Ponedjeljak, 21 lipnja

Kršćanstvo skrovitosti


Oni koji ne razlikuju religiju i vjeru nerijetko se pozivaju na Isusov govor o skrovitosti kako bi utemeljili svoj zahtjev kako religija i s njom povezana vjera moraju biti isključivo privatna stvar pojedinca. Isusov govor o skrovitosti koji se odnosi na post, molitvu i dobra djela kao da opravdava takve zahtjeve. Nasuprot farizejima i njihovom javnom ispovijedanju vjere i javnom prakticiranju religije, Isus suprotstavlja skrovitost i skrivenost vjerničkog života. Na što se odnosi ta skrovitost i što ona označava?

Ako Isus zahtijeva skrivenost ispovijedanja vjere onda je to u sukobu s onim što on sam govori kada govori o soli koja ne smije obljutaviti i svjetiljki koja se ne može staviti pod sud nego mora svima svijetliti. Kao najbolji poznavatelj čovjeka Isus je znao da se najveći dio života vjere odvija u svakodnevnom životu koji nije izložen očima i ušima znatiželjne publike. Grijesi kojima robujemo redovito su svakodnevni i skriveni. Obraćenja i promjene života koje doživljavamo u susretu s Božjom milošću također su redovito svakodnevni i skriveni od mnogih. Sukobi s Bogom koji se događaju jer nam život vjere postane zahtjevan i pretežak događa se u svakodnevnom životu. Sumnje pa i gubitci vjere događaju se u svakodnevnom životu.

Što će se dogoditi s Isusovim govorom o skrovitosti ako skrovitost izjednačimo sa svakodnevnicom? Život običnog kršćanina vjernika je svakodnevni život. On se odvija i događa daleko od mnoštva očiju, ušiju i kamera koje bi ga mogle pratiti. Ima vjernika koji u nekom razdoblju svakodnevnog života dožive i strahovite padove u grijeh i očaj, ali i duboka iskustva Božje milosti i oproštenja. Svakodnevnica može biti mjesto dubokog obraćenja Bogu i mjesto trajne promjene načina života. O tome što se kršćaninu dogodilo u njegovoj svakodnevnici neće pisati novine i mediji. Njegov vjernički život neće biti predmet medijskog interesa i stručnih analiza raznovrsnih teoloških i inih stručnjaka. Ono što nam se događa u svakodnevnici gdje susrećemo i doživljavamo Boga ili smatramo da se Bog udaljio od nas i ne progovara neće biti predmet i objekt javne farizejske interpretacije o snazi i dubini naše vjere. Proći će nezapaženo i neprimijećeno.

Povremeno smo kao kršćani opterećeni megalomanijom religioznog i vjerovanja. Kao da se javno treba pratiti i gledati i slušati svaka naša izgovorena molitva, svaki dan posta koji postimo i svako dobro djelo koje učinimo. U svijetu u kojem prema nepisanom pravilu: ako nije snimljeno ili fotografirano, nije se dogodilo, kršćanin lako podlegne zahtjevu i pozivu da ono što mu se svakodnevno događa u životu vjere mora biti dokumentirano, fotografirano, medijski zabilježeno i podijeljeno.

Isusov govor o skrovitosti možemo razumjeti i kao govor o kršćanskoj svakodnevnici i to nevezano za farizeje i njihovo dvolično javno prakticiranje religije. Jer Isusov poziv na skrovitost nije zahtjev da se javno ne svjedoči i javno ne živi ono u što se vjeruje. Doima se da je riječ o upozorenju, jer se kršćanska vjera formira i raste unutar čovjekove svakodnevnice i tu u svakodnevnici stječe čvrstinu i dubinu. Ugodno je biti javni propovjednik i svjedočiti, ali tko bi se usudio javno govoriti o svojim skrivenim grijesima kojih se stidi i koji bi kad bi se o njima saznalo snažno utjecali na sliku koju drugi imaju o nama?

Isus skrovitost ne zamišlja kao skrivanje i odustajanje od svjedočenja. Prije će biti da skrovitost promatra kao svakodnevnicu i identificira je s njom. Kada upozorava suvremenike i upućuje ih na skrovitost glede posta i molitve, ne misli da ne trebaju javno svjedočiti i javno biti religiozni. Isus im skreće pozornost da se najveći dio života vjere ne događa i ne odvija javno pred očima svih, nego u svakodnevnici među svojim ukućanima, u svojoj obitelji, među bliskim prijateljima, odnosom prema pojedincu koji je javno gledano nepoznat i ne postoji. Ako bi kršćanin mogao sagledati svoj vjernički život i uspostaviti odnos između svakodnevnice i javnog, primijetio bi da se najveći dio njegovog vjerničkog života događao i rastao kroz svakodnevnicu. Kao što su i njegovi grijesi, čak i onda kada su postali javni i objekt znatiželje javnosti, oduvijek bili prisutni u njegovoj svakodnevnici.

Isusov govor o skrovitosti podsjeća na Isusovo tumačenje prema kojem sve zlo koje dolazi iz čovjeka dolazi iz njegove skrivenosti, iz njegove svakodnevnice, iz njegove nutrine. Farizeji koji su javno postili i molili Isusu su vjerojatno izgledali kao sante leda čiji se vrhovi tek malo vide iznad površine, dok je veliki dio skriven ispod. Isus nije imao ništa protiv javnog ispovijedanja i religiozne javne prakse farizeja, inače bi to otvoreno i rekao. Njegov prigovor farizejima glede skrovitosti nije se odnosio na njihovo javno ispovijedanje, post i religioznu praksu. Njegov prigovor bio je i ostaje oblik upozorenja da se ne smije zaboraviti svakodnevnica življenja i prakticiranja osobne vjere i onoga što se javno i otvoreno prakticira u religioznom ritualu i obredu, jer tu nerijetko dolazi do dvoličnosti.

