»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Dekonstrukcijsko kršćanstvo


U kontekstu onoga o čemu ovdje govorimo dekonstrukcijom ćemo nazvati rascjep cjelovitosti određene stvarnosti na manje dijelove koji se zatvaraju u sebe i koji međusobno prestaju komunicirati. Dekonstrukcijom jedne velike cjeline koja je ujedinjavala jedinstvenim temeljem ljude različitih pogleda i mišljenja nastaju mikrocjeline koje za sebe izgrađuju nove i osobne temelje stvarnosti. 

U Katoličkoj Crkvi kao velikoj cjelini dolazi pomalo do dekonstrukcije, dolazi do rascjepa jedinstvene stvarnosti Crkve na manje zatvorene cjeline. Dekonstrukcija u Katoličkoj Crkvi prati različita područja života Crkve. Riječ je o slojevima dekonstrukcije koji Crkvu pretvaraju u bezličnu masu mnoštva malih stvarnosti koje se međusobno ne razumiju i sukobljuju.  Događa se, recimo, dekonstrukcija simbola i gesti, koji su nekad imali opće značenje u Katoličkoj Crkvi, kao što se događa, recimo, kada se govori o križu kao simbolu. Dekonstrukcija križa događa se pokušajima da se križ dekonstruira kao nešto što nema univerzalno značenje. Križ je simbol opresije, simbol identiteta, nacionalni simbol, simbol dominacije, kulturni simbol. Dekonstrukcijom križa on prestaje biti univerzalni simbol spasenja i znak Kristove muke i postaje dio različitih stvarnosti unutar same Crkve, koje više ne razumiju univerzalno značenje križa. Događa se dekonstrukcija i Pisma. Pismo je simbol vremena, kulturološki spomenik, kolekcija mitoloških priča uvjetovana socijalno i društveno, povijesni izvor, zbirka mudrih semitiskih priča i prestaje biti Riječ Božja kao nešto što se univerzalno prihvaća i vjeruje. Događa se dekonstrukcija teologije. Teologija je znanost, teologija je humanistička znanost, teologija je grana psihologije i antropologije, teologija je kulturologija i prestaje biti univerzalni govor o Bogu. Događa se i dekonstrukcija sakramenata, sakramenti su socijalni običaji pripadnosti grupi, sakramenti su kulturološke forme ponašanja i izricanja religioznih stavova, sakramenti su organizacijski elementi potrebni za identitet grupe, sakramenti su običajna i društvena slavlja i prestaju biti znaci Božje milosti. Kroz dekonstrukciju križa, Pisma i sakramenata koje se svode na osobne interpretacije dolazi se prirodnim putem do dekonstrukcije hijerarhije. Papa je moralni učitelj, vjerski poglavar, savjest čovječanstva, uzor ponašanja, ekološki osviješten, ekonomski osjetljiv, i prestaje biti Kristov namjesnik na zemlji. Slično vrijedi i za druge elemente hijerarhije. 

Dekonstrukcijom križa, Pisma, sakramenata i hijerarhije stiže se do Katoličke Crkve koja prestaje biti prepoznatljiva kao univerzalni sakrament spasenja jer je dekonstrukcijom njezinih temelja i ona sama prestala biti prepoznatljiva kao univerzalna. Iako smo često kao kršćani kritični prema fenomenima dekonstrukcije izvan Crkve (dekonstrukcija obitelji, dekonstrukcija identiteta) usudimo li se pomisliti da smo i mi baš kao kršćani pridonijeli dekonstrukciji time što unutar Crkve dekonstruiramo određene stvarnosti koje su nas međusobno čvrsto i duboko povezivale u jednu veliku cjelinu koju zovemo Katoličkom Crkvom? Svi imamo svoja privatna mišljenja ili bolje reći svi imamo svoje privatne dekonstrukcije svega onoga što Crkvu čini Crkvom. Dekonstrukcijom križa, Pisma, sakramenata i hijerarhije došli smo i do dekonstrukcije Krista. Tko je Krist? Moralni učitelj, revolucionar, borac za potlačene, neprijatelj bogatih, anarhist prema državnim vlastima, samotnjak, i prestao je biti Sin Božji i Spasitelj čovjeka. Kao kršćani sve manje smo svjesni dekonstrukcije koju sami činimo unutar naših vlastitih zajednica, biskupija i župa. Čudimo se kako svijet dekonstrurira sve identitete koji su činili stabilnu jezgru društvenih normi i djelovanja, ali se ne čudimo tome koliko smo i u kojoj mjeri već dekonstruirali Crkvu cijepajući njezinu univerzalnost i cjelovitost na nepregledno mnoštvo privatnih i javnih mišljenja koja izričemo nesvjesni da naše mišljenje i stavovi ne izgrađuju uvijek Crkvu nego je rastakaju i dekonstruiraju.

U posljednih nekoliko mjeseci mogu se primijetiti velike rasprave oko pitanja, recimo, ređenja oženjenih muškaraca, pitanje ređenja žena, pitanje celibata, pitanje razvedenih i ponovo vjenčanih i njihovog sudjelovanja u životu Crkve kao i moralnih pitanja oko pobačaja, gay zajednica i drugih moralnih dilema. Čulo se puno glasova o ovim pitanjima, puno različitih, često suprotstavljenih glasova. Može se govoriti da je to potrebno i važno jer se iz plodonosnog dijaloga unutar Crkve uvijek rodi i nešto dobro, korisno i pozitivno. Treba reći da postoji i druga strana ovih „plodonosnih“ razmjena mišljenja koja pokazuje i određeni proces dekonstrukcije unutar Katoličke Crkve, u kojemu sudjeluju mnogi i to na različite načine, od biskupa, svećenika, teologa, znanstvenika, muškaraca i žena i mnogih drugih koji se bave ovim pitanjima. Smije li se primijetiti da ponekad suprotstavljena mišljenja i „dijalogiziranje radi dijalogiziranja“ unutar same Crkve ne pokazuju samo otvorenost i širinu u raspravama, nego i proces dekonstrukcije nekih bitnih strukturnih elemenata Katoličke Crkve koji su važni za njezino teološko i vjerničko razumijevanje što je ona po svom sadržaju i naravi.  

Povremena zbunjenost i nesnalaženje kršćana unutar Katoličke Crkve oko nekih pitanja i dilema pokazuje da je, osim unutarnjeg dijaloga i razmjene mišljenja koji su potrebni, prisutna i dekonstrukcija određenih stvarnosti Katoličke Crkve, makar je ta dekonstrukcija povremeno neprimjetna i nevidljiva. Čini se sve težim zadatkom postaviti točne i precizne granice između „unutarnjeg dijaloga“ u samoj Crkvi i dekonstrukcije Crkve. Ili ta granica nikad nije postojala pa naš međusobni dijalog nužno za sobom povlači dekonstrukciju kao prirodnu posljedicu? Živimo u vremenu dekonstrukcijskog kršćanstva koje je znak vremena u kojem živimo kao što smo i mi integralni dio vremena kojemu pripadamo. Je li uopće važno pokušavati dokučiti kako je dekonstrukcija kao proces postala sastavni dio života Crkve ili je važnije primijetiti da je sve teže, a možda će uskoro biti i nemoguće, primijetiti razliku između unutarnjeg dijaloga u Crkvi, koji je konstruktivan i povezujući, i dekonstrukcije same Crkve, kao procesa rascjepa i rasapa Crkve i gubitka vjerničkog pamćenja da su križ, Pismo, skramenti, teologija i Krist bili ujedinjujući temelji koji su Crkvu spajali u jedinstvenu cjelinu i stvarnost.