Skip to content

Izjava o izazvanom pobačaju

Izjava* Zbora za učenje vjere o izazvanom pobačaju iz godine 1974. službeno je gledište Svete Stolice. Ona, kako stoji u točki 4., katolike obvezuje u savjesti. Izjavu je priredilo tijelo Rimske kurije na čelu s kardinalom Franjom Šeperom (1905.–1981.), zaduženo da u svem katoličkom svijetu promiče i štiti učenje vjere i ćudoređa, a odobrio je blaženi Pavao VI. Odlikuju je: sustavnost, razložnost, postojanost istine, pastoralna razboritost i ljudska solidarnost.

Izjavu čine sljedeća poglavlja (u zagradi su brojevi točaka): I. Uvod (1-4), II. Izlaže se učenje vjere (5-7), III. Pridružuju se dokazi u svjetlu razuma (8-13), IV. Odgovara se na neke prigovore (14-18), V. Moralni život i građanski zakon (19-23) i VI. Zaključak (24-27).


Dijete u 24. tjednu nošenja, visoko 23,11 cm, teško 817 grama (Peter Tallack, In the Womb, Washington, 2006., str. 104).

I. Uvod


1. Pitanje izazvanoga pobačaja** [Quaestio de abortu procurato] i zakona koji bi dopuštao slobodu pobačaja postalo je gotovo posvuda predmetom žestokih rasprava. One, zacijelo, ne bi bile toliko važne da nije riječ o ljudskom životu, a on je prvorazredna vrjednota [bonum primordiale] koja se mora braniti i promicati. To je svima jasno, iako mnogi pokušavaju tražiti razloge ne bi li, protivno istini očitoj u zbilji, toj zadaći mogao služiti čak i pobačaj.

Doista, vrlo je čudno da s jedne strane vidimo kako su žestoki prosvjedi protiv smrtne kazne i rata svake vrste, a s druge strane jačaju zahtjevi za slobodu pobačaja, bilo posvemašnju bilo donekle ograničenu, premda su i te granice sve bljeđe.

Crkva je potpuno svjesna da u njezinu službu pripada obrana čovjeka protiv svega što ga može uništiti ili obeščastiti. Stoga Crkva ne može šutke zaobići ovo pitanje.

Budući da je Sin Božji postao čovjekom, nema nikoga tko mu zbog zajedničke ljudske naravi ne bi bio bratom, i tko ne bi bio pozvan da bude kršćanin kako bi od njega primio spasenje.

2. U brojnim se državama javne vlasti opiru ozakonjenju slobode pobačaja, no izložene su žestokim pritiscima da donesu takav zakon. Govori se kako to ne vrijeđa ničiju savjest, jer je svakomu ostavljena sloboda da postupa sukladno svomu mišljenju, ali da nitko nema pravo nametati svoje mišljenje drugima. Zastupa se „etički pluralizam“ koji sebi prisvaja ono pravo što ga, kao naravnu posljedicu, ima „ideološki pluralizam“.

No, riječ je o pitanjima koja se međusobno silno razlikuju. Naime, brže nego puko mišljenje, djelovanje dotiče druge onim čim se na njih odnosi. Osim toga, nitko nikada nema pravo pozivati se na slobodu mišljenja [libertas opinandi] kako bi povrijedio tuđa prava, a pogotovo pravo na život [ius ad vitam].

3. Mnogi vjernici-kršćani, osobito liječnici; udruge roditelja, očeva i majki; politički stručnjaci i oni koji obavljaju važne službe, snažno su se oprli tomu promišljeno izazvanomu javnomu mnijenju. Također, više je biskupskih konferencija i biskupa smatralo korisnim nedvosmisleno upozoriti vjernike na stalno učenje Crkve.[1] Te su isprave međusobno suglasne te potpuno jasno izlažu kako treba poštovati ljudski život prema ljudskoj naravi i kršćanskoj nauci. Ipak, može se dogoditi da se pokoja od tih isprava više ne prihvaća bez kakva pridržaja ili da se sasvim odbacuje.

4. Po službi koja mu je povjerena da navješćuje i čuva vjeru i ćudoređe u sveopćoj Crkvi,[2] sveti Zbor za učenje vjere odlučio je podsjetiti sve vjernike na bitne odrednice toga učenja. S jedne strane, ovdje se iskazuje jedinstvo Crkve, a s druge se ugledom Svete Stolice potvrđuje ono što su biskupi već prikladno izrazili. Sve u nadi da će svi vjernici, pa i oni koji su zbunjeni tim neslaganjima i novim mišljenjima, jasno uvidjeti kako nije riječ o jednom mišljenju koje se suprotstavlja drugim mišljenjima, nego o postojanoj nauci*** Vrhovnoga Učiteljstva što im se predaje, a u kojoj se pravilo ćudoređa izlaže u svjetlu vjere.[3] Jasno je dakle da ova Izjava duboko obvezuje vjernike u savjesti.[4] Dao Bog da ona prosvijetli i sve ljude koji iskrena srca nastoje „činiti istinu“ (usp. Ivan 3, 21).


II. Izlaže se učenje vjere


5. „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih“ (Mudrost 1, 13). Doduše, Bog je stvorio živa bića da žive određeno vrijeme, a tjelesna se smrt ne može ukloniti iz svijeta tjelesnih živih bića. Ali ono što u prvom redu bijaše naum jest život. Sve što je stvoreno na svijetu, stvoreno je radi čovjeka, koji je Božja slika i vrhunac svega stvorenoga (Postanak 1, 26-28). Na ljudskoj razini, „po đavolovoj zavisti smrt je došla u svijet“ (Mudrost 2, 24). A smrt koja je ušla po grijehu ostaje njegova pratilja, u isti mah znak i posljedica. Ipak ona nikako ne će moći nadvladati. Jer Krist Gospodin, potvrđujući istinu uskrsnuća, objavljuje u Evanđelju da Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Matej 22, 32). Smrt i grijeh bit će pobijeđeni uskrsnućem u Kristu (usp. Prva Korinćanima 15, 20-27). Iz toga je razvidno da je ljudski život dragocjen već ovdje na zemlji. Život koji je Stvoritelj udahnuo, On sam i oduzima (usp. Postanak 2, 7; Mudrost 15, 11). Ljudski život ostaje pod Božjom zaštitom, a čovjekova krv viče k Bogu (usp. Postanak 4, 10) i on će za nju tražiti da mu se položi račun „jer je čovjek stvoren na Božju sliku“ (Postanak 9, 5-6). Zapovijed je Božja: „Ne ubij“ (Izlazak 20, 13). Život nam je, doduše, predan kao dar, ali su s njim povezane i dužnosti: ne primamo ga samo kao „talent“ (usp. Matej 25, 14-30) nego ga trebamo učiniti i plodonosnim. Da donese plod, čovjeku se nude mnogovrsne dužnosti u ovom svijetu i od njih se ne može umaknuti. To čovjek-kršćanin dublje shvaća jer dobro zna da njegov vječni život ovisi o tom kako će, uz Božju pomoć, proživjeti zemaljski život.

