Utorak, 5 srpnja

Vjera koja ne odrasta


Nisam znao kakve dileme sa sobom nosi moja odrasla vjera. Kada bi mi netko od bliskih ljudi preminuo, uspijevali su me uvjeriti kako je samo zaspao i uskoro će se probuditi. I ja bih čekao da se probudi i vrati, čekao bih neko vrijeme dok se ne bih umorio i zaboravio. Odrasla vjera donosi sa sobom uznemirujuće spoznaje i neka neželjena otkrića. Svijest o vlastitoj smrtnosti. Pitanja je li baš sve onako kako sam poučen. Razdoblja kad se ne vjeruje ili se barem sebe uvjerava kako sam daleko od tebe. Teško je s odraslom vjerom imati povjerenje djeteta, makar se svi na to redovito pozivamo i drugima savjetujemo. Nije u pitanju povjerenje, nego očita spoznaja da ja više nisam dijete.

Opasna je odrasla vjera koja ponižava i omalovažava slabijeg od sebe. I manje učenog. Vjera koja se podsmjehuje koljenima žene na kojima obilazi kapelicu ili crkvu. Ili grob. Vjera koja u pobožnom dodiru slike ili kipa nekog sveca vidi ono nejačko, kako stoji u Pismu. Odrasla vjera koja se ruga, ona je koja je zaboravila da je i ona bila nekad nejačka i da sam i ja bio nejače. Odbacio sam svoje nejačko, stekao znanje i pamet, postao učen i mudar. U tom procesu odrastanja vjere izgubio sam osjećaj za nejačko drugih pored mene. Tako moja odrasla vjera obolijeva od duhovnog autizma. Ja sam zatvoren u svoju odraslu vjeru koja me više uznemiruje nego umiruje. Ljut sam na tebe što sam morao odrasti. Srdit što sam odrastajući otkrio i one manje ugodne strane moje vjere. Odavno sam svjestan kako bliski koji su zaspali ipak ne spavaju. Oni su mrtvi.

Dok smo moja vjera i ja zajedno odrastali, zanemario sam Pisma. Jer tamo sam mogao naučiti kako odrasta vjera koja se neće jednog dana pretvoriti u nesnosnu i nepodnošljivu obvezu i dužnost. Dok smo odrastali, nije me zanimala vjera Abrahama, pouzdanje Noe, Jeremijin život. Postao sam jedan čangrizavi odrasli koji vjeruje i promišljajući svoju osobnu vjeru u njoj otkriva tek rezignirano, negativno i pesimistično. Dužnosti. Obveze. Smrt. Tebe koji ne odgovaraš. Možda se ona i mogla nekako spasiti i učiniti plodnom i plodonosnom za mene da nisam upao i zauzeo pogrešan stav. Prijezir i podsmijeh prema nejačkom drugih i mojih bližnjih. Snažan otpor u meni izaziva redak Pisma: Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo Božje. Uglavnom intelektualistički nastrojen prema tumačenju ove rečenice, zaključio sam da ti obezvrjeđuješ sve nas koji smo ugledni i učeni teolozi, mislioci, propovjednici, duhovnici i što sve već nismo postali jer smo, eto, sebe proglasili odraslima.

Ipak, taj redak čitam i kao upozorenje. I kao objašnjenje. Moja osobna vjera će odrasti i izgubit će puno onoga djetinjeg. Onog nejačkog. Ostat će bez svojih snova o raju, anđelima, paklu, svecima, i Ocu. Na njihovo mjesto stupit će neka nova promišljanja, tumačenja i razmišljanja i više neće biti moguće vratiti se na staro. Začudilo me kako Pavao nigdje ne spominje problem  odrastanja vjere, pod uvjetom da ga je imao kada kaže u Pismu kako dok je bio nejače, razmišljao je kao nejače, sad kad je odrastao odbacio je ono nejačko. Očito je Pavao odbacio ono što sam ja samouvjereno ponio sa sobom, smatrajući to nužnim sredstvom odrasle vjere. Podsmijeh prema nejakima. Onima djetinje vjere. Da im se ne rugam, bilo otvoreno, bilo potajno, mogao bih i razumjeti tvoju misao o tome kako trebam postati dijete.

Ne upućuješ ti meni poziv na infantilnost i nezrelost. Ono što stoji u tom retku jest zahtjev upućen mojoj odrasloj vjeri. Odsutnost podsmijeha nejakima i manje učenima od mene znak je odrasle vjere i to znači istovremeno imati odraslu vjeru, ali i biti onaj nejački, dijete koje vjeruje jer je nada mnom onaj koji je beskrajno mudriji. Ja sam, za razliku od tvog mudrog savjeta, pošao drugim putem, bolje reći stranputicom.

