Kršćanstvo zaborava


U Pismu otprilike stoji: Može li majka zaboraviti dijete i ne imati sućuti za čedo utrobe svoje. I na drugom mjestu čitam utješnu rečenicu: Ako te svi i zaborave, ja tebe zaboraviti neću. Težak je onaj zaborav koji se iskusi još za vrijeme života. Nije to od onih zaborava koji nastupaju nakon gubitka moći vlasti i bivam ogorčen jer me nitko više ne primjećuje. I svi pokazuju što o meni stvarno misle sad kad znaju da im ne mogu ništa. Ne taj i takav zaborav. Takvih ogorčenih zaborava je ionako i previše. Ne mislim ni na onaj zaborav da me nitko neće pamtiti. I takvih nespominjanih zaborava također ima. Njih je zapravo najviše.

Na umu mi je jedan od najtežih zaborava, ako ga takvim mogu nazvati. Osjećaj da si me ti zaboravio. Ostavio. I napustio. Osjećaj da ti više ne pripadam. Pa i kad sam doživio zaborav od ljudi, nije mi bilo preteško, iako sam se plašio da neću moći živjeti sam. Sve dok sam imao tebe prihvaćao sam ljudski zaborav kao nešto prirodno i neminovno. Osjećati se zaboravljenim od tebe iskustvo je nekakvog ontološkog straha. Neugodan osjećaj da stojim na rubu jednog neizmjernog ništa. Beskonačno ništavilo. Tek u strahu da ćeš me ti zaboraviti otkrivam da ja nisam tek tijelo i fizičke funkcije. Ja sam nešto više. Ne mogu fizičkim postojanjem objasniti strah da ću kao osoba biti zaboravljen. Kako neću imati nekoga pored sebe i neću biti s nekim. Nemoj me zaboraviti je možda najozbiljnija molitva koju sam ti ikada uputio. Zajedno s desnim razbojnikom ponavljam: Sjeti me se.

Ništa nije tako strašno kao iznenadni osjećaj da ću u vječnosti nekako biti zaboravljen od tebe. I da ti nećeš misliti na mene. Nećeš razgovarati sa mnom. Ono neugodno ljudsko iskustvo kad govoriš drugima i pokušavaš im reći kako si tu, ali te ne čuju. Prolaze pored tebe kao da te nema. Bojim se zaborava, onoga o kojem čitam u Pismu kako su duše pravednika upisane u knjigu života. Ne biti upisan u knjigu života, biti zaboravljen od samog Darovatelja i Stvoritelja života. Kao kad bi majka prolazila pored djeteta praveći se da dijete ne postoji. Da Život i Ljubav prolaze pored tebe i ne vide te. Ne primjećuju te. Ne obraćaju ti se. Ne komuniciraju s tobom. Nema među ljudskim samoćama takvog iskustva koje bi se usporedilo s tim mogućim zaboravom koji od tebe dolazi.

Ljudske samoće mogu izgledati neizdržive i čovjek se prepušta napasti da poklekne pred takvom samoćom. Ipak ljudske samoće uz svu svoju nelagodu imaju rok trajanja određen trajanjem samog života. Zaborav koji bi od tebe došao bio bi trajan. Nema rok trajanja, vječan je i svijest o tome da sam od Ljubavi zaboravljen vječno egzistira u meni. Tek u usporedbi s mogućnošću jednog takvog zaborava naslućujem koliko su ljudski zaboravi, iako ponekad nepravedni i nepošteni, zapravo slabašni i koliko ih ne treba previše uzimati k srcu. Mogućnost vječnog zaborava je jedino što trebam ozbiljno shvatiti i moliti da mi se on ne dogodi. Taj zaborav i ne bi bio tako užasan kad ne bih imao samosvijest i svijest kako sam zaboravljen. U tome je i sva težina takvog zaborava. Svijest da sam zaboravljen, svijest od koje ne mogu pobjeći i nemam se gdje sakriti. Ako bi se na to dodao teret krivnje da sam zapravo sam krivac što si me zaboravio, kako je moguće živjeti s takvom sviješću.