6. Crkvena predaja uvijek je smatrala da se ljudski život mora štititi i promicati od samoga početka kao cjelina sazdana od različitih razvojnih doba.[5] Suprotstavljajući se običajima grčko-rimskoga svijeta, Crkva je još od najranijega doba ustrajno tvrdila da se kršćansko postupanje u tom silno razilazi s njihovim. To je jasno izraženo u spisu Nauk apostolski (Didahè): „Ne ubij plod pobačajem niti usmrćuj rođeno dijete“.[6] Atenagora ustrajno ističe da kršćani smatraju ubojicama one žene koje uzimaju lijekove da izbace začetak. On ih osuđuje kao ubojice djece iako su ona još u majčinoj utrobi i drži da su ta djeca već „predmet Božje brige“.[7] Tertulijan o tom možda nije uvijek dosljedno pisao, ali ipak jasno postavlja bitno načelo: „Hiti prema ubojstvu čovjeka onaj tko sprječava slobodno rođenje, te nema razlike u tome ubija li već rođeno ili uništava nerođeno. Čovjek je i onaj koji će to istom biti“.[8]

7. Tijekom stoljećâ sveti crkveni oci, pastiri i naučitelji predavali su isto učenje, pa ni razlika u mišljenjima o trenutku kad se duša ulijeva u tijelo nikada nije dovodila u sumnju nedopuštenost pobačaja. Istina je da su u srednjem vijeku skupno smatrali da se duša uprisutnjuje u tijelu tek nakon prvih tjedana, pa su se razlikovali u ocjeni grijeha i odmjeravanju težine kazne. I ugledni su pisci blaže pristupali u rješavanju slučajeva koji su se odnosili na to, prvo doba života, a odbijali su tako postupiti u slučajevima visokodobnih trudnoća. No nitko od njih nikad nije nijekao da pobačaj, pa i u prvim danima trudnoće, nije predmetno težak grijeh. Naprotiv, svi su suglasni u osudi takvoga čina. Među brojnim ispravama bit će dovoljno spomenuti samo neke. Prvi sabor u Mainzu, održan 847. godine, nabraja kazne koje su raniji sabori donijeli protiv pobačaja te određuje najstrožu pokoru za žene koje „ubijaju svoj porod ili tako čine da zanijetak izbace iz utrobe“.[9] U Gracijanovu dekretu donose se ove riječi pape Stjepana V.: „Tko pobačajem uništi zanijetak u utrobi, ubojica je“.[10]

Sveti Toma, zajednički naučitelj Crkve, naučava da je pobačaj težak grijeh, protivan naravnom zakonu.[11] U doba renesanse papa Siksto V. osuđuje pobačaj najvećom strogošću.[12] Stoljeće poslije Inocent XI. odbija neke tvrdnje kanonista sklonih laksizmu koji su pokušali osloboditi krivnje pobačaj učinjen prije roka u kojem su neki smatrali da se ulijeva duhovna duša [anima spiritualis] u novo živo biće.[13] Posljednji rimski biskupi u naše su vrijeme vrlo brižljivo iznosili isto učenje: Pio XI. izričito je odgovorio na teže prigovore.[14] Pio XII. jasno odbacuje izravni pobačaj, tj. onakav koji je samomu sebi cilj ili je sredstvo za postizanje svrhe.[15] Ivan XXIII. doziva učenje svetih otaca kad utvrđuje sveti značaj čovjekova života, jer on „od svoga početka zahtijeva djelovanje Boga Stvoritelja“.[16] Nedavno je Sveopći sabor drugi vatikanski, kojim je predsjedao Pavao VI., najoštrije osudio pobačaj: „Život se… od začeća mora zaštićivati najvećom brigom; pobačaj i čedomorstvo opaki su zločini“.[17] Isti Pavao VI., koji je često o tom govorio, nije se ustručavao tvrditi da se to učenje Crkve „nije promijenilo niti se ikada može promijeniti“.[18]


 III. Pridružuju se dokazi u svjetlu razuma


8. Dužno poštovanje ljudskoga života ne zapovijeda se samo kršćanima; njega, naime, sam po sebi zahtijeva i razum kad prosuđuje što je ljudska osoba i što mora biti. Sazdan od razumne naravi, čovjek je nositelj svojstava osobe, sposoban misliti o sebi i odlučivati o svojem djelovanju i o vlastitoj sudbini: slobodan je. Zato je svoj gospodar ili, točnije, budući da se usavršava u vremenu, ima sredstva da to ostvari. U toj je osobitosti njegova zadaća. Njegova duša, neposredno stvorena od Boga, duhovna je i prema tom besmrtna. Zato je i sâm otvoren prema Bogu i samo će u njem naći potpuno ispunjenje. On pak svoj život provodi u zajednici sa sebi sličnima i kao da raste po uzajamnu druženju s njima u prijeko potrebnom društvenom okruženju. S obzirom na društvo i na druge ljude, svaki čovjek ima pravo posjedovati samoga sebe [ius est sui possidendi], svoj život i svoja različita dobra. Po strogoj pravednosti ovo se nameće svima u odnosu prema čovjeku pojedincu.

9. Pa ipak, vremenitost, život koji se provodi na ovom svijetu, ne sadržava sve ono što pripada osobi jer je njoj vlastit viši stupanj života koji nema kraja. Tjelesni život valja smatrati temeljnim dobrom [bonum fundamentale] koje je ovdje na zemlji uvjet svih drugih dobara. No, ima i uzvišenijih dobara zbog kojih će biti dopušteno, pače i nužno, izložiti se pogibelji da se taj život izgubi. U društvu osoba zajedničko dobro**** jest svrha [commune bonum est finis] kojoj pojedine osobe moraju služiti i podvrgnuti joj svoje pojedinačne koristi. To dobro ipak nije konačna granica ljudske osobe; s toga gledišta društvo mora služiti osobi, a ona samo u Bogu može postići krajnji cilj koji joj je određen. Na kraju krajeva, samo je Bogu podložna. Stoga nije pravilno držati čovjeka tek sredstvom kojim bi se tko mogao koristiti da postigne uzvišeniju svrhu.

