Bez vjerničke i intelektualne poniznosti…


Jedan veliki talijanski mislilac piše kako kad želi pročitati nešto ozbiljno uvijek se vrati Tomi Akvinskom. Kod te rečenice padne mi na pamet misao iz Pisma kako učenik nije nad učiteljem. Ima oholih učitelja kao što ima i učenika koji ne znaju biti ponizni. Učitelja koji te žele oponašati.  Hvale se i govore evo sve činim novo. Učenika koji kao svoje jedino poslanje traže mogućnost da nadmaše svog učitelja i onda kad je njihov pokušaj utemeljen na pogrešnim i krivim polaznim točkama. I kad se ne bih slagao s tobom i tvojom Crkvom, ne mogu izbrisati njezinu intelektualnu povijest. Ne diviti se oštrini i poniznosti umova koji su svoju intelektualnu snagu posvetili tebi i Pismima. Tisuće i tisuće stranica razmišljanja i promišljanja o Učitelju.

Za razliku od njih, ja se ponekad ponašam kao barbarin. Ali ne onaj barbarin koji ruši sve pred sobom iz čiste obijesti i zavisti. Ja sam više kao nekakav kulturni barbarin. Onaj koji o svojoj kršćanskoj kulturi i korijenima ne znam ništa. Više sam nekakav intelektualni i duhovni lijenčina koji smatra da je više od dvije tisuće godina kulture i civilizacije izgrađenih na temelju tvoje riječi nešto što nije vrijedno čitanja, promišljanja i studiranja. I moji sudovi i mišljenja o toj kulturi su u skladu s mojim siromašnim znanjem o njoj. Srednji vijek nazivam mračnim dobom, iako ne znam značenje ni jednog ni drugog pojma. Ali znam da je u svakom američkom filmu koji je napravljen za laku zabavu i zaglupljivanje mase potrošača kao i u svakoj američkoj seriji srednji vijek razdoblje dubokog mraka i tame. O velikim učiteljima i misliocima srednjeg vijeka nemam pojma. Toma. Njegov učitelj Albert Veliki. Bonaventura. Duns Scotus. William Ockham. A gdje su tek velikani poput Dantea i njemu slični? O onima prije njih da i ne govorim. Imena poput Grgura, Atanazija, Jeronima, Ivana Zlatoustog, Augustina, za mene su kako kaže početak Pisma pustoš i praznina.

I znaš što je u svemu tome zanimljivo? Ja ne znam za stid što o svojoj intelektualnoj tradiciji ne znam ništa. I kad sam pročitao da netko kao što je Umberto Eco piše kako kad želi pročitati nešto ozbiljno vraća se Tomi Akvinskom bio sam uvjeren kako je u pitanju neka vrsta podrugljivosti. Zamisli moje iznenađenje kad sam otkrio da je taj isti Eco pisao i doktorat o pojmu lijepog kod debeljuškastog dominikanca. Neprihvaćanje ozbiljnosti rečenice iz Pisma kako nije učenik nad učiteljem pretvorilo me u intelektualnog bogalja. Sakupljača površnog i neozbiljnog poput onih srednjovjekovnih dvorskih luda čija je ludost zabavljala ljude koji bi se kasnije povukli i posvetili puno ozbiljnijim pitanjima od slušanja njegovih šala. Manjak i odsutnost poniznosti učinili su me intelektualno nadmenim i nadutim i ja sam poput nekih od oholih kraljeva, o kojima čitam u Pismima, umislio da sam ja onaj koji će ti sagraditi hram i izbrojiti tvoj narod. Od onih koji sebi umišlja da je bolji poznavatelj tvoje mudrosti od tebe samog.

Neobična je lakoća s kojom stoljeća intelektualnog života tvoje Crkve proglašavam nazadnim, mračnim i generalno zaostalim i neznanstvenim. Možda bih na takav stav i imao pravo da sam tu intelektualnu povijest i to znanje promišljao i o njemu učio, čak i da mu se suprotstavim svojim prikupljenim znanjima. Ipak ja sam bio i još uvijek sam neznalica koji nosi kip izrađen od drveta, moleći Boga koji me ne može spasiti. Moje neznanje i površnost su strašni i toliko duboki da se sada pitam odakle mi uopće pravo iznositi sudove i presude o intelektualnoj povijesti koja se razvila oko teologije koja kaže kako si se utjelovio i postao čovjekom. Ja više ne znam razliku između predrasude i stvarne istine o intelektualnoj povijesti tvoje Crkve. Povijest učim iz kratkih videa, komentara i statusa i sve to obilato dopunjavam znanstvenom fantastikom.

