U potrazi za nebom
Pokojnim časnim sestrama koje su me učile kako voljeti Boga i bližnjega.
Jutrom, svaki dan jednako, otvorila bi crkvena vrata, pogledom pomilovala svece. Zadržala se duže, pred oltarom, više nego što traje jutarnja molitva. Bila je to sestra Viktima.
“Moram mu zahvaliti za novi dan”, reče gledajući prema svetohraništu. Djeca su je voljela, stariji prihvaćali kao svoju. Učinilo im se neobično njezino redovničko ime: Viktima. I ona se prisjećala, s nelagodom, dana kad ga je dobila, od svojih poglavara tajila ga da bi se na kraju opravdavala šalom na svoj račun. “Viktima na latinskom znači žrtva, žrtvena životinja.” Ona se željela žrtvovati u svemu.
Gledali smo u nju kao u sveticu.
Imala je prozirne ruke, kao da su satkane od svjetla. Bilo je nešto posebno u njezinu dodiru, riječima, susretu. Sve je prihvaćala majčinski široko s osmijehom, i bol koja joj se nazirala u očima.
Sagorijevala je poput svijeće. Njezina su ljubav bila djecu i cvijeće. Kada nije bila nedjelja, blagdan, vjeronauk, i tada je dvorište vrvjelo djecom. Pomagali su joj oko uređenja crkve, zalijevanja cvjetnjaka. Svakim danom, ne samo nedjeljom, crkva je mirisala opojnim mirisima, blistala raskošnim bojama cvijeća.
Imala je poseban odnos prema ljepoti, znala je cvijetu odrediti mjesto u velikom slapu od boja podno svetohraništa, kipa svetog Antuna, oltara. Činilo se da svaki ima svoje mjesto i ljepotu u cjelini.
“Tako bi trebalo biti i u samostanu”, govorila je. Znala je s ljudima, siromasima. Imala je srca za beskućnike. Davala im je iz “Kruha svetog Ante”, ne milostinju, nego nešto što im pripada i što su zaslužili. Nastojala je da ne povrijedi njihov ponos.
Izgledom omalena, korakom i teškim hodom prerano sazrela.
Imala je odgovor na mnoga pitanja, lijepu riječ za svačije uši. Bolest joj je promijenila odnos prema životu. Male su joj stvari postale važne. Znala je uživati u svakom danu kao da joj je posljednji. Dijelila je s Bogom dan, dočekivala noć, a jutro započinjala psalmom: “Bože, u pomoć mi priteci!”
Već više godina potajno, sada vidljivije, uselila se opaka bolest u njezino tijelo. Tajili su joj, a ona je tražila da joj kažu istinu. Htjela se suočiti dok je još svjesna. Nemoć je krila pred drugima da ih ne optereti i ne izazove samilost. Ipak su svi znali. Jutrom bi u molitvi otkrila dušu, prinijela svoju bol na oltar, kao što se kalež prinosi. “U skladu s imenom”, dodala bi gledajući u križ.
“Blagdan svetog Antuna je za nekoliko dana, nemoćna je”, nakon razmišljanja reče časna majka. “Ostavite je još sada…, za Antunovo…”, zamoli predstojnica. “Bila bi nesretna, da je otpišemo prije vremena!” “Neka ostane!”
Vitraži u prozorima, na velikoj crkvi, blistaju svjetlom, jarkim bojama obojenih stakala. Veliko spremanje.
Pod svodovima crkve glazba.
Gdje god se čula pjesma znali su da je i ona tu. Pjevala je stare i nove crkvene napjeve satkane od vjere, čežnje i zahvale. Pjesme su govorile o Bogu i vječnosti, o životu i smrti, radosti. U njima se slila i prošlost i sadašnjost, kao da pjevaju oni kojih više nema i ovi danas oko nje okupljeni.
U svemu je bila aktivna. Kako je bila sakristanka pomagali su joj mnogi, osobito oni s kojima je pjesmom hvalila Boga.
Župnik se nije miješao u pripremu, kićenje, izbor pjesama, premda je mislio da bi i njega za neke stvari trebali pitati. Pomoć nije tražila iako su dolazili odasvud.
“Mirta, preuzmi i vodi!”, reče između dva daha. “Malo ću odmoriti…, umorna sam.” Pratile su je pogledom dok je s mukom prelazila svetište. Primijetili su da je sve slabija, samo su joj oči ostale iste: vedre od smijeha i svjetla.