10. Na ćudorednom je nauku [disciplina moralis] da prosvjetljuje savjesti o međusobnom odnosu prava i dužnosti između osobe i društva, a na pravu da odredi i naloži poslove koje valja obavljati. Međutim, postoji splet pravâ koja ljudsko društvo sâmo ne može dati, jer su ona prije njega, ali ih ono ipak mora braniti i učiniti ih ostvarivima. Takva su prava ponajviše ona koja se danas nazivaju „ljudskim pravima“, a ovo naše doba diči se da ih je jasno uobličilo.

11. Prvo pravo ljudske osobe jest pravo na život [Primum personae humanae est ius vivendi]. Ima i drugih prava koja su čovjeku dragocjena, ali pravo na život temelj je i uvjet za ostala prava [ius ad vitam fundamentum est atque condicio ceterorum], pa ga zbog toga treba braniti više negoli druga prava. Ni na koji način nije na društvu ili na javnoj vlasti bilo kojega oblika nekima priznavati, a nekima oduzimati to pravo; bilo kakva razlika te vrste, zbog narodnosti ili spola, boje kože ili religije, uvijek je nepravedna. To pravo, naime, ne izvire ni iz čije dobre volje, ono je prije svake milosti, te kao takvo traži da ga se prizna; a kad ga se niječe, krši se pravednost u strogom smislu riječi.

12. Ako se razlikovanje temelji na različitim dobima ljudskoga života, ono ni tada nema opravdanja kao ni bilo koji drugi razlozi. Nepovrjedivo pravo na život pripada staromu ili onemoćalomu čeljadetu. Ne gube ga ni neizlječivi bolesnici. Zakonito je djetetu koje se tek rodilo, kao i zrelom čovjeku. Zapravo, poštovanje ljudskomu životu duguje se od onoga časa u kojem je započeo tijek nastajanja. Čim je jajašce oplođeno, već je započeo život koji nije ni očev ni majčin, nego pripada novomu ljudskomu biću koje raste samo za sebe [propter se ipsum crescit]. Ono nikada ne će postati ljudsko ako već tada nije bilo [Is numquam humanus fiet, nisi iam tunc talis fuit].

13. Genetička znanost novijega doba potvrđuje ono što je oduvijek bilo očito i što nimalo ne zalazi u rasprave o času produševljenja.[19] Ta znanost pokazala je kako već od prvoga časa postoji čvrsti nacrt ili genetički program živoga bića, to jest da postoji čovjek, i to kao čovjek pojedinac, sa svim vlastitim i unaprijed određenim oznakama. Samom oplodnjom [ipsa fecundatione] započinje čudesna pustolovina svakoga ljudskoga života, a za pojedine njegove sposobnosti potrebno je vrijeme da se razviju i priprave za djelovanje. Najmanje što se danas može reći jest da i najsavršenija suvremena znanost ne daje nikakvu djelotvornu potporu pristašama pobačaja. Uostalom, ne pripada biološkim znanostima donositi obvezujuća mišljenja u posve filozofijskim i ćudorednim pitanjima, kakva je rasprava o času nastanka ljudske osobe ili o dopuštenosti pobačaja. S ćudorednoga gledišta sigurno je: premda se možda sumnja je li plod začeća [fructus conceptionis] već ljudska osoba, objektivno je težak grijeh prepustiti se i opasnosti da se počini ubojstvo čovjeka. „Čovjek je i onaj koji će to biti“.[20]


IV. Odgovara se na neke prigovore


14. Božji zakon i sam naravni razum isključuju dakle svako pravo na izravno ubijanje nedužna čovjeka. Ipak, kad bi razlozi kojima se pobačaj brani bili uvijek očito opaki i nevaljali, ne bi se o tom pitanju tako žestoko raspravljalo. Naprotiv, ono je vrlo važno stoga što u nekim, pa možda i u brojnim slučajevima, osuda pobačaja dovodi u opasnost druga važna dobra koja ljudi zaštićuju i koja se katkada mogu činiti važnijima od drugih. Valja priznati da su to doista velike poteškoće: primjerice, zdravlje majke može se dovesti u opasnost, pa i u životnu; dijete može sa sobom donijeti u obitelj velik teret, posebno ako se opravdano drži da će biti nenormalno ili ostati invalid zbog neke mane; može tištati i neki drugi teret, kao pitanje časti i sramote u nekim krajevima ili gubitak društvenoga položaja i drugo. No, treba reći da baš nijedan od tih razloga objektivno nikad ne može dati pravo odlučivanja o životu drugoga čovjeka, pa ni u njegovu početku. Kad je pak riječ o budućoj nesreći djeteta, nitko, pa ni otac ni majka, ne može ga zamijeniti, ni dok se dijete nalazi u prvom stanju začetka ili zametka, niti u njegovo ime pretpostaviti smrt životu. Sâmo to dijete, kad dođe u zrelu dob, nikad ne će imati pravo ubiti se. Dok nije poslovno sposobno, to manje roditelji imaju pravo za njega odabrati smrt. Zapravo, život je tako temeljno dobro [vita bonum est nimis fundamentale] da se uopće ne može prispodobiti s nekim nedostatcima, makar i vrlo velikima.[21]

15. Ako je pokretu za oslobođenje žena od podređenosti [motus ad feminas emancipandas] glavna svrha da ih oslobodi od svake nepravedne razlike, onda je svake hvale vrijedan.[22] U tom pitanju ostaje još puno posla na različnim područjima ljudske djelatnosti. Ipak, ne može se promijeniti narav, pa žena, kao ni muškarac, ne može izbjeći onim dužnostima koje narav od nje zahtijeva. Uostalom, svakoj javno priznatoj slobodi uvijek su granice utvrđena prava drugih.

16. Isto treba reći o zahtjevima za seksualnom slobodom. Ako se pod tim izrazom razumijeva postupno stečena vlast razuma i prave ljubavi nad nagonskom žudnjom, a ipak se ne prezire sam užitak nego se čuva na mjestu koje mu pripada – a jedino se u toj prevlasti nalazi prava sloboda – onda se takvoj slobodi ne može prigovoriti. Takva sloboda uvijek će se čuvati da ne povrijedi pravednost. Ali ako tko, naprotiv, smatra da su muškarac i žena „slobodni“ tako da mogu uživati u pohoti sve dok im ne dosadi, a da se pri tom uopće ne obaziru na zakon ili na nužnu usmjerenost spolnoga života prema njegovoj plodnosti,[23] onda takvo mišljenje nema u sebi ništa kršćansko, pa je, pače, nedostojno i samoga čovjeka. U svakom slučaju, ta sloboda ne daje nikakvo pravo raspolagati životom drugoga, makar taj život bio i u začetku, niti odlučivati o uništavanju života s obrazloženjem da on donosi neugodnosti.

