Velebit ili ne bit

(jedno od sjećanja na Domovinski rat ili slavopoj dobrim dečkima)

Velebit i njegova Planinska satnija?! – Oboje posebni: Velebit u hrvatskim planinama, a Planinska satnija u postrojbama Hrvatske vojske iz Domovinskoga rata.

Osobno me je Rat zatekao u službi starigradsko-pakleničkoga župnika pod Velebitom. Jezivi prizori padova i progona, 11. rujna ‘91. susjednoga mjesta pod Velebitom Jasenica i 24. rujna s ličke strane, Ričica, Svetoga Roka i Lovinca, u mojim župama (Starigradu-Paklenici, Selinama i Tribnju-Kruščici) urodili su panikom i pomutnjom tako da je ‘prognanička lava’ i njih povela na zapad u sigurnije izbe Rijeke i Kvarnera ili na sjever do Zagreba i nekud dalje. Oni koji, kako kaže Biblija, mokre uza zid (1 Sam 25,22), uglavnom su ostali kod kuće, ali tuga do neba: četnici potpomognuti Jugoslavenskom armijom sve žešće nasrću, okolna sela i naselja iz dana u dan padaju i padaju, a mi jadni, sve više beznadni.

U tako nečemu, svačemu i ničemu, u vremenu kada u sve tri moje župe više nisam mogao vidjeti ni ženu ni dijete, a spomenuti koji su ostali kao vojska ni izbliza nisu bili vojska, negdje krajem rujna ili početkom listopada ‘91. na vrata župne kuće dođe Jerko Kirigin i reče:

„Velečasni, od danas sam sa svojim dečkima vaš župljanin“.

I meni ogranu sunce! Prvo što pomislih: nismo ostavljeni, vlastitoj nemoći prepušteni! Dalje mislim, Bože, moji toliki za sigurnostima i do Zagreba, a on sa svojim dečkima krenu iz Zagreba i doslovno „s ugla Savske i Vukovarske“ u velebitsku nesigurnost, najprije kao GSS-ovci za izvlačenje žitelja južne Like, a kasnije kao postrojba HV-a pod okriljem MUP-a.

I kako se među nama ljeta ‘91. obistini, istina ovoga puta samo s drugim susjedom, ona Matoševa iz Kipa domovine leta 188* soldati ideju, sitnodusi bježe, a čovjek Duha ustaje i govori … ne idem, kaj nam moreju (!) Makar nam iznad glave objesiše vješala, a ispod glave iskopaše jamu, Jerko sa svojim dečkima Domovini iskreno odanima, a u alpinizmu i planini vrsnima, dragovoljno dođe na Velebit i u kobnu rupu skoči i krvavim se njenim znojem smoči.[1] Sudba im bijaše u Domovinskom ratu Velebit ili ne bit’.[2]

I iz situacije u situaciju uz Jerka upoznah i druge: Rusa, Anića i Luku, Šepca i Maria, Bradu, Katu i Šumskoga, Biljku, Knora i Pješaka, Horsta i Šarca, Miljca i najvišega među njima Miška… Redom upoznah sve njih u onoj startnoj ‘GSS-oj satniji’, koja je u vremenu i brojem rasla i vojno jačala, ali njihova trajna posebnost među ostalim postrojbama HV-a i dalje je bila prisutna, što je kao posebnost Satnije i na vanjski način izricao njezin jedinstven logotip s cvijetom runolista.

Jerko Kirigin po struci je bio inženjer atomske fizike, na svijet je došao 21. listopada 1942., a napustio nas je 19. srpnja 2008.

I kada se nedavna davnina,[3] s nužnim i već postojećim vremenskim odmakom sva ratna događanja i ljude, uzme u promatranje i promišljanje onda govorim slijedeće: dečki, o kojima je riječ i s kojima sam u ratno vrijeme u župi živio i po Velebitu ih susretao, zacijelo su bili posebni. Kao župnik onoga doba ne mogu govoriti o nekim među njima učestalim vjersko-obrednim navadama, makar je ponekad bilo i toga, ali sastav Planinske satnije Velebit po svemu onome poznatome iz češćih osobnih razgovora i druženja i onome kako su se međusobno ponašali i što su i kako u poslu naše časne obrane činili, bili su zacijelo u Božjoj blizini. Bolje im je išlo, njihov boravak na Velebitu je i pokazao, vjersko pravodjelovanje od pravogovorenja. U vjerskom govoru bilo je i nemuštosti, dok u činjenju dobrih djela za drugoga sve do pogibija, a ginulo se je i među njima, bili su na ljudskoj i kršćanskoj visini. Sjećam se Lukine smrti u onaj kobni utorak, 14. dana mjeseca srpnja godine 1992., u svima njima, svjedok sam, danima se je srce stezalo i samo stezalo. Isti su tada, kako je riječ o običnim ljudima koji su se trudili u povijesnom trenutku samo biti pošteni, trebali utjehe i blizine drugih.

