Nadanje
Na početku se kao čovjek pitaš što se može roditi iz tvoje patnje i tvog trpljenja. I ti si se pitao možda što će se roditi iz moje smrti na križu. Jesi li se možda u trenutku očaja pokolebao, rekao sam sebi da ipak patnja nema smisla.
Zamišljam Boga koji sam sebi priznaje: Moja patnja nema smisla. On, Bog, onaj koji zna smisao najteže stvari koja me pogađa, a to je zlo i patnja, samog sebe dovodi u pitanje i sumnju. Bog svoju vlastitu patnju propituje. Jesi li bio siguran da ćeš uskrsnuti za tri dana? Onaj tvoj s križa Bože moj Bože moj zašto si me ostavio kao da govori drugačije.
Bog je samog sebe i svoju patnju doveo u pitanje. Bog je prestao vjerovati u samog sebe i smisao vlastite muke i umiranja na križu. Pitam se što se može roditi iz moje patnje, što će se roditi jer patnja nema smisla. Ona je potpuni besmisao.
Mislim na tebe. Na Boga koji u jednom trenutku svog zemaljskog postojanja nije znao smisao svoje patnje. Tješim se Božjom nevjerom u uskrsnuće mrtvih. Tješim se Božjom nevjerom u vječni život. Ako si ti sebi to dopustio i nisi osudio samog sebe zbog nevjere, onda negdje u tebi pronalazim opravdanje za svoj očaj i nesposobnost da objasnim sebi zašto.
Ali, ako je to sve i tu se sve okončava za mene, onda je samo moje postojanje besmisleno i bez svrhe. I prvi udah zemaljskog života bio je udah očajna čovjeka i budućeg beznađa. Kad se pitam u početku što se može roditi iz moje patnje i mog trpljenja, ako svoje pitanje okončam na Bogu koji na križu ne vidi razlog muke, onda egzistencija postaje nepodnošljiv teret. Ako niti Bog ne zna razloge svom vlastitom trpljenju, kome bih se kao čovjek mogao obratiti i zavapiti: Reci mi zašto. Nikomu.
Ako Boga nema, nemamo se više kome obratiti tražeći odgovore i svi smo osuđeni na beznađe i očaj, na proživljavanje patnji i trpljenja na koja smo osuđeni, a da nam nikad nije moguće doznati čemu sva ta muka i bol.
Bog koji na križu ne zna sam sebi objasniti razloge vlastiti muke ne može biti početak niti kraj. Takav Bog negdje nekako mora do kraja pokazati i prokazati samog sebe tko je on stvarno. On se mora ogoliti do apsoluta jer križ nije apsolutna golotinja Boga.
To je uskrsnuće. U uskrsnuću je Bog apsolutno gol pred samim sobom i pred čovjekom. Ali, ta golotinja nije golotinja jednog očaja i jednog beznađa. To je apsolutna golotinja jedne nadnaravne moći. Događaj u kojem se pred čovjekovim beznađem i očajem Bog ogolio u svoj svojoj ljepoti i veličini, gdje se po prvi put čovjek istinski susreo s onim što je dotad tek maglovito naslućivao u onome što je osjećao i u svom očaju i beznađu neuspješno pokušavao doživjeti i proživjeti kao nadu.
Na početku se kao čovjek pitaš što se može roditi iz tvog ljudskog trpljenja i ljudske patnje. Ništa, ako ću ostati s Bogom na križu i njegovoj muci. Obojica jednako očajni i jednako zdvojni nad vlastitim patnjama, nesposobni jedan drugom pomoći.
I ona tri dana su uvijek tri najgora dana u životu svake ljudske egzistencije. Tri dana čekanja kad se pitaš je li Bog pronašao razlog svoje smrti na križu? Je li Bog uspio pronaći za mene i za sve nas odgovor na naša patnička i trpeća zašto. Čekaš. Nadaš se. Ništa nemaš.
Umjesto mene Bog je otišao pronaći odgovor. I pronašao ga je. Svu tu težinu postojanja, svu tu nelagodu i sva ta očajanja tolikih pojedinačnih naših egzistencija, koja su uvijek isprepletena s nadom koja nam ništa ne može pružiti više osim nemoći, netko je sažeo u jednu rečenicu: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera.
U toj rečenici saželo se sve ono što ponekad ne uspijevamo shvatiti, dokučiti, razumjeti i prihvatiti kada živeći vlastite muke i patnje gledamo Boga na križu kako se muči i pitamo se hoće li se Bog vratiti.
Tri dana čekanja ponekad su cijela jedna ljudska egzistencija koja ipak na kraju dočeka da proživljeno i odživljeno beznađe i očaj ne bude i nije uzalud.
Bog se vratio s riječima: Ja sam Uskrsnuće i Život.