17. Znanstveni napredak daje i davat će stručnjacima sve više sposobnost za vješte zahvate čije posljedice mogu donijeti puno dobra ili zla. To su po sebi zadivljujući pronalasci ljudskoga uma. No, tehničko umijeće ne može umaknuti sudu ćudorednoga nauka, jer po svojoj naravi teži služiti čovjeku, pa stoga mora i samo biti u službi one svrhe za koju je čovjek određen. Kao što nikomu nije dopušteno upotrebljavati nuklearnu energiju bez ikakvih granica, tako nitko nema pravo ni na koji način manipulirati ljudskim životom. Svaka upotreba tehnike mora biti u službi čovjeka da se bolje razviju njegove naravne moći, da se spriječe i liječe bolesti te da se potpunije ostvari ljudski napredak. Premda tehničko savršenstvo sve više olakšava pobačaj na početku trudnoće, time se vrijednosni sud o pobačaju nimalo ne mijenja.

18. Dobro znamo kako je nekim obiteljima i državama teško pitanje o smanjenju priraštaja rođenih: zato su i nedavni Sveopći sabor i okružnica Humanae vitae od 25. srpnja 1968. govorili o „odgovornom roditeljstvu“.[24] Kao što su, dakle, naučavale saborska konstitucija Gaudium et spes i okružnica Populorum progressio te druge papinske isprave, tako i sada odlučno tvrdimo da se ni obitelj, nikada, ni zbog čega, ne smije služiti pobačajem, niti ga politička vlast može uvesti kao zakonito sredstvo [instrumentum legitimum] za smanjenje broja porođaja.[25] Nepravda i povrjeda nanesena ćudorednim načelima uvijek više štete zajedničkomu dobru od bilo koje gospodarske ili demografske nesreće.


V. Moralni život i građanski zakon


19. Rasprava o dopuštenosti pobačaja gotovo je uvijek povezana s raspravama pravne naravi. Nema ni jedne države u kojoj se ne zabranjuje i ne kažnjava ubojstvo čovjeka, a u mnogima je, osim toga, tom zabranom i kaznom obuhvaćen i poseban slučaj izazvanoga pobačaja. U naše dane široki pokret javnoga mnijenja traži da se ta zadnja zabrana ublaži. Već se opaža raširena sklonost da se što više ograniči svaka prisila zakonima, posebno ako se postupa tako da oni zadiru u privatni život. Navodi se i dokaz iz „pluralizma“: ako mnogi građani, a osobito sinovi Katoličke Crkve, osuđuju pobačaj – na drugoj ga strani mnogi odobravaju, barem kao manje zlo [saltem uti minus malum]; zašto dakle njih siliti da slijede mišljenje koje ne prihvaćaju, a osobito u državi gdje su većina? Osim toga, zakoni koji zabranjuju pobačaj teško se primjenjuju i tamo gdje su još na snazi: sam je zločin postao toliko čest i višestruk da bi se kažnjavao svaki put, pa stoga javne vlasti smatraju da je razboritije progledati kroz prste ovoj sramoti [flagitium]. A ako se koji zakon ne primjenjuje, premda je na snazi, on katkada nužno [fieri non potest] nanosi štetu [detrimentum] i snazi ostalih zakona. Treba još dodati i da potajni pobačaj [abortus clandestinus] izlaže golemim pogibeljima žene koje mu pribjegavaju; opasnost je ne samo za njihovu buduću plodnost nego često i za njihov život. Premda sami progone pobačaj smatrajući ga zlom [abortum tamquam malum considerare pergant], zar zakonodavci ne bi mogli uznastojati i na tom da se umanje njegove štete?

20. Ovi razlozi i drugi koji se tu i tamo iznose ne znače da valja ozakoniti slobodu pobačaja. Doduše, treba priznati da građanski zakon ne može obuhvatiti svako područje ćudoređa ni kazniti sva zla, niti se to od njega traži. Često mora podnositi ono što je katkada manje zlo [minus malum] da se izbjegne veće.

Ipak, potrebno je čuvati se onoga što bi se moglo dogoditi ako se zakon mijenja: mnogi, naime, misle da je dopušteno činiti ono za što je kazna možda samo izostavljena. A u slučaju pobačaja i sâmo sustezanje od kažnjavanja čini se da znači kako zakonodavac više ne smatra pobačaj određenim zločinom protiv ljudskoga života [crimen contra vitam humanam], premda i dalje teškom kaznom progoni ubojstvo čovjeka. Istina je i da sam zakon ne smije odlučivati između različitih mišljenja, niti nametati jedno na račun drugoga. Ipak, život djeteta mora se pretpostaviti svakomu mišljenju [vita infantis praeferenda est omni opinioni]. Ne može se pozivati na slobodu mišljenja da bi se uništavao život.

21. Zadaća zakona nije samo pasivno zabilježiti i opisati ono što se čini nego i djelatno pomoći da se bolje čini. U svakom slučaju, dužnost je države štititi pravo svih i braniti slabije [officium civitatis est tutari uniuscuiusque iura et debiliores protegere]. U tome smislu valja ispraviti i brojne pogrješke [Qua de causa oportebit eam multa errata corrigere]. Nije nužno da zakon kažnjava sve zlo [Non necesse est lex omnia puniat], ali ne može biti protivan [sed non potest adversari] onomu najvišemu i najsvetijemu od svih ljudskih zakona, tj. naravnomu zakonu. Njega je sâm Stvoritelj upisao u čovjeka kao pravilo [norma] što ga razum otkriva i nastoji pravilno razabrati, za čije se bolje uviđanje uvijek treba boriti, a zlo bi bilo protiviti mu se [semper malus est contradicere]. Ljudski zakon katkada može ispustiti kaznu, ali ne može proglasiti časnim i valjanim ono što krši naravni zakon jer je to proturječje već po sebi dovoljno da neki zakon prestane biti zakonom [ipsa contradictio per se sufficit, ut aliqua lex iam cesset lex esse].

