Srijeda, 18 svibnja

Utorak 1. korizmenog tjedna: Ako vi otpustite…


Čitanja: Iz 55, 10-11; Ps 34, 4-7.16-19; Mt 6, 7-15


Voli li nas Bog? Naravno. Voli li nas bezuvjetno? Naravno. A oprašta li nam bezuvjetno? Pa ne znamo baš. Izgleda da postavlja neke uvjete. Koje to?

Razmislimo. Da nas netko jako, jako uvrijedi, pa nas moli za oproštenje, vjerojatno bismo mu prije ili kasnije, ovako ili onako oprostili. Postavili bismo, međutim, vjerojatno neke uvjete, ako i ne javno, a ono u sebi. Koje uvjete? Vjerojatno te da ne namjeravamo u nedogled na stotine i stotine puta opraštati. Vjerojatno takve uvjete da očekujemo i kajanje od onoga koji nas je uvrijedio i nekakvo, barem predmnijevano, obećanje da to više ne želi činiti.

A Božji uvjeti? Ima li ih? Kakvi su?

Postavlja Bog neke uvjete, odnosno samo jedan uvjet. Možemo ga čuti u današnjem evanđelju: “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.”

Na više mjesta u Novom zavjetu Isus nam spominje da Bog upravo tako misli. Doslovno tako. Ako oprostimo, oprostit će nam se. Ako li ne, neće se ni nama oprostiti. Tako molimo svakodnevno u Očenašu, koji donosi današnje evanđelje. Velimo: “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, odnosno “kako i mi otpustismo dužnicima svojim”, kako doslovno stoji u današnjem evanđelju.

Očito je, dakle, da Bog to doslovno shvaća. I to vam je kao u nekim kartaškim igrama. “Uzmi ili ostavi.” Trećega nema. Tako i ovdje. “Oprosti da bi i tebi bilo oprošteno!” Trećega nema. I nema uzmaka niti izlaza. Samo tako – i nikako drugačije.

Razmislimo o tome u ovoj korizmi. Ne radi se ovdje samo o tome da mi stvarno – na jedvite jade i stisnutih zubi – nekome oprostimo, “kad je Bog baš tako navalio”, nego se radi o stavu kršćanina. Bog mi je dao, i ja trebam dati. Bog je dobrostiv, pa onda i ja trebam takav biti. Bog prašta, pa i ja trebam praštati.

Prema čemu mi to idemo? Prema vječnosti, prema vječnom životu. A što je vječni život? Zemlja Dembelija u kojoj se ništa ne radi nego se uživa u iću, piću i inim zabavama? Ne. Vječnost je vječno drugovanje s Bogom od kojega potječu sva dobra.

Sam Bog je naš cilj i naša vječna baština. Mi u Bogu i Bog u nama. Pa kako onda mislim da mogu biti Božji i Bog moj, ako uporno postupam prema ljudima drugačije nego što to čini Bog?

Nebesko je kraljevstvo upravo u tome da već sada na zemlji stvaramo i ostvarujemo nebeske zakone i da već sada živimo kao djeca Božja.

Budimo sigurni, ne zna se koga praštanje više oplemenjuje i veseli: onoga kome je oprošteno ili onoga koji prašta. Jer to je Božje djelo.