»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Konstatacijsko kršćanstvo


Kad Sin Čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji? Ova Isusova rečenica u vrijeme kad je izgovorena morala je zvučati nestvarno njegovim suvremenicima. U svijetu židovstva i drugih religija misao kako bi jednog dana došao trenutak kada neće biti vjere nije mogla biti razumljiva čak niti kao mogućnost. Vjere će uvijek biti potajno su mislili Isusovi suvremenici. Vjera nije nužna kao uvjet da bi se vjerovalo u postojanje određenih stvarnosti. Neke stvari postoje bez pozivanja na vjeru ili nevjeru. Tu su pred čovjekom bez obzira na njegov vjernički habitus.

U životu vjere stvari mogu nestati i prestati postojati jer se u njih prestalo vjerovati. Ili im se može dati drugačije značenje i sadržaj. Gubitkom osobne vjere za kršćanina stvarnosti koje su s njom povezane ili prestaju postojati ili prestaju imati izvorno vjerničko značenje. Kada se prestaje vjerovati u Euharistiju kao stvarni događaj Isusove prisutnosti sama Euharistija gubi svoj izvorni sadržaj i značenje. Prestaje biti Euharistija i pretvara se u religiozni ritual ili mitološki govor. Raspon stvarnosti koje se utemeljuju na vjeri može biti širok i obiman. I s gubitkom vjere njihov obim ostaje isti, ali njihovo značenje i smisao prestaju važiti kao temelji kršćaninove vjere.

Da bi neke stvarnosti postojale, prethodno je potrebno kršćanski vjerovati da one postoje kao takve. Ukoliko nema vjere u njihovo postojanje, one će nastaviti postojati, ali kao stvari koje ne pripadaju kršćanskoj vjeri. Sve može nastaviti postojati onakvo kakvo jest ili kakvo je bilo. I Euharistija, i ispovijed, i sakramenti, i Crkva a da se u njih ne vjeruje. Kad se prestane vjerovati postaju nešto drugo, iako i dalje nose ime Euharistije, sakramenata, Crkve. Euharistija postaje puki ritual, sakramenti postaju zanimljive forme izražavanja, ispovijed postaje psihoanalitički trenutak popuštanja neuroze ili psihoze, Crkva postaje društveno korisna ustanova i zajednica.

Kršćanstvo koje i dalje egzistira kao kršćanstvo bez vjere čini se nemogućim. Ali ipak postoji. S vremenom više se javlja pitanje kršćanskog vjerovanja u određene stvarnosti vjere, nego njihovog postojanja. Može se prihvatiti i tvrditi da sve postoji od Euharistije, do grijeha i sotone, ali da iz tih prihvaćanja i tvrdnji vjera bude potpuno odsutna. Kako nazvati kršćanstvo u kojem i dalje postoje sve stvarnosti vjere, ali se u njih više ne vjeruje? Vjeruje se da te stvarnosti postoje, ali nisu niti vjerovane niti prožete osobnom kršćanskom vjerom u njih. Je li to kršćanstvo koje ne vjeruje? Ili ga je bolje nazvati kršćanstvom koje tvrdi i konstatira? Možemo li govoriti o konstatacijskom kršćanstvu kao nekakvom obliku birokratske definicije ili statističkog objašnjenja?

Konstatacijsko kršćanstvo je tvrđenje kako nešto u Crkvi postoji kao takvo, neka vrsta birokratskog i statističkog definiranja stvari vjere, gdje osobna vjera nije nužna niti potrebna kao zahtjev prema tim stvarima. Dok teološke definicije i izričaji vjere uvijek sa sobom povlače poziv i poticaj da se osobno vjeruje u ono što se naučava i definira, konstatacijsko kršćanstvo ne ide dalje od pukog davanja izjave ili tvrdnje. Postoji li grijeh? Postoji li raj? Postoji li čistilište? Konstatacijsko kršćanstvo potvrdit će da sve te stvari postoje. Nema objašnjenja. Nema poziva na dublju teološku analizu i tumačenje. Nema poziva na osobno vjerovanje u stvarnosti o kojima se govori. Nema ništa. Samo potvrda da to postoji.