Odbacujući sa sebe i od sebe nejačko, ali za razliku od Pavla ja sam odbacivao i nejake koje sam gledao i promatrao, kao i one koji su mi sa strahopoštovanjem prilazili jer su me smatrali učenom i mudrom glavom. Ne podnosim njihovo sažaljenje i molitve koji ti za mene upućuju da na pravi način uvidim što je odrasla vjera. Prezirem one koji na koljenima obilaze kapele, crkve i kipove i za mene mole. Kao i one koji poste dane u tjednu nekom svecu ili anđelu ili tebi ili tvojoj Majci za promjenu mog srca i mog razumijevanja vjere i odnosa s tobom. Elitizam znanja kojega sam zamijenio za odraslu vjeru skoro je izbrisao iz moje savjesti stvarno značenje onog retka: Ako ne postanem kao dijete, neću ući u tvoje kraljevstvo.

Obojica se slažemo da tu više ne može biti govora o djetinjem povjerenju između tebe i mene. Ja sam sada i teološki i intelektualno odrastao i smatram da imam pravo postavljati pitanja i tražiti odgovore. Začudo, ti se u potpunosti s tim slažeš. Čak me i potičeš. Stalno mi ponavljaš: Tolle lege, uzmi i čitaj, kao što si onom velikom svecu i teologu rekao. I nikad mi nisi predbacio moju pretjeranu intelektualnu zainteresiranost za mnoštvo stvari koje želim znati. Ali, kažeš mi: Bez podsmijeha prema nejačkom drugih. Bez ruganja koljenima koja obilaze crkvu, bez ruganja postu nekim posebnim danom u tjednu, bez ruganja zavjetima nejakih, bez ruganja njihovoj pobožnosti i hodočašćima. Gotovo kao da me preklinješ: Molim te, iako sam te stvorio, bez ruganja slabijima od sebe. Izgubit ćeš kraljevstvo i nećeš pronaći put do njega, koliko se god trudio i upinjao.

Je li to u konačnici temeljna dilema moje odrasle vjere? Ne biti u napasti i kušnji da se rugam tebi i nejakima otprilike kao što ti se naruga onaj kojemu kažeš kako se brineš o njemu makar je on nekoliko trenutaka prije izgubio cijelu svoju obitelj? Odrasla vjera koju živim još uvijek je rugalačka i puna podsmijeha. Ona ne uspijeva vidjeti tebe u sklopljenim rukama umirućeg koji ti se zahvaljuje za život, iako su i život i smrt kojoj ide u susret pokazatelji tvoje odsutnosti, a ne prisutnosti. Ipak iz nekog meni neobjašnjivog motiva on drži križ u rukama i zahvaljuje ti.

Iako sam odrastao, vjera mi je dobrano slijepa, ili je tijekom odrastanja i putem kroz život oslijepila i izgubila dobar dio svog duhovnog gledanja na tebe i čovjeka. S pravom je odbacila ono nejačko, čemu se ni ti nisi protivio, čak si me i poticao. Ipak, rekao bih kako sam ja s predumišljajem zanemario ono što odraslu vjeru čini pomalo zatvorenom u sebe, pretvara je u neku vrstu intelektualnog samozadovoljstva samim sobom i svojim znanjem i spoznajama. Ne. Nisi ti protiv znanja i spoznaje. Pa ti si mi i dao ovu neobično upornu i intenzivnu znatiželju kojom svijet oko sebe gutam i upijam svojim umom. Poticao si me uz jedan ako. Ako ne postaneš kao dijete.

Ja sam taj tvoj ako shvatio kao da si ti protiv intelekta jer je intelekt opasan. Pogrešno. Nisi ti protiv intelekta, niti je on opasan. Tvoj ako značilo je za mene da odbacim sa sebe ono nejačko, da se uhvatim ukoštac i hrvam sa svojom vjerom koja odrasta i koja se otima od mene kao onomad kad si se ti hrvao s Jakovom i tražio da te pusti. Ali, tvoje ako nije značilo samo to.

Tvoje ako mi govori: Ne rugaj se nejakima i ne podsmjehuj se slabima. Smijanje i ruganje čovjeku kojega promatraš kako pravi znak križa i zahvaljuje prije nego će započeti posao ili ručak nije odrasla vjera. Nije čak ni djetinja vjera. To je umišljenost koja je sebi umislila da je odrasla vjera koja više nikad ne treba na koljenima obići kapelu, pomoliti se pred slikom ili kipom, hodočastiti u svetište, napraviti znak križa i reći ti hvala ili oprosti mi.

Pomozi mi da ispravno i vjernički odrastem. Ili još važnije, da vjernički i kršćanski odrastam. Jer onaj koji je preda mnom umirao s raspelom u ruci i zahvaljivao ti za sve što si mu darovao istovremeno je bio nejače koje je sa sebe odbacilo ono nejačko i odraslom vjerom gledalo prema vječnosti. Ostani uz mene dok odrastam, inače nikad neću odrasti kako treba i na ispravan način.

Nema ništa ponižavajuće priznati se pred tobom nejačetom kojemu treba Otac da ga vodi prema istinskom odrastanju. Ima samo za onoga poput mene koji se još uvijek podsmjehuje i ruga starici koja na koljenima obilazi kapelicu dok ja samozadovoljno okrenut prema samom sebi i u sebi ponavljam gledajući u nebo: Hvala Ti Oče što nisam glup i neprosvijećen kao ova žena! Ali nema odgovora s neba. S pravom. Jer to nije ni molitva, a još manje zahvala. To je uvreda. I tebi. I njoj.