Svakodnevnica

Svakodnevnica


Kažeš mi kako nije dovoljno do sedam puta, nego ako treba i sedamdeset puta sedam. To nije igra brojeva niti ću množenjem zaključiti s uzdahom olakšanja kako sam već premašio broj zahtijevanih oproštenja kao i broj traženih kajanja. Taj i do sedamdeset puta sedam više me podsjeća na nešto čemu nisam sklon i što ne bih želio. Svakodnevno opraštati. Svakodnevno se kajati.

Mislio sam kako je oproštenje spektakl. Događaj kojega moraju ispratiti kamere i medijski napisi i mene staviti u središnje mjesto. Sliku s mojim licem koje prenapregnuto do krajnjih granica prikazuje čovjeka koji se bori sa samim sobom kako bi nekom nešto oprostio. Ili lice koje svima govori kako se istinski kajem.

Odbijaš pristati na spektakl. Oproštenje jer može biti svakodnevno i obično gotovo kao svakodnevne radnje dnevnog života ponekad mora biti događaj u skrovitosti jer ti vidiš  u skrovitosti i uzvratit ćeš mi. Tako i kajanje. Ono tvoje do sedamdeset puta sedam neprestano me podsjeća na težinu i oporost dnevnih oproštenja i svakodnevnih kajanja. Oprostiti suprugu ili supruzi, djetetu, poznaniku, kolegi na poslu, nepoznatom čovjeku u tramvaju ili na ulici, onomu koji se nerijetko namjerno i zlobno ogriješi o  mene jer to može iako nema nekog posebnog razloga i motiva.

Iz tih običnih i nečujnih oproštenja bližnjima i iz tih svakodnevnih i ni po čemu spektakularnih kajanja kojima svakodnevno pokušavam doprijeti do tebe i približiti se tebi otkrivam značenje tvog poziva da su i oproštenje i kajanje jednako onome ne kažem ti sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. U tim drugima uglavnom nepoznatim dnevnim oproštenjima i kajanjima testira se i moja strpljivost i strpljivost moje vjere.

Izgleda da najteže pada na mene zahtjev onih oproštenja koja moram ponavljati iz dana u dan kao i onih kajanja kojima se svaki dan, jutrom ili uvečer približavam tebi ne bi li mi se smilovao i rekao mi oprošteno ti je pođi u miru tvoja strpljivost i upornost su te spasile. Jer ništa nije tako daleko od pompoznih, svečanih, razvikanih, bučnih i preglasnih javnih oproštenja i još javnijih kajanja kao ona oproštenja i kajanja koja me dovode na rub strpljivosti i vjere u nečiju dobrotu i promjenu na bolje dok godinama čekam da drugi i bližnji promijeni sebe i odnos prema meni.

I to se čekanje odvija u skrovitosti i tišini umorne i malaksale vjere koja ozbiljno počinje vjerovati da je taj drugi ili taj bližnji do srži zao i pokvaren i da nijedno oproštenje i nijedno kajanje neće promijeniti njegov odnos i način ponašanja prema meni. Zašto si mi rekao ne kažem ti sedam puta nego do sedamdeset puta sedam?

Kad si mi već rekao zašto nisi izričito kazao da je u pitanju čisti matematički zadatak. Izračunaj koliko si oproštenja udijelio i koliko si kajanja osjetio i proživio i ako je broj jednak pomnoženoj vrijednosti više ne moraš nikomu opraštati i više se ne moraš kajati. Ali, uzalud moje pozivanje na Pismo u potrazi za točnim brojem oproštenja i kajanja jer ti kao da si naslutio da ću sebi baš tako protumačiti brojeve i namjerno si odbio izričito reći kako je riječ o točnom broju, matematičkom zadatku kojega ću lako izračunati.

Do sedamdeset puta sedam nije tek zahtjev upućen samo meni, izgleda da ga se i ti jednako držiš, možda čak i daleko doslovnije i rigoroznije od mene. Pomisao na godine tvoje strpljivosti sa mnom, na sva tvoja oproštenja koja si mi udijelio kao i na sva kajanja istinita ili glumljena koja sam ti izrekao obećavši kako neću više.

Odavno sam premašio taj broj do sedamdeset puta sedam. Odavno. Premašio sam sve brojeve koji bi mogli izračunati koliko mi je potrebno oproštenja i kajanja. I ti si još na početku izračunao kad sam dosegao broj i mogao si me davno prema tom broju kazniti i izbrisati. I tvoja oproštenja izrečena meni, jednako kao i moja kajanja tebi upućena sad kad ih nastojim sve sagledati što je nemoguće događala su se najčešće u tišini i skrovitosti našeg odnosa.

Gnušao si se mogućnosti da mi javno, s puno vike, trubljenja i galame izričeš oproštenja i odbijao si moja javna kajanja jer si naslućivao njihovu neiskrenost, dvoličnost i površnost. Moje nastojanje da te se što prije oslobodim javnim kajanjima i zaboravim na sve. Prezirao si moje sugestije kako bi bilo najbolje da se svugdje i svakom uporno javno ispričavam i molim za oproštenje, a i sam si odbijao mogućnost da se pokažeš kroz neko veliko čudo kao onaj koji se meni smilovao.

Ne. Ti si progonio moju savjest. Tiho. Strpljivo. Šutljivo. Uporno. Ali, bez nekog posebnog obzira ili stida zašto me moraš upozoriti da moram tražiti oproštenje i kajati se. Ti nemaš ograda, a rekao bih ni obraza kad zahtijevaš kajanje kao uvjet oproštenja. Tebi je nevažno gdje ćeš me uhvatiti i na kojem mjestu i u kojim okolnostima. I nije te briga za mojim molbama i preklinjanjima da ne progoniš moju savjest dok sam negdje u društvu. Među ljudima. Na visokom položaju. U posjedu velike moći i još većeg ugleda.

Uvijek kad pomislim da sam te se riješio jer sam javno molio da mi oprostiš ti se bez imalo krzmanja i prenemaganja svom silinom vratiš u tišinu moje sobe i moja četiri zida i napadneš me: nisam ti rekao do sedam puta i to ne javno i na sva usta. Zar ti misliš da sam ja nekakav naivni Bog? Ne dolazi obzir. Takvo neiskreno kajanje samo da te ljudi vide ne prihvaćam i ne uvažavam. Ništa od toga. Nego hoću do sedamdeset puta sedam.

I nemoj se izmotavati glupim izgovorima i još glupljim pitanjima je li u pitanju točno određeni broj. Meni brojevi nemaju značenja kao ni dani ili bilo što povezano s trajanjem i vremenom. Ja hoću tvoje svakodnevno kajanje. Hoću tvoje svakodnevno, nenametljivo i nevidljivo kajanje za ono što činiš ili si učinio onima s kojima dijeliš postelju, novčanik i stol za kojim jedeš s njima. I nećeš dobiti sedam oproštenja, nego ću ti oprostiti i do sedamdeset puta sedam. Svakodnevno, nenametljivo i nevidljivo oproštenje koje će te naučiti i poučiti kako sam ja strpljivi i uporni Bog jer nije mi do tvoje propasti, nego da se obratiš i živiš .