Vratiti Krista u središte vjere
Donosimo hrvatski prijevod otvorenoga pisma biskupima krovne udruge biskupskih konferencija Latinske Amerike koje im je uputio fr. Clodovis Maria Boff (81), brazilski svećenik, član Reda slugu Marijinih (servit), rođen 1944.
Otvoreno pismo biskupima Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća (CELAM)
Predraga braćo biskupi,
pročitao sam Poruku poslanu na kraju 40. skupštine održane u Riju krajem svibnja. Koje sam dobre vijesti tamo pročitao? Oprostite na iskrenosti: ni jednu. Vi, gospodo biskupi Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća, uvijek ponavljate istu staru pjesmu: društveno, društveno, društveno. I to traje već više od pedeset godina. Draga starija braćo, zar ne vidite da je ta pjesma umorna? Kada ćete nam dati radosne vijesti o Bogu, o Kristu i o njegovu Duhu? O milosti i spasenju? O obraćenju srca i razmatranja o Riječi? O molitvi i klanjanju, o pobožnosti prema Gospodinovoj Majci i drugim sličnim temama? Ukratko, kada ćete nam poslati istinski religioznu, duhovnu poruku?
Upravo je to ono što nam danas najviše treba i što već neko vrijeme čekamo. Na pamet mi padaju Kristove riječi: „ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao?“ (Matej 7, 9). Sam svjetovni svijet sit je svjetovnosti i kreće u potragu za duhovnošću. Ali ne; vi im, gospodo, i dalje nudite društveno i opet društveno; od duhovnoga gotovo samo mrvice. A pomislite, gospodo, čuvari ste najvećega bogatstva, onoga koje svijetu najviše treba, a ipak ga u određenom obliku uskraćuje. Duše traže nadnaravno, a vi ustrajete na tome da im se daje naravno. Taj je paradoks očit čak i u župama: dok laici uživaju u pokazivanju znakova svoga katoličkoga identiteta (križevi, medalje, velovi, majice s vjerskim otiscima), svećenici i časne sestre idu protiv struje i pojavljuju se bez ikakva prepoznatljiva znaka.
Pa ipak, vi, gospodo, bez ikakva krzmanja kažete kako čujete „vapaje“ naroda i da ste „svjesni današnjih izazova“. Ali ide li vaše slušanje duboko? Ne ostaje li na površini? Čitam vaš popis današnjih „vapaja“ i „izazova“ i vidim da to nije ništa više od onoga što primjećuju najobičniji novinari i sociolozi. Ne čujete li, preuzvišenî, da se iz „dubokoga svijeta“ danas diže zastrašujući krik za Bogom? Krik koji čuju čak i mnogi svjetovni analitičari? I nije li možda upravo to da bi se čuo taj krik i da se na njega odgovori, istinit i potpun odgovor kako postoji Crkva i njezini službenici? Za bavljenje „društvenim vapajima“ postoje vlade i nevladine udruge. Crkva nedvojbeno ne može ostati izvan tih zbivanja. Ali ona nije nositelj radnje na tom polju. Njezino pravo polje djelovanja je drugo i više: da odgovori upravo na „vapaj za Bogom“.
Znam da vas, gospodo biskupi, javno mnijenje danonoćno progoni da se odredite kao „progresivni“ ili „tradicionalisti“, kao „desničari“ ili „ljevičari“. Ali jesu li to kategorije za biskupe? Nisu li to, radije, kategorije „Božjih ljudi“ i „slugu Kristovih“? O tome je sveti Pavao odlučan: „neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih“ (Prva Korinćanima 4, 1). Nije uzaludno podsjetiti ovdje da je Crkva, prije svega, „sakrament spasenja“, a ne jednostavna društvena ustanova, napredna ili ne. Ona postoji da naviješta Krista i Njegovu milost. U tome je njezino žarište, središte, njezina najveća i trajna obveza. Sve ostalo dolazi kasnije. Oprostite mi, predragi, ako vas ovdje podsjećam na ono što već znate. Ali zašto se onda sve to ne pojavljuje u vašoj Poruci i u spisima Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća općenito? Čitajući ga, gotovo neizbježno se dolazi do zaključka da velika briga Crkve danas, na našem kontinentu, nije stvar Krista i njegova spasenja, nego društveni uzroci, poput pravde, mira i ekologije, koje vi, gospodo, navodite u svojoj poruci, kao još jedan pripjev.
