Kršćanstvo ravnodušnosti
Ravnodušnost počinje samodostatnošću, stavom koji svoj početak pronalazi u onom kako nam ne treba odnos s drugima. S vremenom drugi postaju kao mrtvi predmeti, nepomični objekti prema čijem biću nemamo relaciju, osim spoznaje da su tu, postoje pored nas. Tek ravnodušnost uspijeva umrtviti život, pretvoriti ga u polagano umiranje i sušenje svih životnih sila u čovjeku. Ravnodušnost je ne-odnos. Egzistencija koja ne ostvaruje ništa osim relacije prema samoj sebi, a i to ostvarenje je hladno i distancirano, čovjek samog sebe pretvara u mrtvu prirodu, nepokretni subjekt svog postojanja.
Ravnodušnost je ne-kretanje, ne-pomičnost, ne-darivanje, ne-žrtvovanje, ona je negacija svake moguće relacije onoga biti u odnosu s nekim ili prema nekom, ona negira čak i onaj loš i negativan odnos kojega opisujemo kao sukob, svađa, prijepor, nesuglasica. Ravnodušnost ne uspijeva čak ni mrziti niti osloboditi mržnju kao razornu snagu, i prema mržnji ravnodušnost je u ne-odnosu, odatle ravnodušnost ne razlikuje dobro i zlo. Ona ih svodi na isti nepokretni objekt ne-odnosa zbog čega ravnodušnost ugasi etičko i moralno u čovjeku.
Ona je agnosticizam u svom najradikalnijem mogućem obliku, izričaj jednog teško shvatljivog ne zanima me ništa jer ne postoji odnos kao stvarnost. Ravnodušnost je i ne-vjera i ravnodušno ne-vjerovati znači nijekati vjeru kao stvarnost odnosa prema drugom ili Drugom, bilo na način ljubavi bilo na način mržnje i suprotstavljanja. Ako je osobna vjera odnos prema ili odnos s, ravnodušnost je radikalni i krajnji ne-odnos, metafizičko ne-priznavanje postojanja drugog i Drugog. U konačnici ravnodušnost briše druge iz egzistencije tako što ih kao stvarnost odnosa pretvara u stvarnost mrtvih objekata našeg promatranja. Vjerom promatrati i gledati drugog ili Drugog znači ući s njim u odnos, ući u odnos ljubavi, povjerenja, predanja, ali i u odnos sukoba, sumnje, neslaganja i pobune. Jakov se hrva s anđelom cijelu noć kako čitamo u Starom Zavjetu, ulazi u odnos s Drugim.
Ravnodušnost ukida aktualne i moguće odnose prema Drugom, odnosno razara vjeru jer ne pretvara samo aktualni odnos čovjeka prema Bogu u ne-odnos, nego svojom prisutnošću i moguće buduće odnose unaprijed opisuje kao ne-odnos, a Bog se pretvara u nepomični objekt zatvoren u sebe. Ravnodušnost je apsolutna zatvorenost i u sebe i za sebe, i sama mogućnost otvorenosti prema i za drugog i Boga predstavlja kontradikciju. Ravnodušnost je metafizičko stanje umiranja i odumiranja, preobrazba čovjeka u ne-odnos, u totalnu zatvorenost čak i za njega samog, riječ je o apsolutnoj ne-relaciji, potpuno ne-postojanje osjećaja prema i za drugog. Ravnodušnost je egzistencijalni pakao samodostatnosti unutar kojeg se čovjek vječno rađa samo da bi otkrio svoju do kraja doživljenu apsolutnu usamljenost.
I one riječi iz Otkrivenja: O, kamo sreće da si hladan ili vruć, upućuju na Božju povremenu nemoć pred naletom ravnodušnosti koja obuzme čovjeka. Takva je moć ravnodušnosti! I njena snaga! Kao i svi fenomeni čovjekovog življenja u svijetu, i ravnodušnost ima početi odnekle i odnekud, samo čovjek ponekad prekasno otkriva njezinu prisutnost. Ako nas fenomenologija poučava i zahtijeva da se, kako bismo nešto stvarno razumjeli, moramo vratiti na početak, natrag k stvarima, vratiti se na početak, ravnodušnosti označava povratak na početak osobne vjere u Boga.
Vratiti se na onaj trenutak ili razdoblje ne pobune protiv Boga, ne ljubavi prema Bogu, nego trenutak rađanja ne-odnosa prema Bogu, onaj čovjekov ne trebaš mi i ne zanimaš me, mogu sam i mogu bez tebe. Svi ovi izričaji stapaju se u početnu formulaciju i čovjekovu formaciju ravnodušnosti, trenutak prihvaćanja, uvjerenja i snažnog vjerovanja dostatan sam sebi i nitko mi ne treba, čemu treba priključiti i ono čovjekovo nitko me ne treba i nikom ne trebam.