Iz konstatacijskog kršćanstva rađaju se i konstatacijski kršćani. Oni koji niti pozivaju niti se sami bore niti potiču na vjernički život. Birokratizirani vjernici. Statistički kršćani koji potvrđuju kako neka stvar vjere postoji. Ali na njihov osobni vjernički život ne utječe. Ne razmišljaju o pitanjima vjere. Niti im vjera raste. Niti se umanjuje. Ne sumnjaju. Ne vjeruju. Konstatiraju kako u Crkvi postoje stvari u koje se vjeruje. Ne pozivaju druge. Ne odgovaraju na zahtjeve i pitanja osobne vjere i vjere drugih kršćana. U konačnici konstatacijski kršćanin tvrdi da stvarnost vjere postoji, ali u nju ne vjeruje. Konstatira da postoji Euharistija, ali je ne slavi makar u njoj sudjeluje. Konstatira da postoji grijeh, ali ga ne ispovijeda niti se za njega kaje. Konstatira da postoji milost, ali niti joj se otvara niti surađuje s njom. Konstatira da postoji Crkva, ali u njezinom životu i djelovanju ne sudjeluje. Konstatira da je postojao i Isus, ali prema njemu nikakvog posebnog odnosa.

Isus se rodio, živio i umro. Gdje smjestiti taj fenomen konstatacijskog kršćanstva? U koje područje vjere staviti kršćanstvo koje priznaje da stvarnosti vjere postoje, ali prema njima nema nikakvog vjerničkog i kršćanskog odnosa? Je li to skepticizam? Je li to agnosticizam? Ili gdje smjestiti konstatacijskog kršćanina? Onoga koji birokratski i statistički, kao da nabraja rezultate istraživanja, govori kako postoje stvarnosti kršćanske vjere, ali on prema njima nema nikakvog odnosa. On samo konstatira da one postoje. Ako i u njima sudjeluje, niti ga mijenjaju niti na njega utječu. Sve ostaje isto i nepromijenjeno. I on ostaje isti.

Kad Sin Čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji? Je li Isus mislio na konstatacijsko kršćanstvo? Kršćanstvo koje tvrdi da postoje stvarnosti vjere, ali u njih ne vjeruje niti ga stvarnosti vjere mijenjaju? Koliko god se oslanjali na definicije i izričaje vjere, određene stvarnosti kršćanskog vjerovanja u kojima sudjelujemo mogu izgubiti sadržaj i značenje i smisao gubitkom naše osobne vjere, ne u njihovo postojanje, nego njihov vjernički sadržaj i utemeljenje. Postojanje grijeha kao stvarnosti, njegovo teološko definiranje i objašnjenje može postojati, ali se može dogoditi da se u njega prestane kršćanski i osobno vjerovati. Ostanu samo prazne i formalne konstatacije o postojanju nečega.

Grijeh i milost postoje, ali osobno u njih više ne vjerujem, rečenica je koju se nerijetko može čuti od konstatacijskog kršćanina i njegovog specifičnog kršćanstva u kojem sve postoji, ali se ni u što osobno ne vjeruje. Konstatacijsko kršćanstvo je tvrđenje kako stvarnosti vjere postoje, ali se u njih više osobno i kršćanski ne vjeruje. I kad Sin Čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji? Neće, ako sve što je preostalo od kršćanstva bude konstatacijsko kršćanstvo i konstatacijski kršćanin.

Ponekad kada se prihvaća da stvari vjere postoje, ali se u njih ne vjeruje, osobna vjera gubi smisao, i temelj i stvarnosti vjere gube svako teološko, vjerničko i nadnaravno značenje. Ponekad je bolje radije osobno vjerovati u stvarnosti vjere, nego tek prazno konstatirati da one postoje. Od osobne vjere do stvarnog postojanja moguće je doći u nekom trenutku u životu jer u osobnoj kršćaninovoj vjeri leži mogućnost istinskog vjerovanja u postojanje kršćanskih vjerničkih stvarnosti.

Od konstatacije da nešto postoji ne mora se uvijek doći do osobne vjere, ponekad se vjera može potpuno ugasiti. Postojanju stvarnostima vjere prethodi osobna volja i pristanak da se vjeruje u njih. Kad te volje i pristanka na vjeru nema, postojanje ne znači skoro ništa i paradoksalno se tvrdi da postoji stvarnost vjere, ali se u nju ne vjeruje. Paradoks koji ni Isusovi suvremenici nisu razumjeli, jer kako je moguće da ne bude vjere na zemlji?

Isus je shvatio paradoks. Kad Sin Čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji može se prevesti u misao: može se mudro, pametno i inteligentno tvrditi da stvarnosti vjere postoje, ali da se u njih osobno nimalo i nikako ne vjeruje. Isus je samo naznačio da takve mogućnosti i stanja postoje i stvarno se događaju u onome  što smo nazvali fenomenom konstatacijskog kršćanstva.