Unutarnji ateizam

O tome je nezahvalno govoriti. Možda je i zabranjeno. Kako govoriti o unutarnjem ateizmu bez da se ne sablazni nekoga tko će o tome čitati? Zar je moguć unutarnji ateizam, to stanje naviknutosti na sveto, to stanje ravnodušnosti kad se ne samo osjeća nego i zna da se u danom trenutku ne vjeruje u ono što u sebi nosi sadržaj i značenje svetog i nadnaravnog?

Taj ateizam nešto je dublje od puke crkvene karijere i potrebe da se bude netko i nešto u Crkvi, jer i takav koji želi karijeru možda uz tu želju zadržava nešto i od osobne vjere. I više je od prikrivene borbe za položaj ili moć u Crkvi jer i prikrivenost može skrivati vjeru i želju da se Crkvu učini boljom makar se sredstva pomoću kojih se to želi postići čine nepoštenima.

Unutarnji ateizam je toliko dubok i skriven da do njega ne dopire nikakav izvanjski tumač, nitko izvana ne primjećuje i ne registrira jedan tako skriveni fenomen. To nije izvanjska borbenost protiv Boga, to nije javni napad na moralno učenje i disciplinu jer i onaj koji izvana napada moral i disciplinu, makar i pogrešno, još uvijek može vjerovati kako čini Crkvi i Bogu uslugu. Makar iskrivljeno on još uvijek nekako vjeruje da je to u Božje ime i za dobro Crkve.

Unutarnji ateizam posvemašnja je duboka ravnodušnost prema kršćanskoj nadi i očekivanju glede osobnog spasenja, to je nevjera u eshatološke stvarnosti, nijekanje postojanja bilo kakvog oblika života, osim onog svedenog na biologiju i materiju.

U nutarnjem ateizmu rađa se ona misao kako je konačno Bog mrtav za mene, pa iako sve nije dopušteno izvana, sve je dopušteno iznutra. Unutarnji ateizam može se pokazati kao dobar i savjestan obdržavatelj moralnih propisa i crkvene discipline, ali u jednoj iskrivljenoj i izvitoperenoj slobodi koja sve to obdržava bez ikakve nade u smislenost tih pravila, bez ikakve osobne vjere kako ta i takva moralna pravila i disciplina vode u vječnost, odnosno kako njihovo odbacivanje vodi u propast.

Unutarnji ateizam je oblik kršćanskog morala bez vjere u eshatološke stvarnosti utemeljen na osobnoj slobodi da se ima pravo birati i odlučivati o samom sebi dok kršćanski moral kao puka izvanjska forma služi kao mjera i način prikrivanja i skrivanja tog ateizma.

Tako onaj koji živi kao unutarnji ateist ne osjeća nikakvu težinu svog postojanja, ne osjeća nikakve moralne dileme, on ih ne doživljava i ne proživljava jer je u sebi savršeno spojio inače međusobno nespojive ideje i misli poput one kako poštivanje kršćanskog morala i discipline nema nikakve veze s vječnošću i njezinim trajnim stanjima rajom i paklom.

Unutarnji ateizam vješt je, ali ipak puki i prazni obdržavatelj izvanjskog koji iz sebe uspijeva izbaciti sadržajnu i stvarnu povezanost kršćanskog morala i njegovih eshatoloških posljedica, pa se u njegovom shvaćanju sve svodi ne na slobodni izbor obdržavanja moralnih normi, nego na unutarnji stav slobode kako te moralne norme zapravo ništa ne znače.

Unutarnji ateist moguće je savjestan obdržavatelj normi kršćanskog morala, ali je iznutra sadržajno i značenjski sebe odvojio od njegove eshatološke stvarnosti, što mu onda dopušta da u svakom trenutku kršćanski moral ne odbacuje, nego se prema njemu postavlja kao prema nečemu nepostojećem, barem kad je riječ o vjerovanju u vječnost.

Unutarnji ateizam nije pobuna protiv Boga, nije nijekanje Boga, prije će biti kako je riječ o odvajanju samog sebe iznutra od svih pravila i propisa koje Bog eventualno postavlja čovjekovoj izvanjskosti.