Sjećam se misli jedne svetice koja u trenutku smrti pita: A što ako je sve poslije moje smrti praznina i ništa. I čitao sam s kakvim je strahom i užasom pristupala svom posljednjem ljudskom udahu. I kako je sva njezina vjera i snaga odjednom okopnila pred tim iskustvom koje se tek ima dogoditi. Ponavljala je redak: Ako te i svi zaborave, ja te neću zaboraviti. Ako te zaboravi i život kojega se grčevito držiš, jer vjeruješ da drugog života osim ovoga nema, ja te zaboraviti neću. Ja ću te se sjetiti u svom kraljevstvu.

Ja se trsim izboriti protiv ljudskih zaborava. Uporno pokušavam ostaviti za sobom trag da bih ostao nekako živ i prisutan u svijetu i među ljudima. I toliko sam zauzet tim pokušajima i nastojanjima da sam umalo zaboravio na tebe. Zaboravio sam i na Pisma koje su tvoja pripovijest o tome kako ne zaboravljaš. I ne propuštaš. I kako sve bilježiš. Pisma su tvoje božansko svjedočanstvo o ne-zaboravu. Pisma su jedno ohrabrujuće božansko ne mojoj napasti da sam zaboravljen. Nitko me ne vidi. Ne primjećuje. I ne čuje. Pisma svjedoče kako me čuješ. I ne samo mene. Nego i druge slične meni. I one koji su i u puno gorem položaju i stanju od mene. Pisma su božanski dokaz kako ti zaista čuješ. I slušaš. I ne zatiskuješ uši kako ne bi čuo moj vapaj. Moju molitvu. Ne zaboravi me.

Ima iskustava koja liče na vječni zaborav i čovjek je zaista uvjeren kako je to najgore što je u životu iskusio. Ipak čovjek se oporavi od takvih zaborava. U elementima života pronalazi motive i razloge da ide dalje. Za zahvalnost. Zaborave te negdje. Nema veze, pronaći ćeš druge koji će te prigrliti. I primiti. Negdje te odbace i ne prihvaćaju. Nema veze, pronaći ćeš negdje drugo i prihvaćanje i razumijevanje. Svjestan sam kako, dok imam život, koliko god zaborav bio težak, pomoću života ću ga nadići. Pronaći ću nešto drugo. I nekoga drugog. Ljudski zaboravi nisu niti ništavilo niti praznina. Oni su tek prolazni hirovi nas koji se međusobno ne volimo, ne podnosimo, ogovaramo i bivamo zavidni jedni drugima. I mrzimo se. Pa koliko god takvi zaboravi otvaraju emocionalnih rana, uvijek postoji mogućnost pronalaska lijeka. Čak i u samom povlačenju od ljudi se može pronaći lijek, kao što se netko povlači u samostan jer ga tamo šalje vjera kako ga ti ne zaboravljaš i nećeš zaboraviti. Gdje god te ima i dok god u tebe vjerujem ne plašim se ljudskih zaborava, onih kojima je svijet ispunjen jer ne možemo jedni drugima priznati zasluge, uspjehe i trud. Takvi zaboravi još uvijek nemaju moć stvaranja ništavila i praznine. Biti zaboravljen od ljudi, usudim se reći, još nije pakao, jer ljudski zaborav nije vječan i ograničen je tek na moje suvremenike koji me ne vole, kao što i ja njih ne volim i ne podnosim.

Vječni zaborav je jedini zaborav kojega se istinski plašim i koji u meni od vremena do vremena izaziva stvarnu jezu. Jer to ne znači biti privremeno na rubu ništavila i praznine, to je mogućnost stvarnog i vječnog iskustva praznine bez tebe. I uz spoznaju da sam se uspio tako otrgnuti od tebe da me čak i ti uspiješ zaboraviti, kolikogod si me ljubio i želio spasiti, takav zaborav je biti i živjeti pakao. Nemaš pojma koliko se grčevito hvatam i držim kao za slamku spasa onih riječi iz Pisma: Ako me svi zaborave, ti me nećeš zaboraviti. Kad bi me ti zaboravio, to bi bio istinski krah i kraj moje cjelokupne egzistencije. Neizmjerno sam ti zahvalan za Pisma koja si mi objavio, Pisma su moja utjeha i obrana pred mogućnošću vječnog zaborava. Zato ljudskim zaboravima ne pridajem nikakvu važnost niti težinu i poput one svetice istinski zaborav koji me ponekad dovodi u ozbiljnu krizu jest da ne budem upisan u tvoju knjigu života.