Znak vjerne ljubavi

(Prsten)

Stara mitološka priča iznosi da je neki buntovnik htio oteti vatru s ognjišta bogova. Tu su drskost bogovi kaznili, pa je krivac morao stati prikovan na nekom brdu. Kasnije ga je oslobodio neki junak, ali je morao na ruci nositi željezni kolutić kao znak koji će ga podsjećati na zasluženu kaznu za svoj zločin. Taj kolutić označivao je lanac kojim je bio privezan. U njemu je bio znak mȗkā prošlosti i opomene za budućnost.

Vi ste, mladenci, također donijeli dva kolutića, dva prstena. Nijesu od željeza nego od plemenitijih kovina. Ti kolutići nijesu određeni da svjedoče o kazni i prokletstvu, nego o blagoslovu i o vjernoj ljubavi. Vaš će vjenčani prsten govoriti o slatkim trenutcima mlađih dana. Podsjećat će vas na dan vjenčanja, na dane sreće. Taj će prsten pričati o stanju duše nezamagljene sumnjom, o životu neogorčenu čemerom nesloge. Opominjat će vas dužnosti vjerne ljubavi. Taj će prsten na vašoj ruci i u grobu govoriti: „Ljubav je jaka kao smrt.“

Jest, prsten nose biskupi, učeni teolozi i drugi. Nose ga i male djevojčice. Ovaj prsten na rukama malih djevojčica malo mi se sviđa, jer se tek privikavaju na nj, a prsten ne smije biti kao igračka ili neka obična stvar, nego mora služiti kao uzvišeni predmet prava i dužnosti. Prsten označava neku vezu, pa prema tome nije uputno da na rukama djevojčica govori o vezu kad taj vez ne postoji. Na vašim rukama, mladenci, on će biti blagoslovljeni, sveti predmet, stavljen u duhu sakramenta sv. ženidbe. Takvim ga morate i smatrati.

Znak veze

Pri obredu sklapanja ženidbe sve nam govori o vezu koji brak stvara između muža i žene. Svećenik obavija ruke mladenaca svojom posvećenom štolom. To obavijanje znači vezivanje i to svetim vezom, posvećenim vezom. To je kao neko postavljanje pečata na ruke, na život, na tijelo. Nitko ne smije više taj vez prekidati, nitko tu svetinju pogaziti. Štola je znak utisnute svetosti, trajnosti, posvećenja. Odsada unaprijed vaša tijela svakomu govore: Ne diraj me, Božja sam svojina, predana, momu životnomu drugu na čuvanje!

Prsten vezuje prst, a prst je opet zaštićen prstenom. Ljubav čuva tijelo, a tijelo štiti vjerna bračna ljubav. Potrebna je zato pomoć Božja. Pri blagoslovu prstena moli se da volja, život i djelovanje mladih zaručnika bude uvijek vezano uz Boga i uz Božju volju. Ako se oboje budu držali čvrsto volje Božje, to jest Njegovih zapovijedi, zacijelo će biti i međusobno zaštićeni, jer će ih vezivati i štititi Božje zapovijedi. Bog hoće da bračni drugovi budu vezani do groba.

Mladenci jedno drugomu natiču prstene. Tako ste učinili i vi. Taj prsten nije samo znak veze tijela, on označava još više vez vaših duša. Jedno vezuje drugo, a oboje se vezujete na vjernu ljubav do groba. Jedno drugomu ste zajamčili ljubav. Prsten na vašim rukama podsjećat će vas na zakletvu; čvrsto, sveto obećanje da ćete ostati zajedno do groba. I Boga ste pozvali za svjedoka vašoj preuzetoj dužnosti vjerne ljubavi. S Bogom se ne može šaliti, a još manje izrugivati (Galaćanima 6, 7). U Bogu ste obećali, Bogu ste se vezali. Neka vam o tome govori prsten.

Samo htjeti!