Bio sam ljut na Eca i prestao je biti moj idol jer sam obožavao njegov roman Ime ruže. Zar je moguće da je netko poput Eca mogao cijeniti nekoga srednjovjekovnog monaha? Bio sam znatiželjan pa sam probao čitati Tomu na kojega se Eco poziva. Iskreno, nisam ga mogao razumjeti. Drugi su mi rekli da čitanje jednog takvog autora zahtijeva koncentraciju, napor, tišinu i ozbiljnu pripremu. Ali nije li jednostavnije tog monaha samo smjestiti u mračni srednji vijek i završiti s njim? Čemu se mučiti? Ako se išta moglo primijetiti i primjećuje u toj intelektualnoj povijesti Crkve, jest neka meni nepoznata poniznost pred pokušajima da se istražuje i zna. Nekakvo zamuckivanje o tome kako se pred tobom čovjek treba izuti, jer tlo na kojem stoji sveto je tlo. I nije svatko dorastao da stoji na tom tlu. Prije snažnog intelekta i savršenih logičkih sposobnosti da se razmišlja i promišlja ti zaista ozbiljno zahtijevaš da se tvoja rečenica iz Pisma: Nije učenik nad učiteljem, ozbiljno shvati.

Zanimljivi su neki od tih likova o kojima tek ponešto usput znam. Nijedan ti od njih ne drži lekcije što bi i kako bi ti trebao. Velika većina njih, možda skoro svi ujedno su bili i ljudi molitve i ljudi vjere. Naravno, kao i svi ljudi, neki su bili i tašti na svoje znanje, knjige i intelektualne sposobnosti. Neki su se žestoko sukobljavali do te mjere da su se i njihovi nasljednici međusobno sporili i jedni druge intelektualno pobijali i nisu podnosili. Ni danas nije puno drugačije. Ipak primjećujem kako su to bili i ljudi molitve, intelektualci i teolozi koji su uz sva silna znanja i spoznaje začuđujuće puno vremena provodili u molitvi i razgovoru s tobom. Počinjem shvaćati da je veliki Eco izgleda bio intelektualno ponizan pred onima koje je smatrao svojim velikim prethodnicima. Od njih je jako puno učio i o njima učio, čitao i pisao. Fascinira me njegova intelektualna poniznost i želja da uči od drugih i onih koje je smatrao velikima.

Fascinira me povijest intelektualne poniznosti koja se može pratiti od samih početaka tvoje Crkve gdje je pronalazim već kod velikog zakonoznanca i stručnjaka za Pisma – Pavla. Što se mene tiče, manjak intelektualne poniznosti pretvorio me u intelektualca bez pokrića, oholog igrača s riječima koji znanje svog privatnog jezika još uvijek servira i drugima predstavlja kao istinsko i ozbiljno znanje iz kojeg i od kojeg se može učiti. Nije da ja ne čitam. U svijetu u kojem, kako veli jedan pisac, ne treba spaliti knjige nego samo ljude odučiti od toga da ih čitaju, izgledam kao da se Eco ponovo rodio nakon što je umro. Ali, ja osjećam lažnost i površnost svog elitnog intelektualizma.

Ja se ne mogu pomiriti s tim niti mogu to prihvatiti da nije učenik nad učiteljem. A ti me u Pismima uporno podsjećaš da ipak učenik nije nad učiteljem. Nemam poniznosti. Niti one vjerničke jednog Tome Akvinskog, niti one intelektualne jednog Umberta Eca, dvojice velikana koja je zapravo jedna poniznost spojila i povezala. Ja sam nekako uspio sebe uvjeriti da evo sve činim novo. I nikako se tog ne mogu osloboditi. Nevjerojatnom površnošću i lijenošću brišem tvoju intelektualnu tradiciju, ne želeći ništa o njoj učiti, čitati i znati. I zato nikad neću moći biti poput bilo koga od intelektualnih i duhovnih velikana tvoje Crkve i njezine velike kulturne povijesti. Jer ja nemam poniznosti u sebi i ne želim biti ponizan i strpljivo i polako učiti.

Meni je, kao i mnogima u mojoj generaciji, lakše držati se predrasuda o tebi, tvojoj Crkvi i ljudima koji su u njoj umovali, pisali i molili, negoli barem pokušati zastati i čuti riječi Pisma koje govore o tvojoj mudrosti koja je bila s tobom kad si svijet stvarao. Ja pripadam novim ljudima i novom čovjeku. Ja jesam novi čovjek i samo ponavljam: Evo, činim sve novo. Ja sam kulturni barbarin bez poniznosti pred stoljećima jedne velike i duboke intelektualne i kulturne povijesti. Ja sam kulturni barbarin proizišao iz jedne intelektualne snažne civilizacije o kojoj ne znam ništa. I time se hvalim. Svojim neznanjem. Tako izgleda onaj koji u sebi nema nikakvog osjećaja za poniznost. Ni kršćanskog. Ni intelektualnog. Jedan kulturni i civilizacijski nomad kojemu su i zdrava logika i zdrav razum već postali stranci i neprijatelji.