Kršćanstvo samoće
Umre siromah i bi odnesen u krilo Abrahamovo. Umre i bogataš i bi pokopan. Već ove dvije rečenice upućuju na jednu jezičnu neobičnost. Zajedništvo u prvoj rečenici i samoća u drugoj. Za bogataša se čak ne spominje da je netko bio na njegovu sprovodu. Ništa. Tek šturi podatak kako bi pokopan. Siromah pak odlazi prema osobi, iako je vrlo moguće kako bi sahranjen kao stranac i nepoznat čovjek. Možda je bilo i obrnuto. Bogataš bi sahranjen uz silne mase ljudi, uz beskrajne komemoracije i hvalospjeve, a izgledno je da i mnogi gradovi i ulice nose njegovo ime i imaju brončana poprsja na svakom važnijem gradskom trgu. O siromahu se ne zna ni gdje mu je grob.
S ove strane života siromah je žrtva socijalne samoće koja za njega postaje i egzistencijalna. Nema pristupa stolu za blagovanje, a to znači da je isključen i iz zajedništva osoba koje stol okuplja na zajednički objed. Bogataš ne pati od socijalne i egzistencijalne samoće jer mu bogatstvo pruža mogućnost kupovine zajedništva. On tako samoću pretvara u sredstvo robne razmjene, kupuje njezino uklanjanje bogatstvom koje posjeduje. Druga jezična neobičnost. Ili bolje reći kontekstualna. Sada smo s one strane života. Siromah je u Abrahamovu krilu, a kako je Bog obećao umnožiti Abrahamu potomstvo kao pijesak na obali morskoj siromah je u zajedništvu osoba koje je, iako možda neizbrojivo, ipak jako veliko. Bogataš je u paklu. Ne čitamo kako je u nečijem krilu. U krilu đavla. U krilu nekog grešnika. Njegov kontekst ne postoji. On nema nijednu osobu pored sebe. Nikoga. Čak ni đavao nije s njim.
Sjećate li se iskustva zavisti i ljubomore kada ste sami, i to svojom krivnjom, i prisiljeni ste promatrati zajedništvo osoba koje se ljube? Najradije biste izbrisali egzistenciju tih osoba. Ne možete prihvatiti i ne možete podnijeti. Je li onda pakao iz ove evanđeoske prispodobe vječno stanje samoće dok promatramo vječno zajedništvo osoba koje se međusobno ljube? Je li ta vrućina ona strašna spoznaja kako smo slobodno i svjesno odbacili zajedništvo osoba u ljubavi i izabrali zajedništvo samoće u egoizmu i oholosti? Već sam početak prispodobe neobično snažno opisuje dvije smrti. Promatrajući onako kako bi to promatrali stoici i njihov rimski popularizator car Marko Aurelije dvije smrti su ništa drugo doli dvije smrti. Čemu uzbuđenje? Budimo bestrasni (ataraksija) i neka nam bude svejedno što su obojica umrli, jer tako i treba biti. Svi umiru. Svejedno je. Ili ipak nije?
Jedna smrt je opisana kao prijelaz u zajedništvo, koje je skoro više od intimnog. Gotovo je riječ o ljubavnom zajedništvu, koje simbolizira riječ krilo, o tome posebno kada se govori o majčinom krilu kao mjestu zajedništva osoba, prvo majke i djeteta, a onda cijele obitelji. Nerijetko smrću majke, nestankom krila i obitelj se donekle prestaje okupljati i biti zajednica. Druga smrt opisana je kao ne-prijelaz. Nije se prešlo nigdje. Svakako nema govora o prijelazu u zajednicu osoba. Tek ono bi pokopan i već slijedi nastavak s one strane života i smrti. I tamo upoznajemo samoću pakla, već prisutnu u onomu bi pokopan. U paklu nema krila koje bi dočekalo one koji tamo dolaze, kao da nema zajedništva osoba, jer može se reći da je puno ugodnije biti zao kad se ne moraš sam susresti s vlastitim zlom, kada imaš pored sebe zle istomišljenike, jer se tako savjest umiruje i umrtvljuje.
Tamo s one strane samoća pakla je kao svjetlo koje osvjetljuje ono najgore u čovjeku što je učinio, ono najodvratnije što je učinio i sada je to sve pred njegovim očima i u njemu, nepatvoreno, neskriveno i kristalno jasno. Nema čak ni đavla da sudjeluje u zajednici mržnje, zla i samodestrukcije. Je li onda pakao neopisivo i neizrecivo kršćanstvo samoće, radikalna samodostatnost čovjeka koja svojim vječnim trajanjem izaziva u samom čovjeku plač i škrgut zubi, izaziva mržnju i bijes protiv zajednice ljubavi kojoj je mogao pripadati, ali je tu mogućnost slobodno odbio kao bezvrijednu i nedostojnu čovjekove autonomije i samoodređenja?
Rijetko gdje u evanđeoskim izvještajima o posljednjim stvarima čovjeka pronalazimo tako snažno istaknutu razliku, barem na razini jezičnog opisivanja. Biti odnesen u krilo i biti pokopan su nešto puno sadržajnije od jezičnih izraza kojim se želi naglasiti razlika između siromaha i bogataša. Kad bi tako bilo onda bi i sve ono što slijedi bio tek usputni jezični opis, verbalizirano razlikovanje pakla i raja. U pitanju mora biti nešto puno sadržajnije, nešto metafizičko i stvarno. I sami pojmovi krilo i pokopan nisu samo jezična igra pogodna za uši slušatelja, dovoljno je samo podsjetiti na iskustvo biti u majčinom krilu i majka koja je pokopana. Već tu u ovoj jezičnoj razlici primjećujemo nešto puno više od jezičnih igara s pojmom majka. Biti u majčinom krilu uključuje život, postojanje i ljubav. Majka koja je pokopana progovara o velikim i neopisivim samoćama i bolima zbog toga jer je više nemamo uza se.
Tako na kraju biti odnesen u krilo biva identično zamisli o ljubavnom zajedništvu osoba koje traje neprekinuto, dok biti pokopan biva identično biti onome apsolutno sam bez igdje ikoga i bez ikakve mogućnosti pristupa krilu, prestati postojati. Je li onda pakao neka vječna odsutnost krila kao zajedništva ljubavi između osoba koju čovjek svojom slobodom, savješću i djelovanjem izabire kao svoj način budućeg postojanja? Kao što bi raj bio biti u krilu zajedništva osoba u ljubavi?
Iako su posljednje stvari od nas skrivene, ipak već u samom jeziku prispodobe ne možemo pobjeći od misli kako nije u pitanju tek igra jezičnim formama i oblicima za potrebe slušatelja i lijepog pisanja i stila. Biti odnesen u krilo Abrahamovo i biti pokopan govore i upućuju onkraj jezika i komunikacije, upućuju na nešto stvarno, postojeće i moguće kao stvarno postojanje i egzistiranje. U samoći ili u ljubavnom zajedništvu osoba.