22. Što god građanski zakoni o ovom odredili, mora biti kristalno jasno da se ljudsko biće nikada ne može pokoriti zakonu nepoštenom u sebi samom [exploratissimum esse debet hominem numquam parere possi legi intrinsece inhonestae]. A to se događa kad se donosi zakon koji dopušta pobačaj. Osim toga, ljudsko biće ne može sudjelovati u širenju javnoga mnijenja koje promiče takav zakon niti za njega glasovati. Ne će moći sudjelovati ni u primjeni takvoga zakona. Primjerice, nedopustivo je da liječnici i bolničari budu prisiljeni sudjelovati u obavljanju pobačaja i da tako moraju birati između Božjega zakona i svoga životnoga zanimanja.

23. Naprotiv, ljudskomu je zakonu promicati obnovu društva i pripravljati takve životne uvjete u svim građanskim redovima – prije svega među onima koji su siromašniji – da svako dijete koje se rodi na ovom svijetu, uvijek i posvuda bude prihvaćeno na način dostojan ljudi. Treba nastojati oko potpore obiteljima i neudanim majkama, određivati pomoć za djecu, mudro urediti zakone za izvanbračnu djecu i zbrinjavanje posvojenjem. Valja unaprjeđivati sve te vrijedne i plodonosne zamisli i ostvarivati ih da namjesto pobačaja pri ruci uvijek bude druga mogućnost [altera optio] i izbor, istinski dostupan, ostvariv i častan.


VI. Zaključak


24. Nije nimalo lako uvijek slijediti vlastitu savjest u obdržavanju Božjega zakona, jer to nameće teškoće i terete koji su vrlo ozbiljni, a katkad traži junačku snagu u obavljanju ćudorednih zahtjeva. Pa ipak, nužno je jasno reći da je postojana vjernost istinskoj i ispravnoj savjesti put istinskoga napretka ljudske osobe. Potrebno je, osim toga, potaknuti sve kojih se to tiče da olakšaju terete tolikim muškarcima i ženama i da priskoče u pomoć brojnim obiteljima i djeci koja žive u vrlo teškim i gotovo nemogućim uvjetima.

25. Dakako, kršćaninova prosudba o nekoj stvari ne može se zaustaviti na zemaljskim granicama života jer on dobro zna da u sadašnjem životu sebi pripravlja budući, a taj je toliko vrijedan da se sve drugo mora ravnati prema njemu.[26] Prema tom mjerilu u zemaljskom životu nema nesreće koja bi bila beskrajna, a to nije ni ona pregorka bol kad se mora podizati dijete koje ima tjelesnu ili duševnu manu. Ovdje je riječ o onom obratu u sagledavanju koji je navijestio Krist Gospodin: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ (Matej 5, 4). Stoga se udaljava od Evanđelja onaj tko želi mjeriti sreću u ovom svijetu po tom koliko u njem nema boli, muke i truda.

26. No ovo ne znači da se uopće ne treba brinuti o liječenju tih jada i patnji. Naprotiv, svaki srčan čovjek, a posebno svaki kršćanin, mora biti spreman liječiti ta zla, koliko mu snaga dopušta. To svakako traži zapovijed ljubavi čija prva briga treba biti uspostava pravednosti. Dakako da se pobačaj nikad ne smije odobravati [numquam sane est abortus probandus], ali ponajprije treba ukloniti njegove uzroke [at in primis removendae sunt causae]. Sve to zahtijeva političku djelatnost, a posebno područje bit će ono koje se odnosi na zakone. No, nužno je istodobno podupirati dobro ponašanje i djelatnim postupcima na svaki način pomagati obiteljima, majkama i djeci. Medicinska je znanost jako napredovala za dobrobit ljudskoga života, a može se očekivati njezin još veći napredak, sukladno zadaći liječnika da, što je moguće više, uzdržavaju i unaprjeđuju život, a ne da ga uništavaju. Valja se isto tako nadati da će prikladne ustanove, a ako ih nema, onda kršćanska velikodušnost i žar ljubavi iz dana u dan sve više unaprjeđivati sve oblike pomoći.

27. Ne će biti učinkovitoga djelovanja na ćudorednom polju ako se u isto vrijeme ne poduzmu napori na idejnom polju. Stoga se ne smije dopustiti da se širi način mišljenja, ili pače stvara raspoloženje, da je plodnost zlo, a da im se ne usprotivi. Istina je da nisu svi oblici građanske kulture jednako skloni obiteljima s brojnim porodom koje su sputane većim brigama i oskudicama ondje gdje su razvijeni industrija i gradski način života. Zato je Crkva više puta u novije vrijeme govorila o odgovornom roditeljstvu kao o vježbi u istinskoj ljudskoj i kršćanskoj razboritosti.

A ta razboritost ne može biti prava ako nije velikodušna. Osim toga, mora biti povezana i sa sviješću one velike zadaće suradnje sa Stvoriteljem u prenošenju života. Ta suradnja obogaćuje ljudsko društvo novim članovima, a Crkvu obdaruje novom djecom. Glavna briga i nastojanje Kristove Crkve jest da se život zaštićuje i unaprjeđuje. Jasno je da Crkva ponajprije gleda onaj život koji je Krist donio na zemlju: „Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Ivan 10, 10). Sve vrste života dolaze od Boga, a kad je riječ o čovjeku, njegov je tjelesni život nužni početak. U ovaj, zemaljski život ušao je grijeh, te umnožio i otežao patnju i smrt. Isus je uzeo sve terete na sebe i preobrazio ih; onima koji u njega vjeruju, patnja i sama smrt sredstva su na putu prema uskrsnuću. Zato je s pravom mogao tvrditi sveti Pavao: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rimljanima 8, 18). A onima koji žele usporedbu, dajemo je s njime: „Naša nam sadašnja, ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu“ (Druga Korinćanima 4, 17).

Vrhovni svećenik Pavao VI., Božjom providnošću papa, odobrio je i potvrdio ovu Izjavu o izazvanom pobačaju u audijenciji dolje potpisanomu tajniku svetoga Zbora za učenje vjere 28. lipnja 1974. te je naložio da se objavi.

