Petak, 30 listopada

Alternativno kršćanstvo


Kada želimo kritizirati Crkvu i ono što se u njoj i s njom događa ponekad se koristimo sintagmom evanđeoski Isus koju smatramo sastavnim dijelom pitanja: što bi evanđeoski Isus učinio? Nije sporna stalna potreba kritike i samokritike Crkve s obzirom na njezine slabosti i nedostatke. Ovdje nas to i ne zanima toliko. Zanima nas fenomen evanđeoskog Isusa, ne kao povijesne osobe o kojima govore evanđelja, nego naše osobne projekcije naših privatnih stavova u ono što se generički naziva evanđeoski Isus. Čini se da je povremeno evanđeoski Isus psihološki događaj privatnog iskustva s nekom stvarnošću u Crkvi ili izvan nje gdje se poziv na evanđeoskog Isusa manifestira kao izražavanje osobnih i privatnih mišljenja koja mogu, ali i ne moraju biti utemeljena na djelovanju i riječima povijesne osobe Isusa iz Nazareta.

Evanđeoski Isus ponekad je radikalno individualizirano psihološko iskustvo projiciranja vlastitih stavova, mišljenja, frustracija, ogorčenja, u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta prema kojem bi povijesni Isus imao psihološku strukturu identičnu psihološkom i emotivnom iskustvu vlastite ljudske osobnosti. Evanđeoski Isus može biti depresivan, anksiozan, euforičan, introvertan, ekstrovertan, sretan, nervozan, nesretan, nezadovoljan s obzirom na emotivno stanje osobe. Što je više evanđeoskih Isusa s različitim psihološkim i emotivnim karakteristikama to je on manje razumljiv i jasan kao povijesna osoba, do mjere da evanđeoski Isus ukloni Isusa iz Nazareta kao povijesnu osobu. Koliko emotivnih i psiholoških stanja pojedinca, toliko evanđeoskih Isusa.

Pitanje što bi evanđeoski Isus učinio je onda ponekad ne teološko ili vjerničko pitanje o stvarnom i povijesnom djelovanju Isusa iz Nazareta, nego psihološko pitanje o čovjekovim nutarnjim stanjima, iskustvima i doživljajima. Što bi učinio evanđeoski Isus je psihološki trenutak u kojem čovjek samog sebe projicira u „tijelo i meso“ povijesnog Isusa pa je ovo pitanje rijetko pitanje o samom Isusovom djelovanju, nego je više pitanje ili promišljanje što bih ja učinio da sam Isus i utješno maštanje kako bi Isus učinio ili rekao točno ono što smo u sebi zamislili i poželjeli.

Ne može se čovjeku zabraniti da sebe projicira u povijesne osobe i u njihova djela i riječi stavlja ono što bi želio da oni učine, ali nisu učinili ili neće učiniti. Ono što se generički zove alternativna stvarnost, povijest, prošlost, oduvijek je bilo legitimno mjesto čovjekovih umjetničkih izražaja i iskustava koja su s vremena na vrijeme i u stvarnom svijetu i stvarnosti generirala i loše, ali i dobre rezultate posebno na području tehnologije i inovacija.

Evanđeoski Isus je ponekad alternativni Isus. Isus kakav bi trebao biti jer smo ga mi takvim zamislili, koji ponekad ne odgovara povijesnom Isusu. Alternativni Isus ponekad generira dobre i plemenite rezultate u stvarnom svijetu. Međutim, jedno područje koje je ponekad predmet ili objekt razmišljanja i promišljanja evanđeoskog ili alternativnog Isusa, odnosno čovjekovih privatnih psiholoških projekcija ne može se ili se ne bi trebalo olako „nametati“ kao objektivni stav povijesnog Isusa, a to je područje milosti i milosrđa koje se proteže onkraj ljudskog i integrira se u božansko. Područje raja, čistilišta i pakla, odnosno eshatološko područje.

Očito je da čovjek nema drugih mjerila milosti i milosrđa osim ljudskih koja se aktualiziraju kao kazna, zatvor, nadoknada štete, isprika, kajanje, obećanje da se više zlo neće učiniti. Moglo bi se reći da sličnu strukturu milosti i milosrđa nalazimo i kod Boga. Ali ovdje se ne radi se o strukturi milosrđa i milosti, nego o mogućnosti ili nemogućnosti da se milost i milosrđe daruje. U tom pogledu čovjek i Bog ponekad su dijametralno na suprotnim stranama, jer ono što čovjek čistim ljudskim dosezima milosti i milosrđa neće i ne može oprostiti, Bog hoće.

Struktura mogućnosti da se bude milostiv i milosrdan između Boga i čovjeka stvara nepremostiv jaz jer čovjeku je nezamisliv i nepojmljiv čak i uzrok nevjere da bi Bog oprostio neko zlo koje je prema svim ljudskim milosnim i milosrdnim kategorijama neoprostivo i onda kada se zločinac istinski kaje i traži oproštenje. U ovoj nemogućnosti čovjeka da prihvati stvarnu mogućnost Božjeg oproštenja nekome kome ljudski nije moguće oprostiti rađa se fenomen evanđeoskog ili alternativnog Isusa koji je paradoksalno Isus neoproštenja.

