Praznine

Praznine


Uslišit ćeš svaku moju molbu govoriš mi kroz Pisma. Znaš li od čega se sastoje moje molbe? Nisu od riječi. Moje molbe sastoje se od životnih praznina nastalih nestancima i odlascima drugih. One se javljaju u trenutcima dugotrajnih samoća kada najdublje osjećam njihovu odsutnost.

Koju riječ pretvaraš u odgovor i postoji li riječ kojom zatvaraš praznine u ljudima? Praznine su moj sadržaj. Male, ali i velike egzistencijalne pukotine kroz koje u mene prodiru sumnja i nevjera. One znaju postavljati pitanja: gdje si bio ili zašto si dopustio.

Na koji se način uslišava molitva koju više nijedna riječ ne može zadovoljiti? Možda nekom posebnom meni zasad nepoznatom riječju? Ili nekom tvojom gestom koju tek trebam zaslužiti? Ti si onaj koji dopušta praznine u meni. Još se ne usudim ići tako daleko i optužiti tebe kako si i njihov uzrok. Još uvijek sam na onom mjestu vjere gdje ne razumijem zašto dopuštaš i prepuštaš.

Nije isključeno da ću se s tog mjesta pomjeriti na mjesto onoga koji te optužuje kako si i najodgovorniji i onaj koji snosi krivicu. U Pismu pronalazim mnoštvo riječi, ali ne i jasan odgovor. Kažeš mi kad te zazovem uslišit ćeš me jer ti se znaš sažaliti nad patnjom nevinog i pravednika. Imam drugačije iskustvo. Zazivao sam, ali nije bilo uslišanja i ne znam jesi li se sažalijevao nad mojom patnjom.

Sjećam se tek da su me praznine iznutra proždirale i nisam primjećivao kako si prisutan kako bi mi trpljenje učinio lakšim. Ti bi morao shvatiti da nije lako prihvatiti da tvoje sunce izlazi i zlim i dobrima i da kiša pada i zlim i dobrima. Morao bi razumjeti moj otpor i odbijanje vjerovanja u tvoju dobrotu. Ako i jest u pitanju dobrota dopusti mi toliko da u nju ne vjerujem uvijek oduševljeno i spremno. Dopusti mi da je dovedem u pitanje.

Moje oko nije zlo jer si ti dobar jer poslije toliko praznina koje su me pogodile i unazadile nemam snage biti zao prema tebi. Moje oko nije zlo što si ti dobar, moje oko je rezignirano i razočarano jer ne razumije zašto tvoje dobrote nije bilo uz mene i sa mnom kada mi je bila najpotrebnija.

Postoji velika razlika između biti zao prema tebi i biti razočaran u tebe. Ja nisam zao prema tebi i ne mrzim te. Ne bih te ni mogao mrziti. Više sam u stanju neugodnog iščekivanja da bi se na kraju moglo ispostaviti kako je istina da si na kraju bespomoćan Bog i da ne možeš učiniti puno za mene i da je sve o tvojoj bespomoćnosti i nedostatku snage bilo točno.

Bespomoćni Bog ne može puno pomoći protiv praznina u meni koje se ne zatvaraju nego se s prolaskom vremena i otjecanjem života sve više i dublje šire i prodiru u mene. Ne znam što može i ako može učiniti bespomoćni Bog protiv praznine. Je li on može ljubavlju zatvoriti prazninu? Misliš li kako je bilo dovoljno obećati mi da si ti jaki Bog i onda tek tako otići i napustiti me?

Sve manje sam uvjeren kako nikad ti napuštaš čovjeka, nego čovjek napušta tebe. Napuštaš ti nekad čovjeka i onda kada svim silama čovjek ide za tobom. I čovjek ne zna motiv zašto to činiš i zašto se tako ponašaš i kad sve prođe i čovjek se oporavi ti se nećeš udostojati odvratiti na čovjekov upit zašto si to učinio.

Nisi li tako učinio Jobu? Bez uvoda i bez objašnjenja. Tragedija za tragedijom. Praznina za prazninom. I svi hvale Joba zbog njegove nepokolebljive vjere kao da smo svi od istog egzistencijalnog materijala i iste egzistencijalne strukture sposobni preživjeti Jobovo iskustvo. Nismo svi kao Job. I malo nas je koji pristajemo na prazninu bez objašnjenja samo zato da bi se ti dokazao kao onaj koji se može i smije pohvaliti patnjom i tragedijom onoga kojemu si je poslao.

