Sumnja

Ti si tamo zar ne? Kao što je tvoja ljudska ruka bila prikovana na križ, tako si ti u ruci onoga koji dodiruje bolesnog i njegovu ranu. I u nogama si onoga koji žuri donijeti lijek nekome da mu pomogne.

Kažeš u Pismima da gdje su dvojica ili trojica u tvoje ime i ti si tu s njima. Obično mislim kako to znači da si isključivo tamo gdje se moli, slavi i pjeva. Tamo gdje je radost i veselje. Ali, ti nisi samo tu među takvom trojicom ili dvojicom.

I tamo si gdje majka i djeca stoje nad mrtvim tijelom iznenada preminulog oca. Pitaju se što će i kako će sada. I tamo si gdje napuštena supruga ostavljena sama s djetetom ne nailazi na razumijevanje okoline i rodbine. Ti si i s njom jer ih je dvoje, oboje slabi, nejaki i nemoćni.

Ne znam znači li išta čovjeku reći mu kako si s njim u njegovoj patnji jer tvoja prisutnost ništa bitno ne mijenja. Patnja nastavlja trajati, jednako kao i nepodnošljiva fizička bol. Ipak, na neki nepoznat i odsutan način ti si tamo, zar ne?

Ne mogu te vidjeti. Ne mogu te dodirnuti rukom. Ne mogu vidjeti kako se išta promijenilo dok gledam uplakane roditelje nad grobom djeteta. Ne mogu te vidjeti u očaju mladih roditelja kojima doktor nemoćnim slijeganjem ramena priopćava da je bolest njihovog djeteta ne samo neizlječiva, nego i fatalna. Ne mogu te vidjeti. Ne mogu te čuti. Čujem nevjericu u riječima kako to nije moguće i nevjericu u pogledu kako se to njihovom djetetu ne može dogoditi. Ono što susrećem su nevjerica na licima ljudi koji se pitaju zar je to njihov Bog.

Lako je reći kako nas ljude nerijetko patnja i bol više povezuju, nego radost ili veselje. To je uvijek lako izgovoriti dok nema patnje. Lako se i hvaliti Bogom koji je prisutan u nečijoj boli ili smrti, sve dok se ta bol ili smrt ne tiče mene i nekoga tko mi je blizak i tko je moj.

Često se hvastam i hvalim kako znam ljudima reći i utješiti ih kako ne trebaju brinuti Bog je s njima, Bog s njima i pati i trpi. I to tako lako prelazi preko mojih usana jer me se ne tiče nisam ja onaj koji trpi i kojega boli.

Što će biti kada mene sustigne nešto od onoga što svako normalan izbjegava? Neka nepodnošljiva li neobjašnjiva bol. Nepokretnost, ovisnost o drugima, svakodnevno kupanje i presvlačenje. Hoću li reći hvala ti za bol, patnju i očaj jer osjećam kako si ti sa mnom i nisi me napustio? Sumnjam. Nekako nisam pretjerano uvjeren kako ću se tome radovati. Barem ja. Ne mogu suditi o drugima.

Među ljudima se najviše divim onima koji uspijevaju nositi patnju i bol, pa čak i onda kada glede vjere ne pripadaju nigdje i nikome. Rekao bih kako si ti s njima i onda kada oni za tebe ne znaju i možda te nikad neće sresti i upoznati.

Bi li se nešto promijenilo u životu svakoga od nas da su riječi iz Pisma bile ovakve: gdje su dvoje ili troje koji trpe i pate i gdje njihova patnja i trpljenje prijeti da ih baci u očaj i smrt ja sam s njima. Patnja zbližava samo one koji istinski pate i trpe, jer kao što bolest i zdravlje ne mogu približiti čovjeka drugom čovjeku, tako ni radost i veselje jednoga ne mogu mu približiti patnju drugoga. Uglavnom su to sve samo lijepe riječi i poruke da se bude dobro, da sam uz njega, da sam tu, ali ja sam zdrav i živ, a on je na samrtničkom krevetu.

