Akademska teologija

Ne znam što bih s tim jezikom. Razumijem da mi se taj jezik želi obratiti, ali kad mi govori ne razumijem ga. Kao da taj jezik govori svijetu i kulturi koji su umrli ili odavno pali u zaborav. U nedostatku vlastite snage i svježine postao je suhoparan i birokratski, a i neki među onima koji njime govore također.

Nekako daleki od svijeta i čovjeka, hladni prema ljudskoj gladi za Bogom govore i pišu tim jezikom. Taj jezik ponekad biva nerazumljiv svakodnevnom čovjeku koji moli i traži Boga, jednako kao što biva dalek i udaljen od žeđi koju taj isti čovjek osjeća kad misli o Bogu.

Što se dogodilo tom jeziku? Zašto se povukao u akademske kule od slonovače, u privatne kružoke onih koji jedne druge slave i čestitaju i ne dopuštaju drugima da ih pozovu da iziđu iz svojih dvoraca u svijet? Kao da negdje postoji problem koji nitko ne primjećuje ili nas više to i ne zanima i ne dodiruje.

Razumije li još itko taj jezik koji kao da je postao irealan i irelevantan, podsjeća na jezik koji treba prvo prijevod kako bi se ono što je napisano i izrečeno razumjelo i učinilo živim. Je li to zapravo mrtvi jezik na kojem pišu i oni koji su zapravo u nekom smislu također već pokojni, osim u svojim uskim akademskim i institucionalnim grobnicama, je li taj jezik postao grob mrtvog boga kako je jednom filozof prorokovao o katedralama i crkvama?

Umire li glad za Bogom i gasi li se žeđ za Bogom kroz taj jezik koji kao da ponekad umjesto da raspiruje vatru stvara tek dimnu zavjesu iza koje nema ničega osim hladnoće dugih i nerazumljivih rečenica? Rečenica koje svoju svrhu i smisao ispunjavaju tek i samo u onom birokratskom zahtjevu kojega taj jezik i ne razlikuje od pukih matematičkih i kemijskih simbola.

Je li taj jezik još uvijek jezik mišljenja koje raste iz vjere i vjerom ili je to jezik koji više ne zna misliti, nego poput materijalnog svijeta samo proizvodi riječi i rečenice i postaje jezik tvornice koja proizvodi oblike i forme bez sadržaja? Ili je to jezik „luksuznih“, onih koji u svojoj veličini sebe smatraju „prosvjetljenima“ i tek je njima dostupno istinsko znanje i spoznaja Boga, a svi drugi govore i pišu, ali ništa ne znaju, pa i ono što i napišu ne shvaćaju?

Taj jezik postajo je otužan, bačen na periferiju ne svojom krivnjom. Bačen je na rubove „jezičnih igara“ jer još jedino on živi u iluziji i zabludi da piše i govori i obraća se kulturi i svijetu koji su oduvijek bili njegovi. Zaslijepljen  akademskom i birokratskom privatnošću vlastite „jezične igre“ piše i govori nad grobom mrtve kulture i mrtvoga svijeta uvjeren da stoji na živim i svježim temeljima onoga na čemu je nastao i napravio svoje prve nesigurne vjerničke i teološke korake.

Odrastao sam i formiran tim jezikom koji je tek kad sam ga konačno napustio skupivši hrabrosti za neke nove jezike kojim bi se dospjelo do Boga, uvidio istovremeno i njegovu tragediju i njegovo vlastito sebe-ismijavanje.

Tragediju u tome da je sam donekle doveo sebe da postane rubna „jezična igra“ svijeta kojega nastanjujemo, tragediju u tome da je bio nemoćan pred najezdom „jezičnih igara“ koje su ga svojom svježinom, snagom i inovativnošću pregazile.

Sebe-ismijavanje u upornom trudu i nastojanju da sebe učini relevantnim igračem u svijetu „jezičnih igara“ koje su jednako poput njega zatvorene u sebe skoro pa potpuno svi oni zajedno odvojeni od svijeta kojemu se ponekad na svoju vlastitu žalost obraćaju s visoka.

Kao da se o Bogu ništa ne može naučiti iz iskustva svijeta i čovjeka, prirode i stvarnosti koja ih okružuje, nego se sve znanje pronalazi, otkriva u uzvišenim apstrakcijama jednog „brbljanja“ koje misli da će od mnoštva riječi biti uslišano.

Ne znam što bih s tim jezikom jer i kad se svojski trudim razumjeti ga dok mi se obraća imam osjećaj kako slušam jezik koji u sebi nema života, jezik koji nema moć udahnuti život u suhe i mrtve kosti kako piše prorok, jezik koji ponekad svojom suhoparnom, apstraktnom i birokratskom „jezičnom igrom“ i živo tijelo i vatreni duh u njemu nastoji pretvoriti u suhe i mrtve kosti i nad njihovom grobom pisati, govoriti i nastupati kao da pred sobom ima žive slušatelje, a ne već odavno mrtve, ravnodušne i nezainteresirane ljudske duhove i umove koji su se već odavno okrenuli nekim drugim „jezičnim igrama“ jer u njima pronalaze Boga kojega su gladni i žedni.

Naviknut biti kralj „jezičnih igara“ umišljen kako je nedodirljiv i kako ga nitko ne smije svrgnuti s njegovog trona još u vrijeme dok je bio podizan na temeljima svjetovne i političke moći, neprimjetno je odavno počeo padati sa svog uzvišenog prijestolja uvjeren kako se nitko ne smije drznuti i reći mu kako je on zapravo mrtvi jezik, ali on to još ne zna jer mu se nitko to ne usudi reći.

I taj „kraljevski“ refleks ili bolje reći jedna prikrivena bolest ostala je i danas prisutna u tim zatvorenim kulama bez prozora odakle se samo s visoka, odnosno „kraljevski“ nabacuje drvlje i kamenje na svijet i čovjeka da su se usudili reći možda i nenamjerno car je gol.

Ne znam što bih s tim jezikom. S tim dvorcima i kulama koje su nekad monumentalno stajale na vidljivim mjestima jedne kulture koju su oni i izgradili. Danas su to ruševine. U njima neki nastavljaju živjeti kao da još uvijek postoji svijet i kultura koju su stoljećima gradili i izgradili.

Neki do kojih dopre misao, buka i kretanje svijeta i čovjeka odlaze tražeći nove „jezične igre“ kako bi utažili glad i žeđ čovjeka i svijeta za Bogom. Ono što je trajno je glad i žeđ za Bogom, „jezične igre“ se rađaju, razvijaju i propadaju, kao što je to slučaj donekle i s „jezičnom igrom“ koja je uspjela izgradili kulturu koje nažalost više nema.