Utorak, 28 rujna

Kršćanstvo nepomičnosti


Voljeti nekoga onakvim kakvim jest. Prihvatiti ga takvim. Uključuje li to i prihvaćanje onoga koji čini zlo i nema namjeru od zla odustati? Tko je onaj kakav jest? I što želimo reći drugom kada ga uvjeravamo kako ga Bog voli onakvim kakav jest? Bog ga prihvaća kao nepromjenjivog. Kao onoga koji neće rasti. Neće se razvijati. Ostat će nepokretan poput statute. Ili kipa. Voljeti ili prihvaćati nekoga onakvim kakav jest može i značiti da odobravamo drugom kako se ne treba mijenjati. Kako može i treba ostati isti.

Poželjno je i ugodno prihvatiti nekoga onakvim kakav jest kada je dobar. Kad nam ugađa. Kad se njegov trud i napor isključivo kreće oko nas. Kada smo centar njegovog svijeta i zanimanja. Ali što je s njegovom sebičnošću? Njegovim nasilnim karakterom? Njegovim manipuliranjem? Njegovom sklonošću prema laganju i dvoličnosti? Što je s njegovim ponašanjem koje stvara između nas nepovjerenje? Zašto ga ne prihvaćamo takvim kakav jest? Zašto ga ne volimo kao nasilnog, lažova, dvoličnog i sklonom manipulaciji? Zašto on/ona i kad čini zlo i grijeh ne može ostati takav, biti ono što jest?

Voljeti i prihvaćati nekoga takvim kakav jest poput je dvosjeklog mača. Prihvaćamo i volimo onoga koji nam čini dobro. Rado ga potičemo da ostane takav kakav jest, Bog ga prihvaća takvim. Nismo li zapravo sebični jer nečiju dobrotu želimo zadržati isključivo za sebe pod krinkom poticaja koji nema povezanosti s Bogom? Želimo da netko ostane dobar radi nas, a ne radi Boga na kojega ga upućujemo i o kojemu mu govorimo.

Voljeti i prihvatiti nekoga onakvim kakav jest ima više značenja. Različite sadržaje. Na jednom mjestu u evanđeljima vidimo kako (što je za nas pomalo neugodno i iznenađujuće) Isus ne voli i ne prihvaća onoga koji govori o sebi da je on takav kakav jest. U zgodi s dvojicom koji uzlaze u hram jedan je nepromjenjiv, a drugi traži pomoć da se promijeni. Farizej se udara samozadovoljno u prsa govoreći nepromjenjiv sam. Dajem što treba, molim što treba, činim što treba, obdržavam što treba. Isus gleda s neodobravanjem na njegove samohvale. Kao da mu želi prigovoriti da nije dovoljno doseći određenu razinu dobrote i ljubavi, nego se čak i u tome čovjek mora mijenjati i rasti na bolje. Tražiti više. Pokušavati postići puno više. Isusu se ne sviđa njegova nepromjenjivost čak ni u dobru koje čini i religioznom zakonu koji obdržava. Farizej kao da stalno ponavlja takav sam, kakav sam i Bog me mora voljeti i prihvatiti. Sudeći prema Isusovoj reakciji, ne mora. Čak i najbolji među farizejima ne može ostati na istoj razini dobrote, milostinje, posta i molitve. Mora se mijenjati čak i u činjenu dobra.

Onaj drugi carinik traži milost i pomoć. Želi promjenu. On se tek treba početi mijenjati i dosegnuti stupanj farizejeve vjere i religioznog života. Isus više cijeni njegovo priznanje grešnosti, nego farizejevu samohvalu o molitvenim i religioznim uspjesima. Razlog Isusove nenaklonosti prema farizeju treba tražiti u farizejevu osjećaju samodostatnosti. U njegovom stavu takav sam kakav sam Bog me mora i treba i voljeti i prihvatiti.

U farizejevoj samodostatnosti egzistira kršćanstvo nepomičnosti. Kršćanstvo koje ne pravi razliku između zla i dobra. Između grijeha i kajanja. Kršćanstvo nepomičnosti u svojoj najradikalnijoj verziji od Boga zahtijeva da Bog prihvati čovjeka ne samo onakvim kakav čovjek jest, nego da u tom prihvaćanju čovjeka Bog odobri i podrži čovjekovu grešnosti i grijehe koje čini. Kao da je carinik došao u hram i molio: Bože, grešan sam čovjek, takav sam kakav sam trebaš me voljeti i prihvatiti, ja se neću i ne mislim se mijenjati. Šteta što, ako ništa radi same Isusove reakcije, nismo susreli u evanđelju jednu takvu zgodu. Vjerojatno bi Isusova reakcija bila kudikamo radikalnija i oštrija nego u slučaju samodostatnog farizeja.

