Izdaja


Imati razumijevanja za onoga tko me napusti u trenutcima moje bolesti. Ili pada. Ili neuspjeha. Pisma svjedoče o tome. Jednako razgovjetno, kao i žalosno. I tužno. U Pismima stoji kako su se svi tvoji učenici razbježali nakon što si uhvaćen. Tek jedan malo hrabriji išao je za tobom, ali kad su i njega htjeli uhvatiti on pobježe. Gol. Čak ni haljinu nije imao na sebi. Bilo je najvažnije spasiti goli život. O niskosti onoga koji te zatajio već je toliko rečeno i napisano.

Kako se postaviti prema čovjeku koji me je izdao? Ili me napustio kad je trebao biti sa mnom i uz mene? Gdje potražiti razlog za ponovni susret i iskreno rukovanje kao i pravi ljudski zagrljaj? Kako ću ponovno izgraditi povjerenje? Poslije svega je li nešto takvo moguće?

Ne ide nimalo lako. Prihvatiti mogućnost kako je drugi slab. Prevrtljiv. Sklon promjeni mišljenja ili strane kojoj pripada. Ili je nedovoljno jak nositi se sa onim što me u danom trenutku vraća ili vuče prema dolje. Možda je rješenje u proširenom pogledu na drugog čovjeka, onom pogledu koji se neće neugodno iznenaditi kada čuje poražavajuće riječi: mislio sam da mogu izdržati, ali ipak ne mogu. Prihvatiti da je čovjek kukavica kao što sam to i ja sam.

Negdje smo manje više slični učenicima koji se razbježaše kao i onomu koji te zatajio. U meni jednako prebiva mogućnost kukavičluka i izdaje kao i u onome kojega unaprijed optužujem da je takav. Ako mi pripadaju hrabrost i odvažnost pripadaju mi u manjoj mjeri nego sam spreman priznati. Izgleda da mi jednako, a u nekim trenutcima čak i više pripadaju ono dvoje: zatajiti i pobjeći. Biti onaj učenik koji bježi gol od tebe kako bi spasio život ne hajući za svoju golotinju i gubitak stida.

Malo je veličine u onome što su učinili, jer Pisma ne kažu jesu li ponudili ispriku, govore o onome koji te zatajio i koji je možda nerado, ali ipak pobijedio samog sebe i priznao kako te napustio. Ta scena iz Pisma izgleda otužno i žalobno kao sahrana čovjeka koji je već mrtav jer njihov bijeg i prije nego si razapet razotkriva ono što su potajice mislili. Nema od ovoga ništa spašavajmo živu glavu. Kradomice ih je obuzeo kukavičluk i oni su to vješto od tebe skrivali. Ili su barem tako mislili.

Kakav je bio osjećaj kada su te sluge i vojnici uhvatili, a ti pogledom ispraćao one, a među njima i onoga koji je rekao da će i umrijeti za tebe ako treba. Je li ti pogled bio tužan, rezigniran? Ili si bio kao stoik netko tko nije iznenađen, možda si samo tiho promrmljao ništa novo pod suncem i mirno pustio da te svežu.

Bijeg učenika u najvažnijem trenutku za tebe, ili njihovo spavanje dok se krvavo znojiš govore mi da se do tebe može doći i kroz neke čudnovate načine i još čudnovatije putove. Jer njihova ravnodušnost prema krvavom znoju kao i njihov kukavičluk pred stražarima koji s toljagama i mačevima dođoše na tebe kao da pokušavaju izreći i ono pomalo teško zamislivo.

I za ravnodušnog jednako kao i za kukavicu i izdajicu postoji mogućnost da ćeš do njih doprijeti ako ne sada možda nekad kasnije kad bude presudno za njih i njihove poglede bilo na svijet, život ili tebe.

To da bi ti mogao doprijeti do mene preko moje izdaje i ravnodušnosti me ne plaši. Barem Pisma ne potvrđuju bilo kakvu uvrijeđenost, ljutnju i srdžbu s tvoje strane nakon uskrsnuća. Dapače, kažu Pisma da si se izdajicama i kukavicama obratio sa dječice imate li što ovdje za jesti. Kao da se ništa nije dogodilo.