Ravnodušnost se rađa kao odnos između samodostatnosti i usamljenosti, međutim u pitanju je iluzija odnosa, riječ je o ne-odnosu, koji čovjek prividno opaža kao odnos, i to važan, jer je uvjeren da je tu riječ o njegovom oslobađanju od drugog, Drugog i Boga. U onom razdoblju življenja vjere kada samodostatnost i usamljenost ostvaruju relaciju, vjera prestaje postojati kao vjera i nastavlja živjeti kao objekt sličan nekom objektivnom predmetu prema kojemu odnos nije moguć jer je predmet mrtav. Rađa se mrtva vjera koja više nije čak ni prepreka ili zid prema čovjekovom pokušaju da bude Bog i bude protiv Boga.
Mrtva vjera je kako to magično opisuje Buzzati u svojoj Tatarskoj pustinji, opisujući život vojnika u udaljenoj tvrđavi na granici, beskrajno prostranstvo ravnodušnosti bez života, samo nepregledni pijesak dokle čovjeku seže pogled i koji se u nekom trenutku spaja s horizontom i sve pretvara u pustinju. Ravnodušnost se rađa polako i njezin dolazak u čovjekov život traje i, jer je tako, ona ne odlazi iznenada, čak ni onda kada je čovjek želi na silu iz sebe otjerati. Kao što je potrebno vrijeme da se u čovjeku rodi ne-odnos prema svemu što ga okružuje, tako i sam ne-odnos, odnosno čovjekovo apsolutno vjerovanje da je istovremeno i samodostatan i usamljen ne može tek tako biti nadvladano.
Ulazimo u prostor fenomena kršćanstva ravnodušnosti, iskustva ne-odnosa i ne-relacije prema nekomu ili nečemu, iskustvo odnosa prema ničemu i nikomu. Pasivno postojanje i životarenje bez želje da se prema nekom odnosimo i stupamo u odnos, strašno umorni i, kako je to pisao osebujni Emil Cioran, u stanju acedije, one vjerničke dosade u kojoj monah stoji i gleda kroz prozor ne znajući što čeka i treba li uopće išta više čekati i očekivati. Kršćanstvo ravnodušnosti kao sudbina i usud kršćanskog života i vjerovanja nije se rodila odjednom i neočekivano, kao što neće ni nestati nekim čudom ili magičnim trikom. Počelo je kao naša samodostatnost, naše biranje živjeti u ne-odnosu s Bogom i prema Bogu, nastavilo se kroz sve veću udaljenost i usamljenost u svijetu bez Boga i dovelo nas u stanje paralize, apatije i Cioranove acedije, ili kako je on zove đavolske dosade, koja je đavolska napast jer čovjeka zarobljava u njega samoga, razarajući ne samo odnos prema drugim i Drugom, nego razarajući i odnos čovjeka prema samom sebi.
Iskustveno poučeni osjećamo kako ponekad nema ništa teže i gore za nas nego iskusiti nečiju ravnodušnost prema nama kada je naša nemoć najočitija i najsnažnija, iako imamo u rukama instrumente i sredstva kojima bismo mogli i želimo im pomoći. Analogno tome Božja nemoć je najočitija u našoj ravnodušnosti prema njemu, naša posvemašnja samodostatnost i usamljenost koja vjeru kao susret s Bogom pretvara ne u udaljenost od Boga, ne u daljinu između nas i njega, nego u stanje ne-odnosa, potpuna i stvarna odsutnost bilo kakve vjerničke i ljudske reakcije prema Bogu. Ravnodušni čak ga niti ne mrzimo, ravnodušni nesposobni smo ga voljeti i staviti svoje povjerenje u njegovu milost, ispražnjeni od svakog odnosa pretvaramo se u ne-odnos, tragično usamljene individue i pojedince bez onoga u nama biti osoba.
U stanju acedije ili đavolske dosade pretvarajući i sebe i jedni druge u ne-odnos prestajemo biti osobe, jer je osoba relacija, postajemo mrtvi predmeti i mrtve stvari, obuzeti kršćanstvom ravnodušnosti prepuštamo našu osobnu vjeru njezinom tragičnom kraju i smrti.
To se doima kao put prema paklu, jer ne-odnos kao ono biti u relaciji s Ljubavlju koja nam se želi predati i svjesno izgovoriti ne treba mi nitko ne čini se ničim drugim nego osobnim paklom, stanjem u kojem smo vječno živi, ali usamljeni i bez odnosa prema ičemu. Ako je vjera odnos ili relacija, onda je vječnost odnos Ljubavi i odnos s Ljubavlju, a pakao je vječno stanje ne-odnosa, ne-relacije.
Tako i upozorenje iz Otkrivenja: O, da si vruć ili hladan, sažima opasnost i pogubnost življenja vjere i onoga biti kršćanin i vjernik, ali radikalno ravnodušno, jer to nije put nigdje, ali jest u propast i osudu na vječnu usamljenost, jedan vječni ne-odnos.