Evanđeoski ili alternativni Isus nije samo čovjekova psihološka projekcija onoga što bi čovjek želio da Isus čini i govori, nego je također način kako se čovjek nosi s neprihvaćanjem Božje milosti i milosrđa koje Bog daruje onome kojemu čovjek to ne može dati, što je možda iz čisto ljudskog stanja i razumljivo i prihvatljivo.

Evanđeoski Isus ili alternativni Isus kreće se između dvije ekstremne psihološke projekcije. Evanđeoski Isus apsolutnog oproštenja i evanđeoski Isus apsolutnog neoproštenja. U slučaju evanđeoskog Isusa apsolutnog oproštenja krivac za zlo ne treba se kajati, moliti za oproštenje, jer je apsolutnost oproštenja takva da ne traži ništa. U slučaju evanđeoskog Isusa apsolutnog neoproštenja krivcu za zlo koji se kaje i traži oproštenje ne može nikada biti oprošteno. Tako evanđeoski Isus biva nepravedan prema žrtvama zločina ukoliko oprosti zločincu koji se ne kaje i ne traži oproštenje, ali evanđeoski Isus biva nepravedan i prema zločincu kada mu ne oprašta iako se zločinac kaje i moli za oproštenje.

Područje milosti i milosrđa samo je jedno od područja u kojima se fenomen evanđeoskog ili alternativnog Isusa javlja više kao problem nego kao rješenje pitanja odnosa između zla, zločinca, žrtve, kajanja, oproštenja. Pojedini čovjek u slučaju Božje milosti i milosrđa stvara evanđeoskog ili alternativnog Isusa kada se ne može nositi s mogućnostima i realnim ishodima djelovanja Božje milosti i milosrđa prema zločincu i zlu.

Pitanje i problematiku evanđeoskog ili alternativnog Isusa iskusili su već u evanđelju radnici u vinogradu koji dolaze u različite sate krčiti vinograd. Jedni dolaze prvi i rade cijeli dan, drugi dolaze pred kraj i skoro i ne rade. Oni prvi očekuju da budu plaćeni više od ostalih jer je, ljudski gledano, pravedno. Svoje poimanje pravde projiciraju u vlasnika vinograda koji ljudski promatrano biva nepravedan prema njima. Svima je platio isto, iako su prvi radnici radili cijeli dan. Ali vinogradar odgovara s dva pitanja. Niste li se sa mnom pogodili za cijenu? Jeste. Onda ćete biti plaćeni prema pogodbi, dakle nisam prema vama nepravedan. Ili zar su vaše oči zle jer i ovima želim dati jednako kao i vama, odnosno zar s onim što je moje ne mogu učiniti što želim?

Bog sa svojom milošću i milosrđem može činiti što želi. I kada se kao ljudi ne možemo nositi s tim milosrđem i milošću jer ga Bog daruje nekome za koga ljudski smatramo da ne može i ne smije dobiti oproštenje stvaramo evanđeoskog ili alternativnog Isusa koji je u odnosu na povijesnog Isusa iz Nazareta trajno zatvoren kao izvor milosti i milosrđa. Projiciramo svoje privatne i psihološke doživljaje milosti i milosrđa u povijesnog Isusa iz Nazareta pri čemu evanđeoski ili alternativni Isus biva često nepravedan. Jer daje apsolutno oproštenje bez ikakvih uvjeta, čime vrijeđa i obezvrjeđuje žrtve zločina. Jer ne daje oproštenje ni pod kojim uvjetima, čime biva nepravedan prema zločincu koji se kaje i moli oproštenje.

Nesposobni podnijeti i prihvatiti domete i mogućnosti Božjeg milosrđa stvaramo svijet alternativnog kršćanstva odvojeno od povijesnog Isusa u kojem je evanđeoski ili alternativni Isus bez uvjeta oprostio desnom razbojniku i odbio oprostiti lijevom razbojniku čak i da je ovaj izrazio kajanje i molio za oproštenje. Ponekad smo nesvjesni koliko su naši privatni i psihološki evanđeoski i alternativni Isus nepravedni u odnosu na povijesnog i stvarnog Isusa iz Nazareta prema onima koji se kaju i mole oproštenje i traže milost i milosrđe, zbog čega onda i sami ponekad prestajemo biti sposobni čak i za najmanje i neznatne trenutke kada trebamo biti milosni i milosrdni prema čovjeku koji se kaje i moli da mu oprostimo.

Evanđeoski ili alternativni Isus, odnosno alternativno kršćanstvo evanđeoske i alternativne milosti i milosrđa izvrsno je psihološko sredstvo samoobmane kada se od nas traži i zahtijeva da konkretno, praktično i stvarno iskažemo stvarnu i konkretnu milost i milosrđe kao što je to često činio opipljivi i konkretni od „tijela i mesa“ povijesni i stvarni Isus iz Nazareta.