Njihova šutnja je znakovita. Ona nije samo plod neznanja o svemu onomu što se imalo dogoditi s tobom. Ona je možda i još više plod neugodnog iščekivanja zaslužene kazne za bijeg. Otprilike kao što netko uhvaćen u prevari muku muči sam sa sobom čekajući da mu prevareni konačno presudi, jer od same osude daleko je teže trpjeti šutnju prevarenog, dok onaj koji je prevario nema hrabrosti istupiti prvi potvrđujući svoj kukavičluk i bježanje. Tako i učenici, puštaju se tebi na milost i nemilost iščekujući da prekineš šutnju i izneseš svoju optužbu.

Bog koji oprašta ravnodušnost i prelazi preko izdaje, kukavičluka i bijega teško može biti dalek, stran i čovjeku neprivlačan. Barem meni nije. Dapače, takav Bog se čini kao najlakši izlaz iz dilema savjesti koje me progone osjećajima krivnje i nezasluženosti onoga biti čovjekom i ljudskim bićem ili osjećajima potpunog potopa i propasti jer za mene više nema bilo lijeka, spasenja ili nečega trećeg.

Gotovo se čini nemoguće pred Bogom kakav si ti uvjereno i samouvjereno uzviknuti idi od mene Gospodine, grešan sam čovjek, odnosno odlazi od mene jer meni više nitko ne može pomoći. Bog koji pomaže i pridiže kukavice i izdajice, brine i prati ravnodušne mora biti velik, ali meni nedostaje način da shvatim kakva je veličina u pitanju i o kakvoj se veličini radi.

Je li to milosrđe, ili čak i više od milosrđa? Je li to ljubav, ili čak više od ljubavi? Dok najduža ljudska obilježja koja nosimo u sebi i na sebi jesu izdaja, bijeg i kukavičluk dotle se ti kao jedan meni potpuno neobičan Bog trudiš što prije zaboraviti tu moju sramotnu epizodu s tobom. I ne samo jednu. Ima dovoljan broj epizoda u kojoj glavnu ulogu igram ja, izdajica i kukavica da bi mogao mirne duše i još mirnije savjesti reći mi: u pravu si, tebi se zaista ne može pomoći, ti si pošteno govoreći izgubljen slučaj.

Ali, ti mi govoriš nešto sasvim drugo kroz Pisma. Napose, kada mi pričaš o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi. Za tebe nijedan izdajica i kukavica nije izgubljen, nijedan koji je gol pobjegao ne mareći za svoju golotinju (što znači da je izgubio svaki osjećaj stida i pred ljudima i pred tobom) jer njegova golotinja i jest u njegovoj izdaji i njegovom kukavičluku.

Ti zaista moraš biti najveći iako mi nedostaje i jezika i shvaćanja da razumijem taj pojam tvoje veličine kad mi dopuštaš da se gol vratim pred tvoje lice. Ne promatraš znatiželjno moju golotinju. Ne naslađuješ njome. I prije nego drugi shvate da sam te bilo izdao ili bio kukavica pred tobom ti me zaogrneš da nitko ne vidi moju bijedu i odsutnost svakog stida.

Kako uspijevaš prodrijeti kroz izdaju i kukavičluk da bi dopro do moje ljudskosti i čovječnosti? Odakle ti hrabrost, pa i volja da ponovno pokušaš sa mnom? Ti si ludo hrabar Bog ako ti smijem tako govoriti kad se uvijek iznova usudiš probati sa mnom.

Kako te ne obeshrabri moja ravnodušnost? Kako te ne uplaši moje izdajstvo i moj kukavičluk? Kako me uspijevaš i pozvati i dozvati bez da ne dođeš u napast da me žestoko kazniš, prokuneš, učiniš me prokletim i oduzmeš mi blagoslov?

Od vremena do vremena uspijevaš nezamislivo. Dovedeš me k sebi kroz ravnodušnost i izdaju. Možda ti se zato uvijek i vraćam, makar nerado, u nelagodi, u strahu i velikom drhtanju kako kaže Pismo na jednom mjestu.

I ti se za razliku od ljudi ne praviš da ne znaš ili ne vidiš što sam učinio. Tako bi nelagoda i šutnja između mene i tebe potrajala do neizdrživosti. Radije ti već odmah na početku kako bi razbio neugodnu tišinu između nas dvojice i prije nego smognem snage priznati što sam ti učinio posjedneš me pored sebe kao učitelj učenika, ili otac sina, ili majka kćer. I prebacujući mi ruku preko ramena počneš pripovijedati: neki čovjek imao dva sina… I uvijek se priča završi na onom izdajici i kukavici, povratniku u kuću Očevu. I bude mi lakše.