“Mama kaže da umire”, kroz plače reče Marija. “Ima rak. Čula sam od brata liječnika”, doda druga. “Požurimo s poslom!”, Mirta reče zapovjednički. “Pjesmom ćemo je oraspoložiti!”
“Izgledaš kao da si časna”, reče jedna kroz smijeh. “Još ti samo nedostaje veo i križ.” “Sve u svoje vrijeme”, zaključi i započe pjesmu.
Vani uokolo crkve park. Zastajkuju prolaznici i slušaju. Unutar slapovi od cvijeća podno kipova, svetohraništa. Kao u jedno slila se simfonija boja i zvukova.
Nisu primijetili njezin povratak. Sjedila je u zadnjem redu ozarena. “Ako i umrem prerano”, pomisli, “imala sam zašto živjeti”.
Djevojke su, redajući pjesmu za pjesmom, zapjevale “Kad se budemo gledali oči u oči ja i ti. Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti…”
Pjevala je zajedno s njima. Začuđeni stadoše. Čulo se samo njezino pjevanje. Odzvanjalo je kao da s onog svijeta dolazi. Jednoj se ote plač, pa drugoj. Uokolo nje stvoriše krug. Zagrljene. Obgrlila ih je pogledom. “Čemu plač? Još sam živa i živjet ću dok se ne udate…?” U njezinu glasu ni trunka straha. Govorila je o smrti kao što se o životu govori.
Od kad je ona u župi svaki posao, vježba pjevanja, završila bi razgovorom. Sjedili bi uokolo, kao težaci nakon naporna posla, uz čašu soka, izmjenjujući iskustva, postavljali pitanja, tražeći odgovore.
“Zašto ste otišli u samostan?”, upita Mirta.
“Duga je to priča”, odgovori. “Iako izgledaju sve iste, različite su. Rasla sam kao i vi, školovala se, imala prijatelje, zabavljala, dakako vjerovala. Bilo je to jednog dana, iznenada, nakon nedjeljne Mise. Umjesto u crkvi, ostali smo vani podno stare lipe. Ništa nismo čuli, još manje vidjeli. Pamtit ću samo zvona. Zvonila su kao da meni zvone.”
“I mi to činimo ponekad”, reče jedna pokajnički. “Nije u redu, znamo, ali zakon grupe.” “Ti činiš što ti drugi kažu”, Mirta će. “Zar tvoja riječ ne vrijedi? Idemo u Crkvu za mnom…!”
“U svakom vremenu isto”, časna nastavi. “Valjda sve to što smo prihvatili, naslijedili, čuli, mora prevrijeti poput mošta za dobro vino.”
“Kao da se u meni ponavlja vaš doživljaj”, nastavi Mirta. “Dojadilo mi gluvarenje, neka čudna besciljnost. Odjednom su mi postali dosadni tračevi koje prepričavamo, laži kojima se drugačiji prikazujemo. Sve se vrti oko zabave, provoda, pića, izlazaka. Nitko ne pita: Hoćemo li sutra na Misu? Hoćemo li i gdje u disko? To da!”
“Na dobrom si putu da odrasteš”, zaključi sestra.
“Jeste li bili zaljubljeni?”, zapita netko. “I danas sam”, reče. “Moja ljubav je Isus, moja ljubav je Crkva, moja ljubav ste vi. Nisam se udavala, jednom čovjeku poklonila ljubav. Sada je poklanjam svima.”
Odvezli su je jedne večeri. Uznemirene sestre pozvale liječnika. Kad su mislili, nakon silnih kemoterapija, da se bolest smirila, buknula je jače. Nakon više mjeseci vratili su je u samostansku bolesničku sobu. Neizliječena.
Nevelika soba s jednim krevetom i križem iznad uzglavlja. Ležala je blijeda, na bjelini kreveta, umornih ruku.
Svuda uokolo cvijeće. Na stoliću, uz uzglavlje, svijeća. Otima se žutim proplamsajima uznemirena daškom vjetra što ulazi kroz poluotvorene prozore.
Mirta se sagnu, posluša, prihvati ruku bolesnice tražeći bilo. Učini joj se da ne diše. “Još sam tu. Nisam otišla”, prošapta. Ruke se spojiše u blagom stisku.