Dvoličnost odnosa između vjerničke svakodnevnice i javnog ispovijedanja vjere je npr. kada muškarac kršćanin javno prakticira dobra djela milosrđa, dok istovremeno kod kuće zlostavlja svoju ženu i obitelj. Ili kršćanin političar koji javno prakticira ispovijedanje vjere, dok u svakodnevnom življenju živi i djeluje suprotno moralnim i teološkim zahtjevima onoga što javno ispovijeda. Ili svećenik koji javno poziva na obraćenje i promjenu života, dok u svakodnevnom životu u skrovitosti sam odbija milost i promjenu koju Bog od njega traži.

Danas je izrazito popularno govoriti i pisati o odnosu javne i privatne sfere, o njihovom međusobnom prožimanju, isključivanju, suprotstavljanju. Isus je odavno, i prije svih današnji složenih tumačenja odnosa javnog i privatnog, koje se temelje na politici, pravima i društvu, o tome progovorio u svom tumačenju iskustva skrovitosti. Njegov poziv na skrovitost zlobnici rado i po svaku cijenu tumače kao Isusov zahtjev da se ne smije i ne može kršćanski javno i otvoreno djelovati i raditi. Ali kao genijalan poznavatelj čovjekova srca i njegove neistražene nutrine, Isus je s tumačenjem fenomena skrovitosti imao i nešto drugo na umu. Veliku poteškoću i gorući problem odnosa kršćaninove svakodnevnice i njegovog javnog nastupa i djelovanja. Jer kada se kršćanin razotkrije kao onaj u čijem vjerničkom životu svakodnevnica odudara ili je suprotna njegovom javnom djelovanju i nastupima, pretvara se u farizeja kojima je Isus predbacivao zanemarivanje odnosa svakodnevnice i javnosti. I šteta koja nastaje nesuglasjem i dvoličnošću između kršćaninova svakodnevnog života i njegovog javnog djelovanja ostavlja duboko negativne posljedice po autentičnost kršćanske vjere i kršćanskog života.

Isusov govor o skrovitosti je ništa drugo nego zahtjev i upozorenje. Zahtjev prema kojem svakodnevnica kršćanskog života, skrivena od očiju javnosti, mora i treba pratiti kršćaninovo javno djelovanje i svjedočenje. Ujedno je i riječ o upozorenju ako se svakodnevnica odbaci kao mjesto življenja kršćanske vjere. Ako je svakodnevnica prožeta grijehom i dvoličnošću, onda je javno življenje i prakticiranje kršćanske vjere koje zaboravlja na svakodnevnicu još veći grijeh i još veća dvoličnost koja nanosi štetu i drugim kršćanima u zajednici.

Povući se u skrovitost na post, molitvu i dobra djela nije zahtjev kojim se od kršćanina traži da odustane od javnog kršćanskog vjerničkog i religioznog djelovanja. U pitanju je Isusov zahtjev i upozorenje. Skrivena svakodnevnica kršćanskog života, koja je skrovita jer javnost ne dopire do nje i ne vidi ju, mora biti identična javnom ispovijedanju i svjedočenju vjere tako da javnost ne vidi razliku između kršćanina koji živi sa svojom obitelji unutar svoja četiri zida i tog istog kršćanina koji u prvom redu pred milijunskim gledateljstvom javno i otvoreno svjedoči i brani svoj kršćanski pogled na svijet i čovjeka.

Zbog nesuglasja, sukoba i suprotnosti između skrovitosti kršćanskog življenja kao svakodnevnice i javnog ispovijedanja i svjedočenja kršćanske vjere, nerijetko se događa da nas se s pravom smatra i prokazuje kao farizeje i dvolične. Svakodnevnica jednog kršćanina vjernika nerijetko je kudikamo zahtjevnija i teža za kršćanski život nego javno nastupanje, govorenje i djelovanje u ime kršćanstva. I povremeno se događa da se poput farizeja posvetimo nastupima po javnim trgovima i raskrižjima ostavljajući po strani ili čak odbacujući našu skrovitu svakodnevnicu. Onu iz koje stvarno izviru sva naša svjedočenja i kršćanske autentičnosti, naša iskustva milosti Božje, ali i naši grijesi, slabosti, dvoličnosti, pobune i mržnje protiv Boga i njegovih zahtjeva koje pred nas stavlja.

Autentična kršćanska vjera počiva na identičnosti između skrivene i skrovite svakodnevnice i javnog prakticiranja i življenja vjere. U tom odnosu nerijetko bivamo slični farizejima Isusova vremena, koji im nije prigovarao što javno žive i prakticiraju vjeru, nego što su odvojili vjerničku svakodnevnicu, odnosno privatnost i skrovitost prakticiranja vjere kada nas nitko ne vidi i ne gleda od njezine duboke i smislene povezanosti, odnosno identičnosti s javnim djelovanjem i svjedočenjem. U Isusovom poimanju prakticiranja i življenja vjere skrovitost vjere i javnost ispovijedanja vjere u javnom religioznom štovanju i kultu se ne razlikuju. One su paradoksalno jedna drugoj identične kada je u pitanju kršćanin i njegovo življenje i ispovijedanje vjere.