Dano u Rimu, u sjedištu svetoga Zbora za učenje vjere, na obljetnicu posvete bazilikâ svetih apostola Petra i Pavla, 18. dana mjeseca studenoga godine 1974.

kardinal Franjo Šeper, predstojnik

Jérôme Hamer, O.P., naslovni lorijski nadbiskup, tajnik


* O dometima i granicama Izjave o izazvanom pobačaju: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 199. Latinski izvornik ove izjave (Declaratio de abortu procurato) objavljen je u: Acta Apostolicae Sedis (AAS), LXVI (1974.), str. 730-747.; Šeper građa za životopis, 2, prir. Đuro Pukec i Vladimir Stanković, Zagreb, 1983., str. 258-283; Congregatio pro doctrina fidei, Documenta inde a Concilio Vaticano secundo expleto edita (1966-1985), Vaticani, 1985., str. 74-91. Prvi hrvatski prijevod, prof. Franje Gruića, objavljen je u Vjesniku Đakovačke biskupije (Đakovo), XXVIII (1975.) 7-8, str. 123-128 (Izjava o namjernom pobačaju); u: Šeper građa za životopis, 2, prir. Đuro Pukec i Vladimir Stanković, Zagreb, 1983., str. 258-283 (O namjernom pobačaju); i u: Valentin Pozaić, Život prije rođenja, Zagreb, 1990., str. 175-192 (O namjernom pobačaju). Drugi, dotjerani prijevod, Petra Marije Radelja, s latinskoga, priređen je uz zagledanje u engleski prijevod, rukopis prijevoda s talijanskoga prof. Mirka Vladovića S.J. (1920.–1997.) te Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4550-4552, str. 913-914 (br. 1. 10-11) i objavljen u: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 190-198. Taj su prijevod za ovo izdanje revidirali Petar Marija Radelj i Nataša Bašić-Kosić. Na mreži su dostupni latinski izvornik te engleski, francuski, kastilski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski i talijanski prijevod – prevoditeljeva napomena.

** Izazvani pobačaj (lat. abortus procuratus, eng. procured abortion, njem. vorsätzliche Abtreibung, fran. avortement provoqué, tal. aborto procurato, kastilski aborto provocado) je pobačaj koji (za razliku od spontanoga) izaziva čovjek. Pobačaj je pak izbacivanje nezreloga ploda i ubijanje toga ploda koje se izaziva na bilo koji način i u bilo koje vrijeme od trenutka začeća. Zbog njegova prikrivanja lingvističkim inženjeringom („čišćenje“, „prekid trudnoće“) ne može se uvijek govoriti o namjernom pobačaju jer namjera označava stupanj krivnje osobe koja hotimice čini kažnjivo djelo znajući što čini. Izazvani pobačaj je namjerno i izravno ubojstvo ljudskoga bića u početnoj fazi njegova postojanja, između začeća i rođenja; artificijalni, umjetni, neprirodni, namjerni, nasilni, provocirani, inducirani, indicirani, kriminalni završetak trudnoće; ubojstvo ploda na zahtjev (on request, auf Verlangen), tj. bez navođenja razloga. Prema Tomi Akvinskom, korijen toga, kao i svakoga drugoga ubojstva, jest srdžba, a prema Benediktu XVI. sebičnost i sumnje u vrijednost života i budućnost. U kanonskom i u kaznenim pravima državȃ izazvani je pobačaj kazneno djelo te je za njega zapriječena kazna izopćenja iz crkvene zajednice, odnosno zatvora u većini država. Obavlja se isisavanjem, struganjem, pražnjenjem maternice; otrovanjem solju; djelomičnim rođenjem; histerotomijom; embriotomijom; fetotomijom; kraniotomijom; cefalotomijom ili djelovanjem kemijskih tvari (tzv. kontraceptivi: interceptiv i kontragestiv, a zapravo abortivi, pelencija) – prevoditeljeva napomena.

[1] Više biskupskih isprava o ovom nalazi se u: Giovanni Caprile, Non uccidere : Il Magistero della Chiesa sull’aborto [Ne ubij : crkveno učiteljstvo o pobačaju], Vaticano, 1965.; Roma, 1973., str. 47-300.

[2] Pavao VI., Konstitucija Regimini Ecclesiae universae (15. kolovoza 1967.), br. 29. Usp. isto, br. 31: „Na nju spadaju sva pitanja koja se tiču vjere i ćudoređa ili su povezana sa samom vjerom“: AAS, 59 (1967.), str. 897.

*** Zadnjih je desetljeća imenica nauka neosnovano prognana iz hrvatskoga jezika. U srpskom jeziku ona pokriva tri hrvatska značenja: znanost, nauka i nauk. No, odustajanje od hrvatske riječi nauka, znači prilično pojednostavljenje i osiromašenje jezika, a prijenos sadržaja pojma nauka na nauk izaziva nesporazume. Znanost (grčki epistéme, latinski scientia, njemački Wissenschaft, engleski i francuski science, češki věda) je objektivno, usustavljeno i obrazloženo znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, stečeno i provjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem. Nauka (grčki didaskalía, latinski doctrina, njemačke Lehre, engleski doctrine i teaching, francuski doctrine i enseignement, češki nauka) u hrvatskom znači priopćavanje cjelovite i sustavne osobne spoznaje o zbiljnosti s nastojanjem dubljega i sveobuhvatnoga obrazloženja (primjerice, Heraklitova, Platonova, Aristotelova, Kristova, Muhamedova, Budina, Akvinčeva, Kantova, Papina), sustav mišljenja o čemu, učenje. Kristova nauka koju Crkva misli, uči, naviješta nije svodljiva na nauk. Za razliku od nauke (imenice ženskoga roda), nauk (imenica muškoga roda; grčki didakhé, latinski disciplina, engleski learning, instruction, education, schooling, training, francuski action d’apprendre, de s’instruire, njemački Belehrung, češki poučení) znači poduku, naobrazbu, način učenja, priopćavanje nekih spoznaja i umijeća učenicima – početnicima, ali bez težnje za cjelovitim i sustavnim izlaganjem i bez dubljega obrazloženja; davanje znanja komu u obliku nastave. Tako vjeroučitelj priopćuje Kristovu sveobuhvatnu nauku vjeroučenicima na vjeronauku, a obrtnik svoje umijeće (nauk) mladim naučnicima (šegrtima). Taj nauk učenici (discipuli) prihvaćaju bez rasprave, s punim povjerenjem u učiteljevo znanje. Nauk je niži, početnički stupanj priopćavanja onih spoznaja koje nauka (učenje) nastoji cjelovito i sustavno razraditi, izložiti i obrazložiti. usp. Branimir Glavičić, Marulićev latinski rječnik, Split 1997., str. 90; Živan Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 22-25; Tomo Vereš, Nauka i znanost, Marulić (Zagreb), XXXI (1998.) 4, str. 795-796; Tomo Vereš, Um i razum, Marulić (Zagreb), XXXIV (2001.) 4, str. 678-679 i 685. – prevoditeljeva napomena.