Riječ je o stavu kako tijelo treba strogo slušati kršćanski moral i živjeti prema njemu, ali duša ne treba vjerovati, odnosno um ne vjeruje da obdržavanje ili neobdržavanje tog kršćanskog morala ima ikakve veze s onim što nadživljava fizičku smrt.

Unutarnji ateizam odvajanje je onoga vječnog u čovjeku od onoga prolaznog, zato je i moguć jedan takav paradoks kad netko izgleda kao da istinski vjeruje, jer sve izvanjskosti kršćanskog morala obdržavaju se do u tančine i do u detalja, ali se iznutra iz onoga besmrtnog u čovjeku ne vjeruje u spasenjski smisao obdržavanja kršćanskog morala i discipline.

Kršćanski moral je po svojoj naravi i eshatološki, međutim unutarnji ateizam niječe tu njegovu eshatološku dimenziju i predlaže čovjeku da obdržava, ali da ne vjeruje. To je maksima svakog unutarnjeg ateista u Crkvi: obdržavaj, ali ne vjeruj u to!

I naravno kako je moguće obdržavati i poštovati mnoštvo pravila i zakona bez da se u njih vjeruje, ali kršćanski moral se razlikuje po tome što on pretpostavlja po svojoj naravi kako njegovo obdržavanje ima i eshatološki sadržaj, a ne tek samo puku izvanjskost od nje odvojenu.

Unutarnji ateist u Crkvi u dubini svoga bića negira tu povezanost između kršćanskog morala i njegove eshatologije, što je i logično, jer priznati njihovu povezanost znači priznati kako grijeh ipak ima i stvarni učinak na eshatološku budućnost.

U nutrini unutarnjeg ateista grijeh je puki i izvanjski prekršaj moralnog pravila, učenja i discipline, on nema nikakav stvarni učinak na eshatologiju njegove duše, pa se grijeh i ne doživljava kao prekid milosnog veza između čovjeka i Boga, nego kao nekakav izvanjski prekršaj koji s Bogom i milošću nema veze i nije potreban Bog i milost kako bi se ponovno uspostavio odnos između čovjeka i Boga. U svijetu unutarnjeg ateizma ispovijed je suvišna i nepotrebna, ali ju se formalno naizvan može obdržavati, kao i kajanje kao njezin temeljni preduvjet.

Zbog svoje dubine i skrivenosti, unutarnji ateizam nije moguće prepoznati i ne može ga se na izvanjski način uvidjeti, jer je izvanjska forma morala održavana gotovo savršeno, bilo životom, bilo riječima.

On izvire iz čovjekovih skrivenih kretanja njegove duše i njegovog umskog shvaćanja odnosa između kršćanskog morala i eshatologije. Ako netko i ima pristup čovjekovom unutarnjem ateizmu i njegovim mislima i idejama, to može imati samo Bog, ali i on je nemoćan pred tim unutarnjim ateizmom jer je uklonjen u korist izvanjskosti savršenog obdržavanja moralnih normi i discipline.

Unutarnji ateist i nema stvarni odnos prema Bogu i njegovoj milosti. Sve se svodi na moralnu izvanjskost bez stvarne i ozbiljne osobne vjere kako kršćanski moral uvijek prati stvarna i vjernička kršćanska eshatologija.

Eshatologija koja inzistira na tome kako je kršćanski moral bez svoje eshatološke dimenzije u kojoj stvarno egzistiraju Bog, milost, raj i pakao, prirodan je korak prema izvanjskoj nevjeri i negiranju bilo kakve povezanosti kršćanskog morala i vječnog spasenja čovjekove duše.

To na kraju rezultira i onim izvanjskim tvrdnjama i tumačenjima koje ono što je nespojivo s kršćanskim moralom nazivaju upravo kršćanskim moralom i tako svoj unutarnji ateizam pretvaraju u obvezujući moralni kodeks za one vjernike koji još uvijek vjeruju kako kršćanski moral ima stvarne i sadržajne eshatološke posljedice za čovjekovu dušu.