Utorak 9. tjedna kroz godinu: Bogu Božje
Meditacija uz Evanđelje: Mk 12,13-17
Dobro nam je poznata Isusova izreka: „Caru carevo, Bogu Božje“. Čini se da s onim „caru carevo“ nemamo – a i ne možemo! – imati nekih poteškoća. Naprotiv. Država itekako zna namiriti svoje poreze, htjeli mi to ili ne. Dovoljno je točiti gorivo na benzinskoj crpki. A onda, kada su u pitanju druge zakonitosti ovoga svijeta, mi se njima pokoravamo, iako nas nitko izravno ne prisiljava. Podložni smo reklamama i onome što se uporno i uporno nudi kao normalno. Štoviše, čak od naših svetinja često činimo tek društveni događaj i obiteljsko slavlje, kao, na primjer, proslave krštenja, prve pričesti, krizme… Naravno, obiteljska okupljanja i obiteljska slavlja po sebi su i dobra i poželjna. U tome smislu Pavao veli: „Ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom“ (1 Tim 4,4-5).
Međutim, ne bismo trebali zaboraviti i na drugu stranu. Uz ono „caru carevo“ treba uvijek dodavati i ono „Bogu Božje“. Sve što činimo valja posvećivati riječju Božjom i molitvom. Važno je zato svekolik naš život protkati molitvom i zahvaljivanjem. Potrebno je živjeti prema Božjim zapovijedima, potrebno je živjeti u Kristovoj prisutnosti, tako da sve što činimo, činimo kao da je on s nama (a jest!), kao da on vidi što činimo (a vidi!). U tome smislu, potrebno je Krista zazivati za našim stolom, na našim proslavama u svome radu i u svome odmoru, u svekolikom našem životu. Pavao daje jednostavan recept: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31). To je i jednostavno i provodivo.