Samo pismo koje je papa Lav poslao Latinskoameričkomu biskupskomu vijeću u osobi njegova predsjednika, nedvosmisleno govori o „hitnoj potrebi da se sjetimo da je Uskrsli onaj koji štiti i vodi Crkvu, oživljavajući je u nadi itd.“. Sveti Otac ih također podsjeća da je prava misija Crkve, njegovim vlastitim riječima, „doprijeti do toliko braće i sestara, naviještati im poruku spasenja Krista Isusa“. Međutim, kakav je bio odgovor koji su časna braća dala Papi? U pismu koje su mu napisali nema odjeka ovih papinskih upozorenja. Umjesto toga, mole ga da im pomogne, ne da u Crkvi održava uspomenu na Uskrslog živim; ne da svojoj braći naviješta spasenje u Kristu, već da ih podrži u njihovoj borbi za „poticanje pravde i mira“ i da ih „podrži u osuđivanju svakog oblika nepravde“. Ukratko, ono što ste vi, gospodo, naveli Papu da osjeti bio je stari refren: „društveno, društveno…“, kao da ga on, koji desetljećima radi među nama, nikada nije čuo. Vi, gospodo, reći ćete: “Ali to su pretpostavljene istine koje ne treba stalno ponavljati.” Ne, dragi moji; moramo ih ponavljati, s obnovljenim žarom, svaki dan, inače će biti izgubljene. Ako ih nije potrebno stalno ponavljati, zašto vas je onda papa Lav podsjetio? Znamo što se događa kada muškarac uzima ljubav svoje žene zdravo za gotovo i ne brine se da je njeguje. To je beskrajno istinitije kada je u pitanju vjera i ljubav prema Kristu.
Sam brzojav, koji je papa Lav poslao Latinskoameričkomu biskupskomu vijeću na ruke njegova predsjednika, nedvosmisleno govori o „hitnoj potrebi da se sjetimo kako je Uskrsli onaj koji štiti i vodi Crkvu, oživljavajući je u nadi…“. Sveti Otac također podsjeća da je pravo poslanje Crkve, njegovim vlastitim riječima, „doprijeti do toliko braće i sestara, naviještati im poruku spasenja Krista Isusa“. Međutim, kakav je bio odgovor koji su časna braća biskupi dala Papi? U pismu koje su mu napisali nema odjeka tih papinskih upozorenja. Umjesto toga, gospoda ga mole da im pomogne, ne da se u Crkvi održava živim spomen na Uskrsloga; ne da svojoj braći naviještaju spasenje u Kristu, nego da ih podrži u njihovoj borbi za „poticanje pravde i mira“ i da ih „podrži u osuđivanju svakoga oblika nepravde“. Ukratko, ono što ste vi, gospodo, naveli Papu da osjeti bio je stari pripjev: „društveno, društveno…“. Kao da ga on, koji desetljećima radi među nama, nikada nije čuo. Vi ćete, gospodo, reći: „Ali to su pretpostavljene istine koje ne treba stalno ponavljati.“ Ne, predragi; moramo ih ponavljati, s obnovljenim žarom, svaki dan, inače će biti izgubljene. Ako ih nije potrebno stalno ponavljati, zašto vas je onda papa Lav na njih podsjećao? Znamo što se događa kada muž uzima ljubav svoje žene zdravo za gotovo i ne brine se da je njeguje. To je beskrajno istinitije kada su u pitanju vjera i ljubav prema Kristu.