Koja je svrha toga što mi šalješ patnju i tragediju zar tek da bi se ti mogao pohvaliti pred anđelima kako eto na zemlji ima jedan ili jedna čijoj vjeri nema premca? Ne bježim od praznina rođenih iz patnje i tragedije. Ja ne prihvaćam tragediju i patnju bez objašnjenja, a moje najpresudnije patnje bile su pravo takve.

I ne možeš me više tako lako uvjeriti da sam uvijek nešto zgriješio i da sam uvijek nešto kriv i da se moram iskupiti. Ima tragedija kroz koje sam prošao i nimalo ne odgovaraju težini krivice za koju me navodno optužuješ. Još manje prihvaćam krivicu za ono što su učinili oni koje sam naslijedio kroz krv, rod i vjeru.

Uslišit ćeš svaku molbu moju zvuči mi slabašno i neuvjerljivo. Kao i da ćeš me uslišiti kada te zazovem. Ili sam ja postao toliko pristran i slijep i ne vidim trenutke kad si me ipak uslišao i kad si konačno jer sam bio bezobrazno uporan u svojim vapajima odgovorio i rekao mi: u redu dosta je više tvojih krikova iz te doline suza, evo uslišit ću te samo me prestani više zazivati.

Jer u Pismu stoji da ćeš me uslišiti ako ništa drugo zbog moje bezočnosti, zbog mog upornog i nepristojnog navaljivanja da ćeš milom ili silom čuti moji molitvu ili više nećemo nikad ti i ja razgovarati.

Negdje sam zapeo između straha i nade. Straha da je moj Bog nejak i bez snage i nade da postoje drugačiji oblici snage i moći koji nisu i nikada neće biti od ovoga svijeta i to što me opterećuju praznine nastale tragedijama i patnjama neće biti moje krajnje i apsolutno životno iskustvo.

Odavno te ne molim riječima. Molim te prazninama i molim ti se tragedijama i patnjama koje su me pogodile i zamalo uništile. Iz njih se ne čuje naučena molitva niti ponavljanje napamet naučenih fraza. Ako postojiš iz njih možeš čuti ljudski krik: gdje si bio ili zašto si to dopustio. Tako ti se molim i tako te molim.

Naravno nije u pitanju ljudska vika i ljudski bijes koji u bujici nepromišljenih riječi niti moli niti proklinje nego pokušava samog sebe vratiti na stupanj životinjskog. Ne. U pitanju je nečujan i tih ljudski krik koji izvire iz cjelokupnog mog postojanja kojim ti se obraćam makar me niti oni koji su mi najbliži ne čuju jer se moje usne ne pomjeraju niti se moja usta otvaraju.

Prožet praznima koje prijete da me strovale negdje odakle kažu za čovjeka nema povratka nijemo te pitam: gdje si bio ili zašto si to dopustio. I ti se pokušavaš opravdati. Pokušavaš se spasiti. Pokušavaš čak i pobjeći ili me čak navesti na krivi trag.

Ali, sam si mi rekao u Pismima kako ćeš uslišiti svaku moju molbu. Pa evo ti moje molbe. Usliši je. Nemoj bježati. Nemoj se skrivati. U redu je i ako si bespomoćni Bog i to priznanje s tvoje strane bilo bi mi lakše prihvatiti nego živjeti s ovim prazninama u sebi za koje nemam objašnjenja. Lakše bih prihvatio bespomoćnog Boga koji nemoćno širi ruke i kaže ništa nisam mogao učiniti, nego Boga koji šuti i ne progovara.

Čak i Bog koji kaže nemam snage je Bog u kojega bi još uvijek mogao vjerovati, ali Bog koji šuti i ne progovara je također jedna velika tragedija i patnja, najdublja praznina od koje se nikad ne bih mogao oporaviti kad bi to bilo istina. I ne znam je li to istina ili nije. Tek se nadam kako nije.

Vjera kako si bespomoćni Bog drži me na površini postojanja jer ti i ja bi se mogli u svojoj bespomoćnosti savršeno razumjeti. Puno bolje nego čovjek i Bog na čiji krik s one strane Bog šuti iako bi ako ništa drugo mogao odvratiti bespomoćan sam. Bilo bi nam obojici lakše. Ili bi barem meni bilo lakše. Tebi možda i ne bi.

 Ipak nisu li se čovjek i Bog ponajbolje razumjeli u bespomoćnosti križa, u jednoj te istoj osobi čovjeka i Sina?