Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo razdobljâ


Životna razdoblja se ne mogu vratiti. Naravno, između nekih od njih nije moguće povući strogu granicu, ali između nekih jest, recimo između djetinjstva i starosti, ako ništa barem u fizičkom smislu. Ne možemo se vratiti unatrag osim kroz promišljanje o vlastitom životu i onomu kako se koje razdoblje u nama rađalo, raslo, i na kraju odumiralo i nestajalo.

Život osobne vjere također ima svoja razdoblja, koja ne samo da se međusobno smjenjuju i suprotstavljaju, nego se i nerijetko vraćaju u naš život. Kao što živimo život i osjećamo njegove mijene i promjene, i mijene osobne vjere se ponekad doživljavaju i svjedoči se njihovom rađanju, rastu, odumiranju i nestajanju. Proživljavamo iskustvo ili fenomen kršćanstva razdoblja.

Iskusit ćemo u nekom trenutku Izaijino razdoblje. O njemu slušamo u onim recima proroka Izaije koji opisuje osobnu vjeru kao čvrstu i stamenu. Vjera je jamac sigurnosti i stabilnosti. U onim Izaijinim riječima o čovjeku koji dopušta da ga udaraju po leđima, da mu čupaju bradu, da ga vrijeđaju i ponižavaju, ali on ostaje čvrsto uvjeren i usmjeren na Boga i prema Bogu. S njim se nitko ne može parničiti jer je Bog njegov branitelj i zaštitnik. Izaijino razdoblje je vrijeme u kojem nepokolebljivo vjerujemo, razdoblje u kojem nas zahvaća vjerničko oduševljenje i entuzijazam, razdoblje u kojem usprkos mnogostrukim problemima i poteškoćama naša vjera živi snažno i intenzivno u nama samima. Izaijino razdoblje se odražava i na naš sakramentalni život. Čvršće i radosnije molimo, redovitije se ispovijedamo, a sveta misa kao vrhunac kršćanskog življenja ima središnju ulogu u našem životu.

Netko ima milost da cijeloga života živi Izaijino razdoblje. Ponekad se događa da Izaijino razdoblje oslabi, izblijedi, čak i potpuno nestane. S nestankom Izaijinog razdoblja rađa se jedno drugačije razdoblje, Jakovljevo razdoblje vjere. Jakovljevo razdoblje vjere upoznajemo kroz odlomak iz poslanice Jakova apostola o odnosu vjere i djela, gdje apostol govori kako će onomu koji samo vjeruje svojim djelima dokazati svoju vjeru. Jakovljevo razdoblje je razdoblje formalne, hladne, distancirane i ravnodušne vjere. Ona se javlja kao vrijeme jezika i riječi koje govore i pišu, ali i praktičnog i svakodnevnog vjerničkog života koji stagnira i ništa konkretno ne čini. Jakovljevo razdoblje ne odnosi se samo na socijalnu osjetljivost prema onima u potrebi, ono karakterizira cjelokupan način i doživljaj osobne vjere. I dalje se sve vjeruje, možda čak i prakticira, ali formalno i ravnodušno. Još uvijek egzistira vjernički molitveni i praktični život, ali on nema efekta na čovjeka, u čovjeku nema promjene, nema želje za kajanjem i nema motiva za obraćenje. Jakovljevo razdoblje, razdoblje je deklarativne vjere, vjere pompoznih i velikih izjava, pisanja, propovijedanja, komisija i zasjedanja, ali nerijetko bez stvarnog efekta u svakodnevnom vjerničkom životu. Razdoblje sastavljeno isključivo od riječi i jezika, bez djela kršćanske ljubavi, milosrđa i djelovanja.