Nedugo, nakon zadnjeg razgovora, kad su sestru odveli u bolnicu, Mirta se uputila u samostan. Nije bilo lako ostaviti staro društvo, način života, roditelje. Nije ih ostavila, ponijela ih je u srcu. “Ne ostavljaš svijet, mijenjaš način života!”, prisjeti se njezinih riječi.
“Budi mi pratilja na maturalnoj”, zamoli Matko. Bio je to jedini iz grupe kojega je izdvojila simpatijom, o kojem je razmišljala.
Gledala ga je šuteći. Nije se prepoznala u njegovim očima. Nije poželjela njegov dodir. “Budi moja, molim te”, navaljivao je. “Imam drugoga”, odgovori. Otišao je uznemiren i bijesan. Ljubomoran.
“Čujem da si Matka otpilila?”, započe prijateljica.
“Nisam!”, reče. “Odlazim u samostan.”
“Prolupala!”, rekoše. “Razočarala se u ljubavi! Zaluđena od sestre Viktime.”
“Ni jedno, ni drugo”, odgovori. “Ja sam u potrazi za nebom!”
Jedva je dobila dozvolu da bude uz bolesnicu. Premlada.
Smjestila se na uskom ležaju, da joj bude od pomoći.
Dok je sestra spavala prisjećala se njezinih riječi: “Tužit ćeš se da te poglavari ne razumiju. Razumiju oni tebe, ali ne onako kako bi ti željela. Tu nastaje raskorak. Poslušnost je jedini izlaz.” Zadnjih tjedan dana nije govorila mnogo. I kad bi nešto rekla, teško se razumjela izgovorena riječ. Gledala je nekud unazad, preko uzglavlja. Križ joj se nazirao u očima. “Kad umrem znat ću odgovor na sva pitanja”, promuca. Blagi smiješak joj razvedri lice uokvireno bijelom kapicom. Činilo se da je sazrela za smrt. Prisjeti se njezinih pouka: “Ja smrt ne prihvaćam. Kakav bi to bio život da smrću završi. Užas! Ne postoji ovaj i onaj život odvojeno. On je jedan, a smrću se mijenja, a ne oduzima!”
Iako je bila kandidatica, oblačila bi rado, potajno, njezino redovničko odijelo.
“Lijepo ti stoji. Bit ćeš prava tek kad uz odijelo promijeniš sebe.” “Znam i trudit ću se”, odgovori. “Nekima je samostan samo stan, a tebi neka bude mjesto, utočište, u koje ćeš se vraćati nakon svega. Ne očekuj da ćeš u samostanu naći nebo…, ako ga nisi ponijela u sebi. Ne traži savršenstvo u drugima. Nema sjene bez svjetla. Tu ćeš naći ono što misliš da si kod kuće ostavila, i mane i vrline.” Isprekidan kašalj zaguši riječ. Vlažnom gazom joj obrisa suhe usne, namjesti jastuk, poravna pokrivače. “Molit ćemo!” Učas se soba ispuni redovnicama. Danima su molile pred vratima bolesničke sobe. Pratile su njezine polako izgovorene molitvene riječi. Uskladili su svoj ritam s njezinim.
Nad krevetom, uz križ, natpis: “Mijenjam sebe i svijet oko sebe!”
Bio je to njezin životni moto. Mlade su ga redovnice ponijele kao svoj.
Samostan se uznemirio skorom smrću. Započele priprave za ukop i Misu. Među stranicama Časoslova pronađoše ispisan list. Časna majka ga uze. “Dat ću ga biskupu”, pomisli. “Može mu biti poticaj za posmrtni govor.”
Našli su je jednog jutra smirenu, ruku prekriženih na prsima, širom otvorenih očiju. Gledale su u vječnost. Soba je mirisala na ljiljane. Biskup je na sprovodu pročitao zapis s pronađenog lista: “Nebo nije tamo gdje ga mnogi traže. I zavjetovani i oni u svijetu, misle da je ono na zemlji, u uspjehu, prividnoj radosti, položaju, časti i slavi, u ljudskoj ljubavi. Trče za njim, za srećom, a i kad im se načas učini da su ga dostigli, ono, poput obzora nestaje u daljini, poput duge ispod koje nitko nije prošao. Bez Krista i križa, ništa, ni neba!” Nad grobljem i grobovima jecala su posmrtna zvona.