Mahom prirodnjaci, u svojoj nutarnjoj srži redom antimilitaristi, uglavnom ljudi izvan svih političkih stranačkih sustava, više od polovice među njima intelektualci, a dokle god je trebalo biti bili su, što je danas veoma neobično, samo obični vojnici?! Iz svoje obitelji i udobnosti doma s ljubavlju se izložiti za širu narodnu obitelj zar nije istinska duhovnost?! Jedan od njih boraveći na Velebitu, a što može stajati u antologijama duhovne lirike, ovako se moli:

O ljubavi nemoj šutit,
nemoj šaptat, ne poriči
O najvećem, najljepšem
širi priču – širi ljubav
ne srami se
ne uzmiči
Ako treba širit ljubav,
ne srami se
Viči.[4]

Nisam često i na šire, opet ponavljam, makar je bilo i toga uglavnom pojedinačno, obredno doticao se s ovim ljudima, ali zar je toliko i potrebno ljude spomenute nutarnje prirodne izoštrenosti u zapažanju svekolikih Božjih darova, ljude u osobnoj do svemirske skladnosti, zar je potrebno one kojima je cijeli ovozemaljski prostor i šire svemir vas Hram blistav,[5] i uguravati u našu hramsku rukotvorenost i tako čestu religioznu uskoću?! Izuzev nametnutoga rata koga smo imali, dečkima iz Planinske satnije, jer su na Planini živjeli, sve je im je bilo lijepo, sve sveto i, poznato mi je, u svemu oko sebe, encijanu i božuru, poskoku i medvjedu, u svemu su izuzev u ratu i četnicima, Boga slavili i svetost doživljavali. Njima je zbilja Crkva bila divno podnebesje, oltar časni brdo i dolina, tamjan miris što se k nebu diže…[6]

I nakon četiri godine svega proživljenoga, kako je Sveto Brdo bilo trajno nadahnuće za Hrvatsku vojsku, ujedno i najuzvišenija katedra na Sveučilištu hrvatske obrane u Domovinskom ratu, dečki baš iz ove Satnije zauzeše se i u, široj vojničkoj družini koja se je oko Brda u ratu kretala i živjela, svesrdno pomogoše da se po Oluji ‘95. i doživljenoj domovinskoj slobodi, na njega iznese i kamen s Božjim zapovijedima, čime izrekoše vjeru u Božje posredništvo i pomoć u poslu oslobađanja. Tako svoj trud, koga im nitko ne može poreći, na neki način pripisaše samome Bogu i, kako ne spadaju u poratne kreštavce i tolike udarače po loncima, uglavnom su se vratili svojim prijašnjim dužnostima, živeći i dalje svojim posve tihim životom.

Zar nisu neobični u običnosti, veliki po neznatnosti i zar nisu čisto duhovni u svojoj spontanoj prirodnosti! Kažem vam kako se ovakve duhovnosti često ne može zateći ni u njezinim hramovima.[7]

Sve susrete s njima pamtim, njihovoj duhovnosti izgrađenoj uglavnom boraveći u Božjoj prirodi divim se, a po ulogu u časnoj obrani Domovine Bogu zahvaljujem.

[1] Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I, Kip domovine leta 188*, Zagreb, 1973., str. 52–53.

[2] Drago Štambuk

[3] Miroslav Slavko Mađer

[4] Ivo Tadić, u postrojbi Planinske satnije Velebit od 1. listopada 1991. do 3. veljače 1994., iz neobjavljene zbirke Dosezanje visova, Viči, str. 22.

[5] Vladimir Nazor, Ja vjerujem / poezija religioznog nadahnuća, Svet, Zagreb (Glas Koncila), 2014., str. 218.

[6] Ivan Mažuranić, Četa

[7] usp. Mt 8,10