Iz Jakovljevog razdoblja vjere može se prijeći i doseći ono posljednje razdoblje, Markovo razdoblje. Markovo razdoblje upoznajemo u izvještaju iz Markova evanđelja u kojem Isus i Petar dolaze u sukob, u kojem Isus Petra naziva sotonom (đavlom). Markovo razdoblje osobne vjere je razdoblje sukoba i mržnje protiv Boga i protiv Krista, a njegov uzrok kako nas izvještava evanđelist Marko pronalazimo u Petrovom odbijanju da prihvati trpljenje, muku i patnju kao dio Božjeg plana. Markovo razdoblje je vrijeme kada ne možemo pomiriti osobnu vjeru u dobrog i milosrdnog Krista i zlo, trpljenje, patnju i muku kroz koje prolazimo i koje doživljavamo. Ili netko nama blizak prolazi kroz identična iskustva. To je razdoblje preispitivanja odnosa između nas i Krista, razdoblje u kojem poput Petra teško razumijemo i prihvaćamo iskustvo patnje i zla.

Tri razdoblja osobne vjere se često međusobno miješaju i smjenjuju. Ona nisu međusobno odvojena i ne može ih se iskusiti na točno predviđen vremenski način. Ne možemo odrediti datum i sat kad smo iz jednog razdoblja prešli u drugo i kada je jedno razdoblje završilo, a drugo počelo. Moglo bi se reći da vjernik na različite načine, ovisno o svom karakteru i snazi vjere, prolazi ili je prošao kroz ova tri razdoblja. Ova razdoblja uzrokuju krize, sumnje, povremene, ali trajne gubitke vjere, ali i iskustva Božje blizine i milosti.

Ona su pomalo slična razdobljima života. Kao što u prirodnom rastu života doživljavamo razdoblja snage, rezignacije, umora, očaja i odustajanja od sebe i naše egzistencije, i kroz ova tri razdoblja osobne vjere proživljavamo Božju milost, težinu njegove odsutnosti i šutnje, strah očaja i udaljenosti od Boga, pa sve do razdoblja nevjere, sukoba i mržnje protiv Boga. Kao što život nije strogo kretanje uvijek prema naprijed, nego nerijetko uključuje i vraćanje u prošlost, strah od budućnosti, ostajanje u onome danas i sada, i razdoblja osobne vjere nisu strogo kretanje prema Bogu i uspon kojim se isključivo penjemo prema gore i prema nečemu višem. Ponekad se događaju padovi, doživljavamo nazadovanja, duga razdoblja rezignacije i vjerovanja ovdje i sada, bez potrebe da se nadamo ili drugačije razumijemo vjerničku prošlost kao razdoblje Božjeg djelovanja u našem životu.

Kao što nije lako i jednostavno živjeti, tako nije ni vjerovati u Boga. Osobna vjera sa svojim složenim, na trenutke teškim i zahtjevnim razdobljima kreće se od iskustva milosti do iskustva očaja. Kao što su životna razdoblja takva da nas svakodnevno pogađaju i prate, i razdoblja osobne vjere dio su svakodnevnog vjerničkog života, ponekad oduševljenost, ponekad ravnodušnost i rezignacija, ponekad očaj i nevjera. Sve se to u nama miješa i u međusobnim sukobima, nerazumijevanjima i mimoilaženjima egzistira i živi.

Možda je moguće otkriti i spoznati i neka druga razdoblja svakodnevnog življenja vjere, ali ova tri su nerijetko i često prisutna u životu ako ne svakoga od nas, onda barem u većine. I s njima treba znati živjeti, s njima se nositi, biti za njih zahvalan. Kao što svako razdoblje života ima svoju svrhu koju ne moramo odmah otkriti, možda će nam kasnije biti jasnije i bolje ćemo razumjeti sebe i svoj život, tako i razdoblja osobne vjere imaju svoju svrhu i ako ih ne razumijemo u trenutku dok ih proživljavamo, možda ćemo u budućnosti razumjeti jasnije i bolje zašto smo morali proći razdoblje od blizine milosti do razdoblja vjerničkog očaja i otvorenog sukoba i prijepora s Bogom i s Kristom.