Kršćanstvo nepomičnosti ima i onu svoju drugu varijantu prema kojoj čovjek dosegne određeni vid vjerničkog i milosnog života i tim se zadovolji. Nema potrebu više rasti. Ne želi više raditi na sebi. Ne želi se mijenjati. Kršćanstvo nepomičnosti je dvojak fenomen. Ono rađa samodostatnost kod onoga koji bi trebao i dalje rasti i odrastati u vjeri, kao što rađa i opravdanje grešnosti i grešnog života pozivajući se na nepromjenjivost. Tako samodostatnost i nepromjenjivost bivaju dvije karakteristike kršćanstva nepomičnosti. Kao što je dobar samom sebi samodostatan u svojoj dobroti, tako je i grešan nepromjenjiv u svome grijehu i grešnom življenju. Obojica računaju na Boga, i slika Boga im je ista. Identična. Obojica su uvjereni da Bog ne traži ništa više. Svakako Bog ne traži promjenu. Bog odobrava da se bude polovično dobar, kao što i odobrava da se bude i ostane grešan i u grijehu.

Sudeći prema Isusovoj reakciji, kršćanski Bog nije nepomičan Bog koji ne zahtijeva. I ne traži. On je Bog promjene, koji od čovjeka očekuje stalno mijenjanje. Od dobra prema više dobra, od malo molitve do više molitve, od stanja grijeha do stanja milosti, od stanja uvjerenja da odobrava grijeh do obraćenja u kojem se shvaća kako grijeh i Bog ne mogu ići zajedno.

Kršćanstvo nepomičnosti krivo interpretira i razumije Boga projicirajući svoje vlastite osjećaje i iskustva u to što je i tko je Bog. Bog čak ne prihvaća ni onoga koji je prilično dobar vjernik i kršćanin, Bog od njega zahtijeva promjene i mijenjanje sve do postizanja svetosti. I u dobrom Bog se ne zadovoljava polovičnim. Farizejska samodopadnost koja nas sve češće i više opsjeda i na koju nasjedamo zadovoljni vjerničkim životom koji smo dosegnuli, ne mora biti nešto što Bog odobrava i što Bog prihvaća. Bog izgleda ne prihvaća nikoga od nas onakvim kakav jest, nego traži promjene i mijenjanja.

Analogno s našim tumačenjem onoga da nas Bog prihvaća onakvima kakvi jesmo, zašto ne prihvaćamo one koji nam čine zlo? Zašto ne pristajemo i ne prihvatimo da je netko tko nas zlostavlja, vrijeđa, ponižava takav kakav jest i da treba pristati i prihvatiti ono što nam radi? Ako sami nismo sposobni pristati na takvo prihvaćanje i odobravanje, odakle nam uopće u glavi ideja da bi Bog mogao prihvatiti i pristati na grijeh i grešan život suprotan njegovim zahtjevima i uvjetima?

Kršćanstvo nepomičnosti ima jednu istovremeno i poželjnu i opasnu posljedicu za one koji su neskloni i nezainteresirani za promjenu i mijenjanje. Ono briše istančanu razliku koju ljudska savjest pravi između dobra i zla. Između grijeha i obraćenja. Ono, pojednostavljeno govoreći, identificira Boga s čovjekovim psihološkim igrama kojima se čovjek pokušava opravdati zašto se ne želi promijeniti i zašto ustraje u zlu, grijehu ili zašto ostaje polovično i prosječno dobar čovjek. Ja sam takav kakav jesam i Bog me mora prihvatiti i voljeti. Dapače, Bog me voli i prihvaća takvog kakav jesam. Moguće da Bog to i čini, ali sudeći prema Isusovoj reakciji dok pripovijeda o farizeju i cariniku Božje prihvaćanje kao da nije radikalno bezuvjetno kako bismo voljeli mi koji smo ili sebi samodostatni i samodopadni ili se ne želimo mijenjati, jer mislimo da se više tu nema što učiniti.

Bog o kojem Isus pripovijeda je Bog koji zaista i prihvaća i voli čovjeka, ali izgleda ne bezuvjetno kako bi čovjek ponekad želio, jer se želi opravdati ili kako čovjek sebi ponekad zna umisliti. Bog me prihvaća i ljubi takvog kakav jesam. Istina je. Ali ono što je neugodno pomalo za nas kao ljude jest da ipak to nije bezuvjetno, barem ne onako bezuvjetno kako misli kršćanstvo nepomičnosti. Bezuvjetno. Bez ikakve promjene i mijenjanja. Nikada. Izgleda da čak i Bog ima određene uvjete i zahtjeve u svojoj bezuvjetnoj ljubavi. Kad ne bi bilo tako, farizej i carinik bi bili identični u svojoj molitvi u hramu. I Isusova prispodoba bi bila besmislena. Ali, sve je dobilo svoj smisao kada je Isus između redova svojim suvremenicima objasnio: Istina je, Bog vas ljubi bezuvjetno, ali ne na način da se nitko od vas ne mora i ne treba promijeniti i mijenjati.

Voljeti i prihvatiti nekoga onakvim kakav jest nije apsolutno bezuvjetno. U nekim okolnostima života jest. Ali nije apsolutno. Kršćanstvo nepomičnosti bi htjelo i poučava nas da se nikada ne trebamo promijeniti i mijenjati. Da možemo i trebamo ostati isti. Nepromijenjeni. Nepromjenjivi. Sudeći prema prispodobi, ipak je drugačije. Promjena i mijenjanje jesu uvjeti i zahtjevi kršćanskog života koji raste, koji odrasta, koji sazrijeva i koji se mijenja. Od pada u grijeh do postizanja svetog života.