[3] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 12: AAS, 57 (1965.), str. 16-17. Ova se Izjava ne bavi svim pitanjima u vezi s pobačajem. Na teologe spada da ih marljivo istražuju i o njima raspravljaju. Izjava navodi samo neka osnovna načela koja služe teolozima kao svjetlo i pravilo te pomoću kojih svi kršćani utvrđuju svoju sigurnost u osnovnim poglavljima katoličkog učenja.

[4] Lumen gentium, br. 25: AAS, 57 (1965.), str. 29-31 [„Religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu Rimskoga Prvosvećenika…; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi… Rimski prvosvećenik, glava biskupskoga zbora, ima nezabludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri (usp. Luka 22, 32), proglašuje konačnim neku nauku u stvarima vjere i ćudoređa. Stoga se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima…“]

[5] Sveti pisci ne zameću filozofske rasprave o produševljenju ploda [de fetus animatione] nego govore o razdoblju života koje prethodi rođenju za koje se Bog brine: Bog stvara i oblikuje čovjeka, kao da ga izrađuje rukom. Čini se da o tom ponajprije govore Jeremija 1, 5 [„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“], a spominje se i na mnogim drugim mjestima u Svetom Pismu. Usp. Izaija 49, 15 [„Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti ne ću“]; Izaija 46, 3 [„Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina“]; Job 10, 8-12 [„Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! Sjeti se, kô glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovno vratiti. Nisi li mene kô mlijeko ulio i učinio da se kô sir zgrušam? Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom“]; Psalam 22, 10 [„Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke“]; Psalam 71, 6 [„Na te se oslanjam od utrobe; ti si mi zaštitnik od majčina krila: u te se svagda uzdam“]; Psalam 139, 13 [„Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu“]. U Evanđelju po Luki 1, 44 stoji: „Kad je odjeknuo glas tvoga pozdrava u mojim ušima, zaigralo je od radosti dijete u mojoj utrobi.“

[6] Nauk apostolski (Didachè apostolorum), V, 2: prir. Funk, Patres Apostolici, I, str. 17: „Non interficies foetum in abortione neque interimes infantem natum“; Barnabina poslanica (Epistola Barnabae), XIX, 5, izražava isto (Funk, Patres Apostolici, I, str. 91-93; Marijan Mandac, Barnabina poslanica, Split, 2008., str. 172).

[7] Atenagora, Legatio pro christianis, 35: Patrologia graeca, 6, stupac 970; Sources chrétiennes, svezak 3, str. 166-167. Usp. također Epistula ad Diognetum, V, 6 (Funk, Patres apostolici, I, str. 399; Sources chrétiennes, svezak 63) gdje se o kršćanima kaže: „rađaju djecu, ali ne odbacuju plod“ (liberos procreant, sed non abiciunt fetus).

[8] Tertulijan, Apologeticum, IX, 8: Patrologia latina, 1, stupci 314-320; Corpus Christianorum, I, str. 103, 1. 31-36: „Homicidii festinatio est prohibere libere nasci, nec refert, natam quis eripiat animam an nascentem disturbet. Homo est et qui est futurus.“ [Drugi mogući prijevod: „Zabrana rođenja već je anticipirano ubojstvo; malo znači uklanja li se već rođena duša ili je se uklanja u rađanju. Već je sada čovjek onaj koji će to biti.“]

[9] Kanon 21: „Partus suos necant vel quae agunt secum, ut utero conceptus excutiant“ (Mansi, 14, stupac 909). Usp. Eliberitanski sabor, kanon 63 (Mansi, 2, stupac 16) i Ancirski sabor, kanon 21 (Mansi, 2, stupac 519). Usp. također odluku Grgura III. o pokori koja se zadavala onima koji su bili počinili takav zločin (Mansi, 12, str. 292, kanon 17).

[10] Decretum Gratiani, Concordia discordantium canonum, C. 2, can. 20, q. 5: „Conceptum in utero qui per abortum deleverit homicida est.“ A u srednjem vijeku pozivali su se na Augustinov autoritet koji u djelu De nuptiis et concupiscentiis, u 15. poglavlju, piše ovako: „Katkada ova strastvena okrutnost ili okrutna strast dolazi dotle da traži otrove za neplodnost; ako to nije pomagalo, onda začetak ploda na neki način u utrobi guši i istjeruje, želeći da porod prije pogine nego što živi; a ako je u utrobi živ, da ga ubije prije nego se rodi“ (PL, 44, 423-424; CSEL, 42, str. 230; usp. Decretum Gratiani, C. 32, q. 2, c. 7).

[11] Toma Akvinski, Super Sententiis, liber IV, distinctio 31, quaestio 2, articulus 3, izlaganje teksta [„Obično se postavlja pitanje kad muškarac i žena, gdje ni on nije muž druge ni ona žena drugoga (…) spolno opće samo radi ljubakanja. O tome je u prethodnoj distinkciji rečeno da loš cilj ne dokida vrijednost ženidbe. Oni međutim koji pribavljaju otrove za neplodnost [venena sterilitatis] nisu bračni drugovi, nego bludnici. Ovaj grijeh, iako jest težak, pa ga treba ubrojiti u zlodjela [maleficia] i protunaravnost [contra naturam], jer i životinje očekuju plod, ipak je manji nego ubojstvo; jer se začeće još moglo spriječiti drugim načinom. Takvoga ne treba smatrati da je pred zakonom nepravilan (iregularan), osim ako obavi pobačaj nakon što je već oblikovan plod. Sjemena se oblikuju polagano i tako dalje. O tome se govorilo u trećoj [knjizi Mislî], u 3. distinkciji. A nakon što ženin trbuh naraste, neka ne uništavaju djecu. Iako se, naime, rodnica nakon zatrudnjenja zatvori, ipak se – kako kaže Avicena – iz naslade pokreće i otvara, a od toga prijeti opasnost od pobačaja, pa zato Jeronim kori muževo prilaženje trudnoj ženi, ipak ne tako da bi to uvijek bilo smrtni grijeh, osim možda kad se s vjerojatnošću pribojava pogibelji od pobačaja. Ni da promijeni (snošaj) protunaravnom praksom. Protunaravna je praksa bračnoga druga kad zaobilazi normalni otvor [vas] ili normalni način, od prirode ustanovljen u pogledu položaja, a u prvom je [slučaju] uvijek smrtni grijeh, jer ne može doći do poroda, čime je posve onemogućena prirodna namjena, ali u drugom nije uvijek smrtni grijeh, kao što neki govore, ali može biti znak smrtne požude; katkad može biti i bez grijeha, kad tjelesni ustroj ne podnosi drugi način; inače je onoliko težak koliko više odstupa od prirodnoga načina.“ U Raspravi o zapovijedima sv. Toma Akvinski kaže da „pri uništavanju plodnosti“ oni koji to čine „ubijaju djetetovo tijelo i dušu“.]