U vašoj se Poruci, doduše, pojavljuju riječi vezane uz vjerske pojmove. Ondje se spominju: „Bog“, „Krist“, „evangelizacija“, „uskrsnuće“, „Kraljevstvo“, „poslanje“, „nada“. Međutim, to su riječi postavljene tamo generički. U njima nema jasna duhovna sadržaja. Namjesto toga, one dozivaju u pamet uobičajeni pripjev: „društveni, društveni i društveni“. Uzmite, molim vas, prve dvije riječi, ključne i više od elementarnih riječi naše vjere: „Bog“ i „Krist“. Što se tiče „Boga“, vi Ga, gospodo, ni jednom ne spominjete sama. Spominjete Ga samo u stereotipnim izrazima „Sin Božji“ i „Narod Božji“. Braćo, zar to nije nevjerojatno? A što se tiče „Krista“, On se pojavljuje samo dvaput, i oba puta samo usput. Jednom kada, prisjećajući se 1700 godina Nicejskoga sabora, govorite o „našoj vjeri u Krista Spasitelja“ – velika izjava, ali ona nema nikakve veze s vašom Porukom. Pitam se stoga, gospodo, zašto ne bismo iskoristili ovu neizmjernu dogmatsku istinu kako bismo svim žarom obnovili prvenstvo Krista-Boga koji se danas tako slabo ispovijeda u propovijedanju i životu naše Crkve.
Vaše preuzvišenosti s pravom izjavljuju kako žele Crkvu koja je „dom i škola zajedništva“, i, štoviše, „milosrdna, sinodna i otvorena“. A tko ne? No, gdje je Krist u toj idealnoj slici Crkve? Crkva koja nema Krista kao razlog postojanja i govorenja nije ništa više od „pobožne nevladine udruge“, kako je govorio papa Franjo. A zar ne ide naša Crkva prema tome? Bolje je kada, namjesto da se obraćaju onima koji ne vjeruju, katolici postanu evangelici. U svakom slučaju, naša Crkva gubi krv. Ono što najviše vidimo jesu prazne crkve, prazna sjemeništa, prazni samostani. U našim Amerikama sedam ili osam zemalja više nema katoličku većinu. Sam Brazil na putu je da postane „najveća bivša katolička zemlja na svijetu“, kako reče poznati brazilski pisac. Međutim, ne čini se da ovaj neprestani pad toliko brine časnu braću. Pada mi na pamet Amosova osuda narodnih vođa: „za slom Josipov ne mare“ (Amos 6, 6). Čudno je da vi, gospodo, u svojoj Poruci ne progovorite ni riječi o tako očitu padu. Još je zapanjujuće da sekularni svijet više govori o toj pojavi nego biskupi, koji radije šute. Kako se ovdje možemo ne sjetiti optužbe o „nijemim psima“ koju je iznio sveti Grgur Veliki, a koju je prije nekoliko dana ponovio sveti Bonifacije?
Svakako, Crkva u našoj Americi ne proživljava samo tijek propadanja, nego i uzlaza. Vi sami u svojoj Poruci kažete kako naša Crkva „nastavlja snažno pulsirati“ i da u tome leži „sjeme uskrsnuća i nade“. Ali gdje je to „sjeme“, dragi biskupi? Čini se da nije u društvenoj sferi, kao što biste mogli zamisliti, nego u vjerskoj. Nalazi se osobito u obnovljenim župama, kao i u novim pokretima i zajednicama, oplođenima onim što je papa Franjo nazvao „strujom karizmatske milosti“, čiji je najpoznatiji oblik Katolička karizmatska obnova. I premda svi ovi izrazi duhovnosti i evangelizacije čine crkveni vid koji najviše ispunjava naše crkve (i srca vjernika), nisu zaslužili ni oskudan „pozdrav“ u Biskupskoj poruci. Međutim, upravo tamo, u tom duhovnom rasadniku, leži budućnost naše Crkve. Rječit znak te budućnosti jest da, dok u današnjem društvu gotovo vidimo samo „sijede glave“, u duhovnom smislu vidimo masovnu utrku današnjih mladih ljudi prema budućnosti.
Dragi biskupi, već čujem vašu potisnutu, a možda i ogorčenu reakciju: „Ali onda, s vašim navodno ‘duhovnim’ diskursom, Crkva sada mora zanemariti siromašne, društveno nasilje, ekološko uništenje i toliko drugih društvenih drama? Nije li to znak sljepoće, pa čak i cinizma?“ Slažem se, braćo. To da se Crkva upušta u drame poput spomenutih izvan svake je rasprave. Pravo pitanje nije to, nego ovo: je li Crkva „u Kristovo ime“ uključena u te drame? Je li njezino društveno istupanje i miješanje njezinih pristaša doista „kvalificirano“ vjerom – ponavljam, konkretno, kršćanskom vjerom? Doista, ako Crkva uđe u društvenu borbu, a da nije uobličena i prožeta svojom vjerom, kristološkom vjerom, ne će postići ništa više od bilo koje nevladine udruge. Stoga će učiniti „više istoga“, a kako napreduje, učinit će i gore: stvorit će nedosljedno društvo, jer bez kvasca žive vjere, sama društvena borba na kraju postaje izopačena: od oslobađajuće, postaje ideološka i konačno tlačiteljska. To je jasno i ozbiljno upozorenje koje je sv. Pavao VI. dao u Evangelii nuntiandi 35, 2 u vezi s tadašnjom „teologijom oslobođenja“ (upozorenje od kojega ta teologija, čini se, nije imala koristi).
