Četvrtak, 2 prosinca

Kršćanstvo prozirnosti


Roman The Circle Dave Eggersa je na trenutke uznemirujući. Nekad bi se ovakav roman smatrao SF romanom, ali danas se čini donekle i bliskim stvarnosti u kojoj živimo. Prema romanu snimljen je i film 2017. Glavna protagonistica romana je mlada Mae Holland koja iz jednog malenog grada dolazi raditi u veliku tehnološku firmu imena Circle (Krug). Circle je zamišljen kao sveukupni internetsko-tehnološki div koji će u sebi sadržavati sve moguće potrebe korisnika, nešto kao hibrid recimo Facebooka, Googlea, TripAdvisora, Airbnba, Netflixa, Spotifiya i najnovije tehnološke virtualne igraonice za sve uzraste TikToka. Tisuće zaposlenih posvećeni su načinima poboljšanja kvalitete života, ali i dostupnosti bilo koje usluge svakom korisniku.

Circle se ravna s nekoliko jednostavnih pravila koje su formulirali njegovi osnivači: transparentnost je spokoj; znati sve što se događa; tajne su laži; privatnost je krađa. Svaki pojedinačni čovjek unutar firme, ali i izvan nje podložan je ovim pravilima i ne postoji zakon ili odredba koji može zabraniti njihovu primjenu. Dok radi za Circle Mae susreće ponekad nepoznatog i tajanstvenog muškarca. Nakon što postanu bliski Mae otkriva kako je u pitanju jedan od glavnih osnivača Circlea Ty Gospodinov koji joj se predstavlja imenom Kalden. On je upozorava kako ne smije dopustiti da Circle postane nekakav oblik hibridne diktature i nadzora. I dok Mae tek glumi da s Kaldenom želi razoriti Circle u presudnom trenutku ona ga izdaje i ostavlja na cjedilu i Circle nastavlja ići naprijed. Završetak romana izaziva nelagodu. Mae u bolnici sjedi pored najbolje prijateljice Annie koja je u komi i postavlja si pitanje kada će Circle razviti tehnologije da može čitati ljudske misli jer prema pravilima Circlea bilo kakva tajna je laž i bilo kakav pokušaj čuvanja privatnosti je krađa.

Ovdje bi trebalo uvesti drugačiju interpretaciju jednog pojma kako bismo opisali uznemirujući sliku kojom Eggers slika možda i našu skoriju budućnost, a to je pojam prozirnosti. Dok pojam transparentnost može uključivati barem kakvu takvu zaštitu privatnosti, pojmom prozirnost ovdje želim opisati apsolutnu ogoljenost ili razgolićenost čovjeka pred nečim ili pred nekim, mogućnost da čak i same čovjekove misli budu promatrane kao nešto vidljivo i čitljivo. Mae Holland, što je još nelagodnije, dobrovoljno i slobodno bira prozirnost kao način života i način interpretacije stvarnosti i ljudi. Ona apsolutno mora biti viđena i svi moraju biti apsolutno viđeni.

Značenje prozirnosti je ovdje drugačije od onoga kada nekome predbacimo kako je proziran, odnosno jasno nam je kako nešto skriva ili sakriva, dakle biva dvoličan. Nerijetko ili bolje reći skoro u svakom odlomku evanđelja čitamo o Isusovim kritikama upućenim farizejima i pismoznancima i susrest ćemo Isusove izraze: biti viđeni, vole biti viđeni, žele biti viđeni, sve što rade jest da ih ljudi vide. Ovdje nije samo riječ o dvoličnosti između privatnog i javnog života jednog pismoznanca, ovdje je riječ o religioznom uvjerenju kako sve što se čini u religioznoj praksi mora biti apsolutno viđeno, mora biti prozirno na način na koji Mae Holland i roman The Circle opisuju prozirnost, kao nešto daleko radikalnije od transparentnosti.

Prozirnost je fanatično religiozno vjerovanje da ništa učinjeno ne može i ne smije biti skriveno uključujući i najintimnije čovjekove stvari koje se tiču njegove privatnosti. Prozirnost u kršćanstvu ima drugačije značenje i sadržaj, ali je slično prozirnosti koju oslikava roman. Kršćanstvo prozirnosti je religiozni fanatizam prema kojem vjernički život  i vjernička praksa moraju biti i jesu ispravni i kršćanski samo i kada se obavljaju i čine tako da ih svi vide i svi ih moraju vidjeti. Nije u pitanju samo potreba za medijskom pozornošću, nije u pitanju ublažavanje i umanjivanje dvoličnosti javnog i privatnog u životu kršćanina pojedinca, u pitanju je religiozni stav da je pred Bogom vrjednovano isključivo i samo ono što se čini i obavlja javno.

Dok transparentnost barem nominalno pretpostavlja da nešto od čovjekovog života ostaje privatno unutar njegova četiri zida, prozirnost ukida bilo kakvu privatnost i mogućnost privatnosti. Prozirnost je opisana u tim Isusovim riječima: sve što čine, rade to da ih ljudi vide. Kršćanstvo prozirnosti stavlja naglasak na sve i vide. Povezujući ova dva pojma kršćanstvo prozirnosti ide tako daleko da pretpostavlja, čak i vjeruje kako Bog isključivo vrjednuje samo ono što je učinjeno kako bi bilo viđeno. Za razliku od transparentnosti, kršćanstvo prozirnosti ništa ne ostavlja za skrovitost kršćanskog života, dapače sama skrovitost i vjerničko djelovanje u skrovitosti težak je grijeh protiv prozirnosti, jer sve mora biti i vjerovano i činjeno da ljudi vide.