Ipak i u takvim trenutcima očaja ponekom čovjeku puno znači reći mu kako nije sam u svojoj patnji i svom trpljenju. Onaj koji sjedi pored njegovog kreveta i drži ga za ruku ili mu dodiruje lice i čelo si ti sam. Ti nemaš neku drugu mogućnost. Niti si je planirao. Niti si je predvidio. Tako si zamislio cijelu stvar s patnjom i trpljenjem. Da nečija ruka i tijelo, glas i riječi zamjene tebe pored bolesničke postelje onoga kojega boli.

Možda bi trebalo i riječi Pisma shvatiti drugačije. Proširiti ih iako to možda neće svakome olakšati patnju i bolest. Nekima hoće. Možda bi trebale zvučati drugačije: gdje god je ruka koja njeguje bolesnika ja sam u toj ruci, gdje god je tijelo koje brine o drugom tijelu i brani ga svojim životom ja sam u tom tijelu, gdje god je ljudsko biće koje brine o drugom bolesnom ljudskom biću ja sam u tom ljudskom biću.

Ovako shvaćene riječi Pisma ne mogu za neke među nama promijeniti ishod njihove bolesti i njihove smrti. Oni bi ih mogli shvatiti čak i kao uvredu jer se imaju pravo pitati: gdje je moj Bog. Ili imaju pravo vikati na sav glas: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio.

Vjera koja stoji pred nečijom patnjom i nečijim trpljenjem je teška, neugodna i nezahvalna. Istovremeno ta vjera u sebi zahvaljuje što ja nisam na mjestu patnika i onoga koji trpi, dok s druge strane tom istom vjerom pokušavam dati smisao njegovoj bolesti. Tako pred svakom nepodnošljivom patnjom i trpljenjem vjera biva licemjerna i slaba jer se svodi na ono kako istinski i snažno vjerujem, ali neka me mimoiđe ono što se događa onomu pred čijom patnjom i bolešću ostajem nijem i šutim.

Ti si tamo, zar ne? Odatle i tek pitanje, ali ne i jasan odgovor koji bih mogao čuti od tebe: da, jesam tu sam u toj patnji i tom trpljenju. Jer ponekad teško vjerujem, čak i ne vjerujem kako si prisutan u patnji, posebno u patnji nevinog, bespomoćnog i slabog. I koliko god tvrdio kako si prisutan tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u tvoje ime nekad u to istinski i iskreno sumnjam. I ne mogu zato ustvrditi ti si apsolutno u njegovoj ili njezinoj patnji i trpljenju. Tamo si zar ne? Nema baš jasnog odgovora.

Nad nečijom patnjom koju promatram ne može ostati i stajati ništa drugo osim tog pitanja: ima li stvarno tebe gdje su dvojica ili trojica ujedinjeni u patnji i trpljenju koju ne razumiju, koje nisu zaslužili. Ponekad mislim kako te tamo nema. Ponekad mislim kako te ima.

Sjetim se ponekad Joba. Niti on zapravo nije znao zašto je morao proći sve što je prošao. Vjerom je uspio izdržati i preživjeti, ali se nisi udostojao reći mu na početku kako će trpjeti jer želiš iskušati njegovu vjeru. Prepustio si ga patnji, trpljenju i tragedijama. I Job se kao i svatko od nas kad se nađe u takvoj situaciji pitao: ti si sa mnom u mojoj patnji, zar ne? Ali, nije bilo odgovora. I neki od nas nemaju odgovor. Nisi mi ga dao.

Ti si tamo u mojoj patnji, zar ne? To je najdalje što mogu doprijeti do tebe i tvojih neobjašnjivih postupaka i odluka tvoje providnosti. Jer isto je reći: ti si sa mnom u mojoj patnji, zar ne i Bože moj Bože moj zašto si me ostavio?

Samo je zvuk riječi i njihov raspored drugačiji, ali sadržaj im je isti. Ponekad, tek ponekad čak i za nekoga poput Sina dođe trenutak da se pita zašto i zbog čega patnja i trpljenje. Ako se to pitao Sin, zašto misliš da se mi takvi i ovakvi kakvi jesmo nećemo pitati još više i zbog toga s tobom dolaziti u sukob i buniti se protiv tebe?