Draga starija braćo, dopustite mi da vas pitam: kamo želite odvesti našu Crkvu? Gospodo, puno govorite o „Kraljevstvu“. Ali koji je konkretan sadržaj vašega „Kraljevstva“? Budući da toliko govorite o izgradnji „pravednoga i bratskoga društva“ (još jedan od vaših pripjeva), moglo bi se pomisliti da je takvo društvo središnji sadržaj „Kraljevstva“ koje prizivate. Nisam nesvjestan zrnca istine u tome. Međutim, što se tiče glavnoga sadržaja „Kraljevstva“, to jest Kraljevstva nazočna, kako u srcima danas, tako i u njegovu dovršenju sutra, vi, prečasni, ništa ne kažete. U vašem se govoru ne vidi eshatologija. Istina je: dva puta govorite o „nadi“, ali na tako neodređen način da, s obzirom na društvenu pristranost vaše Poruke, nitko, čuvši takvu riječ s vaših usana, ne bi podigao pogled prema nebu. Ne niječem, predraga braćo, da nebo nije i vaša „velika nada“. Ali čemu se onda stidjeti govoriti glasno i jasno, kao što su to činili mnogi biskupi u prošlosti, o „Kraljevstvu nebeskom“ (a također i o „paklu“), „uskrsnuću mrtvih“, „vječnom životu“ i drugim eshatološkim istinama, koje nude tako veliko svjetlo i snagu za borbe sadašnjosti, izvan konačna smisla svega? Nije da zemaljski ideal „pravedna i bratskoga društva“ nije lijep i veličanstven. Ali ništa se ne može usporediti s Gradom nebeskim (Filipljanima 3, 20; Hebrejima 11,10.16), čiji smo mi srećom, po svojoj vjeri, građani i radnici, a vi, gospodo, po svojoj biskupskoj službi, njegovi veliki inženjeri. Da, i vi ćete dati svoj prinos svjetovnomu Gradu, ali to nije vaša specijalnost, nego političara i društvenih aktivista.
Želio bih vjerovati da je dušobrižno iskustvo mnogih od vas, gospodo biskupi, bogatije, pa čak i raznolikije od onoga što proistječe iz vaše Poruke. To je zato što biskupi, ne podvrgnuti Latinskoameričkomu biskupskomu vijeću (koji je samo organ u vašem služenju), nego samo Svetoj Stolici (i, naravno, Bogu), imaju slobodu uspostaviti u svojim Crkvama pastoralnu crtu koju smatraju najboljom. To ponekad rezultira legitimnim neslaganjem s crtom koju predlaže Latinskoameričko biskupsko vijeće. Očito je još jedno neslaganje: ono koje postoji između bogatih dokumenata konferencija latinskoameričkoga episkopata i ograničenije crte Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća. Dodao bih, uz vaše dopuštenje, i treće neslaganje, bliže vašemu: ono koje se može i često događa između biskupskoga učiteljstva i teoloških savjetodavnih tijela – to jest, između biskupa i autora njihovih dokumenata. Međutim, čak i uz sve te nesuglasice, koje nam daju uistinu diferenciran pogled na stanje naše Crkve, vaša Poruka za 70. obljetnicu Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća čini se vjernim odrazom općega stanja naše Crkve: Crkve koja daje prednost društvenomu nad vjerskim. I vi, biskupi Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća, htjeli ste iskoristiti svoju 40. Opću skupštinu kako biste „obnovili predanost“ da nastavite tim putem, odnosno dajući prvenstvo društvenomu. I odlučili ste obnoviti to opredjeljenje s potpunom odlučnošću i na izričit način, što se može vidjeti iz vaše trostruke upotrebe riječi „obnoviti“ i „predanost“.