Sve što se ne vidi Bog ne odobrava, ili je barem manje vrijedno, čak i bezvrijedno u Božjim očima. Kršćanstvo prozirnosti se javlja u novije vrijeme s pojavom različitih novih medija koje poput izmišljenog internetskog diva firme Circle zabranjuje bilo kakvu skrovitost i povlačenje u vjerničko činjenje onda kada nitko ne vidi. Kršćanska skrovitost je oprečna i grešna jednom takvom novom kršćanstvu koje sveukupnost svjedočenja kršćanske ljubavi i njegovih istina poistovjećuje sa onim što Isus govori: biti viđen. Kršćanstvo prozirnosti zahvatilo je i samu Crkvu na način da sve, apsolutno sve i u samoj Crkvi mora biti prozirno, odnosno Kristova Crkva je samo onda Crkva kada je viđena o čemu god da se radi, dok svaki pokušaj skrovitosti, povlačenja i odbijanja da se bude na tako radikalan način proziran tumači kao skrivanje i prikrivanje grijeha i slabosti Crkve.

Dok se zahtjevi za transparentnošću mogu racionalno predstavljati i objašnjavati, zahtjev za prozirnošću je toliko radikalan da on bilo kakav pokušaj da sačuva misterij i otajstvenost određenih stvari u Crkvi shvaća kao odbijanje da se bude potpuno i do kraja proziran. U prozirnom društvu se brišu ne samo granice između javnog i privatnog, nego se brišu granice između svetog i nesvetog i onda ne treba čuditi što se u prozirnom društvu obeščašćenje crkve smatra izrazom najviše slobode jer prema kršćanstvu prozirnosti sveto treba biti toliko ogoljeno da se ono izjednači s onim što ga obeščašćuje i vrijeđa.

Svojom naravi sveto je uvijek donekle privatno, tajnovito i netransparentno, dok kršćanstvo prozirnosti zahtijeva potpuno dokidanje tih osobina koje sveto posjeduje. Kada Isus predbacuje suvremenicima kako čine sve samo da ih se vidi u pitanju je i Isusova radikalna i neobična misao kako kršćanstvo prozirnosti doslovce dokida Boga jer dokida njegovu skrovitost, tajnovitost i netransparentnost. Kršćanstvo prozirnosti zahtijeva od Crkve da Boga učini prozirnim, apsolutno ovosvjetskim i prisutnim u svijetu na takav način da se sam Bog ni po čemu ne razlikuje od svijeta i stvorenja.

Ono što čine farizeji i pismoznanci isključivo da ih ljudi vide nije samo put u dvoličnost jer se jedno čini na izvana, a iznutra se nešto drugo živi, u pitanju je i put dokidanja samog Boga kao onoga koji uvijek ostaje skriveni Bog, čak i onda kada je utjelovljen i uskrsnuo. Kršćanstvo prozirnosti traži od Crkve da ne samo ona postane apsolutno prozirna, nego da sve svoje tajne i otajstva učini prozirnima, da to učini sa samim Kristom i s Bogom. Takav zahtjev briše sve granice i razlike između čovjeka i Boga, između Crkve i Krista, i Bog, jer ga Crkva ne može učiniti radikalno prozirnim, biva jednostavno dokinut kao Bog i kao osoba, jer kršćanstvo prozirnosti ne tolerira nikakav oblik misterija i tajne, nikakav oblik nečega što bi po svojoj naravi trebalo ostati barem djelomično skriveno od bilo kakvih pokušaja i nastojanja da ga se učini prozirnim.

Kršćanstvo prozirnosti je najradijalniji mogući oblik profanizacije svetog jer ako ga ne može učiniti prozirnim, onda ultimativno zahtijeva njegovo ukidanje. Proces koji su započeli farizeji i pismoznanci dokida svojim biti viđen ne samo vjerničku skrovitost, nego i samu Božju skrovitost i skrivenost, svodeći Božju opstojnost i čovjekovu vjeru na prozirnost: vjerovati znači biti viđen i biti vjernik znači biti viđen. Ne samo viđen u onom smislu samohvale i oholosti, nego samom sebi potpuno oduzeti mogućnost za skrovitost i za slušanje Boga koji je skrovit i progovara čovjeku u skrovitosti. Kršćanstvo prozirnosti je radikalno i radikalizirano biti viđen koje dokida i ukida granicu između čovjekove viđenosti i Božje skrovitosti, dokida skrovitost Božju i njegovo postojanje, i onda kada Isus govori o obijeljenim grobovima ima smisla jer su u pitanju prazne ljudske ljušture i kosturi u kojem nema Boga, jer Bog nije i nikada ne može biti apsolutno proziran, makar i Crkva, kao žrtva kršćanstva prozirnosti, želi Boga također učiniti prozirnim.