Vjernost je danas rijetkost. Netko je rekao da je lijepa i istodobno vjerna žena rijetkost, kao što je rijetkost savršeni prijevod kojega pjesničkoga djela. Prijevod, ako je vjeran, obično nije lijep, ako je pak lijep, nije vjeran. Tako, govore, i žena: ili je lijepa, a nevjerna, ili vjerna, a nije lijepa.

Kršćani ovako ne govore. Vjernost se ne smije mjeriti po stupnju ljepote, jer je vjernost krjepost, stroga dužnost, koju volja mora prigrliti i prakticirati. Vjernost obvezuje svakoga tko se na nju obvezao. A na vjernost se obvezuje svatko tko sklapa kršćanski brak. – Dogodi se da lijepa žena ucjenjuje muškarca, da bogat muškarac ucjenjuje ženu. To nije ljudski, a najmanje kršćanski. Prsten opominje na to da je ruka, kakva bila da bila, vezana, a s njom tijelo i duša. To je vez vjerne ljubavi. Da se taj vez očuva, nije dovoljno staviti na ruku prsten, nego treba htjeti čuvati tu vjernost; i moliti se Bogu, da pomogne u tom poslu.

Kako je daleko ova vjerna ljubav od slijepoga fanatizma. Kršćanska je vjernost promišljena, svijetla i topla, to je sveta dužnost. Eno vam primjera u svetome Ljudevitu, kralju Francuske. On je dao urezati u svoj i ženin prsten križ u vijencu lijera i ivanjskoga cvijeća. Lijeri su označavali francusku krunu, a ivanjsko ga cvijeće podsjećalo imena ljubljene žene Margarite. Pod tim znakom bile su urezane riječi: „Bog, domovina, Margarita“. Nije lako naći savršenije sinteze, dublje pouke za kršćanske bračne drugove.

Kao što je, dakle, potrebno htjeti slijediti Božju volju, žrtvovati se za domovinu, tako je potrebno radikalno htjeti vjerno ljubiti svoju ženu i svoga muža. Poslije Boga i domovine žena i muž mora biti najveći predmet ljubavi.

U blagoslovu se prstena moli i za mir između bračnih drugova. Mir je plod ljubavi, mir je izvor sreće i zadovoljstva. Tko vrši volju Božju, vjerno će ljubiti svoga bračnoga druga do groba. Mir je pak djelo dobre volje. „Mir ljudima dobre volje“ to jest, bračni drugovi ne mogu sačuvati mir i slogu, ako nemaju volje, ako doista ne nastoje očuvati taj mir.

Znak veličine

Kada je sv. Pio X. postao biskupom, pokaza svojoj majci prsten na kojemu su blistali dragulji. Ali majka se nasmije, prinese k sinovljevim ustima svoj vjenčani, srebrni prsten i reče: „Sine, bez ovoga srebrnoga kolutića ne bi sada tvoju ruku resio taj lijepi prsten“. Doista, bračni je prsten stvaralaštvo, plodnost svete veze. Prsten je znak i faktor obiteljske sreće, plodnosti kućnoga ognjišta. Bez bračne vjernosti i ljubavi nema obitelji, nema naroda.

Nosite bračni prsten do groba. Budite radikalno vjerni prema onoj narodnoj: „Dok smo, nek smo, kad umremo, nek se spominjemo“. Samo Bog može biti dostojna plaća za očuvanu vjernu ljubav do groba. Što će vam ljudske nagrade, kad su to samo prolazne dječje igračke. Prsten u grobu označuje i onu vezu, radi koje je vječni Sudac sudio bračne drugove na smrti.

Vi, mladenci, uznastojte svim silama čuvati tu vjernu ljubav. Odbacite sve što bi moglo nju prekinuti ili joj smetati. Nosite prsten kao znak pobjede, a Bog neka bude vaša plaća vrlo velika. – Tako budi!

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 64–66.