Za let si, dušo, stvorena…
Oni koji rade u školi iz godine u godinu uočavaju mnogostruke promjene na novim generacijama učenika, a jedna od značajnijih je i njihova sve primjetnija umrtvljenost, nektiričnost ili barem sve veća suzdržanost u javnom iznošenju svoga mišljenja i branjenja osobnih stavova argumentima. Takva pasivnost se posebno može uočiti u prvim satima jutarnje smjene, kada većina učenika doslovno spava, oni pristojniji otvorenih očiju, a oni se bezočniji pokušavaju i izravno poduprti na torbu koja im služi kao jastuk. Što se tiče discipline, takav je sat nastavnicima prilično lako održati, ali što se tiče interakcije i uspostave nekakvog zdravog dijaloga i uopće odnosa učenik-nastavnik, stvari nisu nimalo jednostavne. Niti im se mogu na normalan način prenijeti određeni sadržaji, niti su ih učenici spremni i sposobni prihvatiti. Drugim riječima, prilično je jalov takav rad i svodi se manje-više na nastavnikov monolog. Štoviše, kad učenici počinju dolaziti k sebi, tamo negdje u zadnjim satima, nastavnici su već umorni, pa opet trpi kvaliteta nastave, i s obzirom na odgojnu i s obzirom na obrazovnu dimenziju. Vjerojatno će s vremenom stanje postajati još ozbiljnije, a ne vidi se baš na vidiku neko smisleno rješenje.
Vrlo je lako dijagnosticirati uzrok takvomu stanju i vrlo je lako odrediti najbolju terapiju, koja sigurno daje uspjeh, ali je problem u tomu što se ta terapija ne želi provoditi. Dijagnosticiranje problema nas tako vodi do činjenice da su učenici dugo u noć, štoviše do jutarnjih sati, na društvenim mrežama i trajno su umorni i neispavani. Oni će sve manje naći vremena i želje da taj manjak sna nadoknade u neko drugo vrijeme, jer im je iznimno važno u svakoj prilici biti na mobitelu i računalu, pa će opet i tijekom dana, kad im se ukaže prilika da odspavaju, radije opet napregnutih snaga biti na tim uređajima. U tom smislu znatno manje spavaju nego ranije generacije, znatno su i trajno su iscrpljeni, nemaju volje ni želje za ambicijom, za onim uspjehom za čije se postignuće itekako trebaju upregnuti snage, nego zapravo iz dana u dan životare, nadajući se i obećavajući sebi kako će se sutra ipak naspavati i odmoriti. I tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec…
Takva neprestana neispavanost i umornost ne samo da utječu na fizičku tromost i izazivaju nastanak mnogih bolesti, nego još više djeluju na psihu i izazivaju mnogostruka depresivna stanja, do toliko ozbiljne mjere da je već prilično uobičajena činjenica da se u svakom razredu srednje škole u prosjeku nađe barem jedan učenik koji se liječi(o) na psihijatriji. Ako se tomu još pridoda kako većina njih ne živi u cjelovitim obiteljima, nego obično rastrgani između vremena koje im posvećuju njihovi rastavljeni roditelji, kako ih prate i neki drugi životni problemi, a uz to načelno nemaju nikakvih obveza i ne trebaju gotovo ništa raditi, nego imaju vremena napretek, jasno je da će depresivnost postati jedan od temeljnih problema našega društva. I ne samo društva, nego i Crkve.
Iako je rješenje problema, kako smo već rekli, vrlo jednostavno, odnosno potrebno je samo biti što manje na Internetu i ići ranije spavati, jasno je kako je to ovisnost koja odbacuje svaku pomisao na uzimanje takvoga lijeka.
No, nije to samo bolest djece i mladih, nego zapravo svih, jer smo svi manje-više ovisnici o Internetu, ili barem o televiziji, a djelovanje na raspoloženje jednoga i drugoga nije bitno različito. Opet je, naime, posljedica – depresija.
A sve to, naravno, možemo gledati i iz vjerničke perspektive pa se, ne po načelu psihološke introspekcije, nego po načelu ispita savjesti, zapitati što to činimo, i zašto ne činimo ono što bismo trebali. Biti depresivan, naime, itekako znači da s našom vjerom nešto ozbiljno nije u redu, jer je nemoguće da onaj tko doista vjeruje u Boga, tko doista vjeruje da Bog vodi njegov život, bude životno nesretan i nezadovoljan, pa ma kakvi bili njegovi životni uvjeti. To nipošto ne znači priželjkivati životne tragedije, bolesti ili bilo kakve druge uzroke žalosti, nego ako i oni dođu htjeti ih barem pokušati razumjeti i prihvatiti kao one koje nam Bog daje s razlogom. A vjernik bi, ako je doista vjernik, neizostavno trebao imati pouzdanja u Božju providnost i znati da Bog svakomu daje milost dostatnu. Onu koja će mu i u takvim teškim situacijama pomoći prihvatiti Božju volju.
Ili, ako pogledamo drugačije i vratimo se na tematiku trajne neispavanosti i posljedično depresivnosti, možemo zaključiti kako to nije samo fizički i psihički problem, nego još više duhovni. Onaj tko svoje vrijeme iz dana u dan doslovno baca u vjetar, a taj osjećaj svakako imamo ako provodimo sate i sate na Internetu ili uz televizor, itekako griješi, ne samo djelom i mišlju, nego još više – propustom, jer je doista propustio posvetiti vrijeme i Bogu i svomu bližnjemu. Ili, ako pogledamo iz one druge, poželjne i pozitivne perspektive, onaj tko je shvatio i prihvatio uzroke takvoga svoga zanemarivanja Boga i čovjeka, i zazvao Božju milost da mu pomogne u borbi s takvom ovisnošću, jasno će razumjeti koji su mu životni prioriteti i vrlo brzo će staviti na prvo mjesto Boga, a onda i svoga bližnjega. Njemu će tako biti samorazumljivo da ide rano spavati da bi se rano – naspavan i odmoran – ujutro ustao i da bi svoj dan započeo hvalom Bogu. Bit će mu također samorazumljivo da se cijeli dan trsi biti što bolji u svakom pogledu, a bit će mu i samorazumljivo da na kraju svakoga tako ispunjenoga dana iskreno kaže: Bogu hvala!
Eh, samo kad bi taj jednostavan i snažan lijek razumjela i prihvatila ona silna vojska depresivaca koja prenapučuje današnje društvo, i postala Božja vojska koja u sebi i oko sebe širi radost, onu najdublju životnu radost kojoj je izvor i uvir – samo u Bogu… Jer, kako bi to Tin sročio: Za let si dušo stvorena…, a sveti Augustin nadopunio: Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi, Bože… Dao Bog da nam se srce na takav način svakodnevno smiruje u Bogu.