Kršćanstvo sjedinjenja

Ja sam trs, vi ste loze. Sjedinjenje. Loza se ne može odvojiti od trsa bez da ne dovede sebe u opasnost da umre i nestane. Mučno i neugodno pitanje za onoga koji je bio sjedinjen s drugim kojega više nema. Suprug, supruga, otac, majka. Ima li moje sjedinjenje s drugim svrhu? Zašto se sjedinjujemo ako umiranje razara i uništava svako moje sjedinjenje? Kao što sam bio desetljećima sjedinjen sa svojom suprugom i ona sa mnom i s našom djecom. Ona više nije tu, mi smo ostali.

Postoji li neki drugi oblik sjedinjenja? Ili ono kako u kući njegovog Oca ima mnogo stanova i kako ide pripraviti mi mjesto. Zar bi mi rekao da nema? Zar bi me pokušao prevariti i kupiti me iluzijom ili varkom? Ponekad je sjedinjenje ovdje na zemlji tako snažno i intenzivno da se cijelim bićem protivim misli da neću ponovno biti sjedinjen s voljenom osobom ili dragim ljudima. Bunim se protiv apsurda. Stanja koje osjećam i svijeta kakvog poznajem. U meni neiscrpna i beskrajna potreba za sjedinjenjem. Izvan mene svijet u kojem smrt bešćutno briše i uništava sjedinjenja među nama.

Što je onda istinsko sjedinjenje? Netko je opisao vječnost kao potpuno i trajno posjedovanje punine života. U napasti sam da i sjedinjenje shvatim kao potpuno i trajno sebedarje i samodarivanje drugom bez i najmanje mogućnosti uništenja i smrti. Isus je znao za moju neutaživu potrebu za sjedinjenjem. I danas mu je poznata. I znat će za nju dok sam među živima. Vjerujem i ne samo moju, nego svih nas. Ta duboko u meni zakopana je intimna potreba pripadati i dati se drugom. Koliko je snažna pokazuje iskustvo. Iako svjestan fizičkog slabljenja i propadanja, bez zadrške i bez razmišljanja se sjedinjujem s drugim.

Biti trsom isto je kao i biti onaj koji zna tajnu sjedinjenja i zna kako pobijediti smrt i ostati sjedinjen s drugim. Ili imati neobjašnjivu moć nad smrću i umiranjem. Tako neopisivu da ne mogu shvatiti kako sjedinjenje uspijeva pobijediti i samu smrt. Iako je neopisiva, Isus je ne skriva. O njoj govori i više nego otvoreno i iskreno. Ja i Otac jedno smo. Sjedinjen s Ocem Sin biva onaj koji može svakoga sjediniti s Ocem u onoj mjeri u kojoj u meni postoji potreba i želja za sjedinjenjem. Tek je to istinsko sjedinjenje. Nepatvoreno. Autentično.

U svojoj potrebi za sjedinjenjem neraskidivo i beznadežno ovisim o Isusovim riječima. Bez njih ni sjedinjenje koje ovdje ostvarujem ne bi imalo smisao. I ne bi imalo svrhu. Sjediniti se s drugim kojega ljubim kako bi drugi umro. Ili ja. Čemu? I zašto? Ne bih li trebao činiti drugačije? Ne sjediniti se s drugim jer tako izbjegavam bol, patnju, ali i ono najgore što me može pogoditi: osjećaj nemoći pred nadolazećim razaranjem sjedinjenja. Vidim kako sjedinjenje blijedi i gasi se i ništa ne mogu učiniti.

Ne bunim se protiv uređenosti svijeta i poretka kojim je uređen. Kad ne bi bilo Isusovih riječi, digao bih glas. Stao bih u prve redove pobune protiv Stvoritelja. Prvi bih ga nazvao bešćutnim. Nemilosrdnim i surovim. Isusove riječi su mi utjeha. Ja sam trs, ti si loza. Bit ćeš ponovo sjedinjen s ljubljenom osobom. Ja i Otac jedno smo. Bit ćeš ponovo u Očevom krilu u kojem sjedinjenje ne blijedi i ne nestaje, dapače sjedinjenje je neopisivo snažno i intenzivno. Toliko snažno da je i Pavao uskliknuo kako je Otac onima koji ga ljube pripravio ono što nikad nije ušlo u ljudsko srce, nikad ljudsko oko nije vidjelo i ljudske uši nikad nisu čule.

I kad više nisam sjedinjen s drugim i znam da u ovom životu neće biti ponovnog sjedinjenja, utješim se Isusovim riječima: Ja sam trs, ljubljena osoba sada je loza sjedinjena sa mnom, sada je u Očevom krilu. Nijedna ljudska misao nije tako hrabra. I nijedna se ne usudi nešto takvo reći, tumačiti i dokazivati. To smije učiniti tek božanska misao. Ona koja je vječno sjedinjena s Ocem. Ona koja mi pruža podršku i ponavlja mi. U kući Oca mojega ima mnogo stanova, idem ti pripraviti mjesto. Da nema, zar bih ti rekao idem ti pripraviti mjesto? Zar bih ti lagao kad kažem idem pripraviti istinsko sjedinjenje između tebe i drugog, između tebe i ljubljenje osobe, između tebe i Oca?

Tješim se njegovim riječima. I njegovo mi je obećanje ponekad jedina utjeha i posljednja obrana i zaštita pred najezdom besmisla koji me uporno pita čemu se sjediniti ako sjedinjenje nije vječno? Ja vjerujem kako jeste. Između moje vjere u sjedinjenje s Isusom i svijeta u kojem živim i boravim, kad ne bih izabrao vjerovati, sva moja sjedinjenja izgubila bi svrhu. Uključujući i moja slabašna nastojanja da se sjedinim s Isusom. I moje postojanje time bi postalo besmisleno. Oslobođeno bilo kakve svrhe. Ja sam trs, ti si loza. Riječi koje mi pružaju svrhu. I vjeru u sjedinjenje, vječno i trajno sebedarje i samodarivanje drugom u zajedništvu sa Sinom i Ocem.