Razumijem, dragi biskupi, bez namjere da išta opravdavam, da ste ustrajući, ne bez razloga, na društvenom i njegovim bolnim dramama, na kraju potisnuli vjersko u sjenu, a da zasigurno niste nijekali njegovo prvenstveno. To je, istina, bio tijek koji je, gotovo nesvjesno i ne bez velike opasnosti, započeo u Medellínu i stigao do nas danas. Vi, međutim, iz iskustva znate da se, bez brza izvlačenja vjerskoga iz sjene i izlaganja svjetlu riječima i djelima, njegovo prvenstvo na kraju gubi. To se dogodilo sa središnjim likom Krista: On je na kraju potisnut u drugi plan. Iako se On i dalje ispovijeda kao Gospodin i Glava Crkve i svijeta, to se čini na površan ili tobožnji način. A dokaz toga duga propadanja pred našim je očima: dekadencija naše Crkve. Ako nastavimo istim putom, sve ćemo više propadati. Sve zato što smo, prije nego što smo opali brojčano, nažalost opali u žaru vjere, u vjeri u Krista, dinamično središte Crkve. Kao što vidite, braćo, upravo su brojke te koje nas sve izazivaju, a posebno vas, gospodo iz Latinskoameričkoga biskupskoga vijeća, da ispravimo opću crtu naše Crkve, kako bi, žarko obnavljajući naš izbor za Krista, ona ponovno rasla u kakvoći i kolikoći.
Stoga je itekako vrijeme da se Krist makne iz sjene i dovede na puno svjetlo. Vrijeme je da se vrati njegovo apsolutno prvenstvo, kako u Crkvi ad intra (prema unutra: u individualnoj savjesti, duhovnosti i teologiji) tako i u Crkvi ad extra (prma vani: u evangelizaciji, etici i politici). Crkva našega kontinenta hitno se treba vratiti svomu istinskomu središtu, vratiti se svojoj „prvoj ljubavi“. Jedan vaš prethodnik, biskup sveti Ciprijan, to je poticao ovim sažetim riječima: „Nikomu i ničemu ne davati prednost pred Kristom“ (Christo nihil omnino praeponere). Tražim li, predragi, time nešto novo od vas? Bez daljnjega. Samo vas podsjećam na najočitiji zahtjev vjere, „drevne i uvijek nove“ vjere: apsolutni izbor za Krista Gospodina, bezuvjetnu ljubav prema Njemu, koja se posebno traži od vas, kao što je On to činio od Petra (Ivan 21, 15–17). Žurno je stoga jasno i odlučno usvojiti i prakticirati snažan i sustavni kristocentrizam; uistinu „preplavljujući“ kristocentrizam, kako je to rekao sv. Ivan Pavao II. Ovdje nije riječ o upadanju u otuđujući kristomonizam (molimo obratite pozornost na riječ „kristo-monizam“). Radije je riječ o življenju otvorena kristocentrizma koji mijenja i preobražava sve: ljude, Crkvu i društvo.
Ako sam se usudio, dragi biskupi, obratiti vam se izravno, to je bilo zato što sam dugo vremena s užasom gledao ponovljene znakove da je naša voljena Crkva u doista velikoj opasnosti: onoj otuđenja od svoje duhovne biti, na štetu sebe i svijeta. Kad kuća gori, svatko može vrištati. A budući da smo među braćom, evo, konačno, jednoga povjerenja. Nakon čitanja vaše Poruke, dogodilo mi se nešto što sam osjetio prije gotovo 20 godina, kada se, više ne mogavši podnijeti ponovljene pogrješke teologije oslobođenja, iz dubine moje duše pojavio takav poticaj da sam udario o stol i rekao: „Dosta! Moram govoriti.“ Pod utjecajem slična unutarnjega poticaja napisao sam ovo pismo, nadajući se da Duh Sveti ima neku ulogu u tome.
Moleći Majku Božju da na vas, predragi biskupi, prizove svjetla istoga Duha, ovime se potpisujem kao brat i sluga:
Fr. Clodovis Maria Boff, OSM
Rio Branco (Acre, Brazil), 13. lipnja 2025.