[12] Konstitucija Effraenatam iz godine 1588.: Bullarium Romanum, V, 1, str. 25-27: Fontes iuris canonici, I, br. 165, str. 308-311.

[13] Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 2134, str. 425. Usp. Pio IX., Konstitucija Apostolicae Sedis (12. listopada 1869.): Acta Pii IX, svezak V, str. 55-72; Acta Sanctae Sedis (ASS), 5 (1869.), str. 287-312; Fontes iuris canonici, III, br. 552. str. 24-31.

[14] Okružnica Casti cannubii (31. prosinca 1930.): AAS, 22 (1930.), str. 562-565; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 3719-3721, str. 688-689.

[15] Kod Pija XII. ima više sigurnih, definiranih izjava koje bi mogle biti osnovom za cjelovitu raspravu. Navodimo samo jednu koju je dao Medicinsko-biološkoj udruzi svetoga Luke 12. studenoga 1944.: „Dokle god čovjek nije kriv, njegov je život nepovrjediv, stoga je nedopušten svaki čin koji ide za tim da ga uništi, bilo da se to uništenje namjerava kao cilj ili samo kao sredstvo prema cilju, bilo da je riječ o potpuno razvijenom, tj. onome koji je došao do svoga završetka“ (Discorsi e radiomessaggi di Pio XII, svezak VI, Vaticano, 1945., str. 191).

[16] Okružnica Mater et magistra (15. svibnja 1961.), br. 193: AAS, 53 (1961.), str. 447.

[17] Gaudium et spes, br. 51: AAS, 58 (1966.), str. 1072; usp. Gaudium et spes, br. 27: AAS, 58 (1966.), str. 1047.

[18] Govor Salutiamo con paterna effusione sudionicima XXIII. kongresa Udruge talijanskih katoličkih pravnika (9. prosinca 1972.): AAS, 64 (1972.), str. 76-79. Među dokumentima ovoga stalnoga učenja posebno mjesto zauzima izjava Svetoga Oficija kojom se osuđuje izravni pobačaj – ASS, 17 (1884.), str. 555-556; 22 (1888.-1890.), str. 748; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 3258, str. 594-555.

**** Zadnjih desetljeća za pojam „bonum commune“ u brojne se prijevode uvukao izraz „opće dobro“. No, opće se odnosi na ono što nije pojedinačno, individualizirano, nego je općenito (lat. generale), dok se zajedničko dobro odnosi na ono što je skupno dobro za ljudski rod, zajednicu. Stoga je primjerice „opći“ pojam ili sud o čemu, a vrjednota je „zajedničko dobro“, dobro svih. Usp. latinsko-hrvatske rječnike Mirka Divkovića i Milana Žepića te tekst Tome Vereša u Maruliću, XXXIV (2001.) 4, str. 678 i 685. – prevoditeljeva napomena.

[19] Ova Izjava namjerno izostavlja pitanje u kojem času se ulijeva duhovna duša [anima spiritualis]. Kako ovdje predaja nije jednodušna, pisci se međusobno razilaze. Jedni misle da se to događa u prvom času začeća, a drugi drže da to ne biva prije nego što klica dođe na svoje mjesto. Svakako nije zadaća znanosti rješavati ta pitanja jer postojanje besmrtne duše ne pripada njezinu području. Riječ je o filozofskom pitanju o kojem ta ćudoredna tvrdnja nikako ne ovisi, i to zbog dvaju razloga: 1. ako se pretpostavi da se duša ulijeva kasnije, ipak je u zametku početak ljudskoga života (to naučava biološka znanost), a taj život pripravlja i zahtijeva dušu kojom se usavršava narav primljena od roditelja; 2. ako se pretpostavi da je spomenuto ulijevanje duše samo vjerojatno (a protivno se nikada ne će dokazati), onda oduzeti zametku život znači isto što i izložiti se opasnosti od ubojstva čovjeka, ne samo onoga koji će tek biti nego koji već ima dušu.

[20] Tertulijan, Apologeticum, IX, 8: PL 1, stupac 314-320; Corpus Christianorum, I, str. 103, 1. 31-36.

[21] Državni tajnik Svete Stolice kardinal Jean Villot napisao je o zaštiti života kardinalu Juliju Döpfneru 10. listopada 1973.: „Za uklanjanje ovakvih teških stanja Crkva ipak ne može priznati dopuštenima sredstva za sprječavanje začeća, a pogotovo ne pobačaj“ (L’Osservatore Romano, njemačko izdanje, 26. listopada 1973., str. 3).

[22] Okružnica Pacem in terris: AAS, 55 (1963.), str. 267 sl.; Gaudium et spes, br. 29: AAS, 58 (1966.), str. 1049; Pavao VI., govor Salutiamo con paterna effusione (9. prosinca 1972.): AAS, 64 (1972.), str. 779.

[23] Gaudium et spes, br. 48: AAS, 58 (1966.), str. 1068: „Po svojoj naravnoj vlastitosti, sama ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgoju djece te u tom nalaze svoju krunu“; Gaudium et spes, br. 50: AAS, 58 (1966.), str. 1070: „Ženidba i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjereni prema rađanju i odgoju potomstva.“

[24] Gaudium et spes, br. 50 i 51: AAS, 58 (1966.), str. 1070-1073; Humanae vitae, br. 10: AAS, 60 (1968.), str. 487. Odgovorno roditeljstvo u pitanju predviđanja broja djece pretpostavlja samo primjenu dopuštenih sredstava – usp. Humanae vitae, br. 14: AAS, 60 (1968.), str. 490.

[25] Gaudium et spes, br. 87: AAS, 58 (1966.), str. 1110-1111. Usp. Pavao VI., okružnica Populorum progressio, br. 31: AAS, 59 (1967.), str. 272; Govor Općoj skupštini Ujedinjenih naroda: AAS, 57 (1965.), str. 883; Ivan XXIII., okružnica Mater et magistra: AAS, 53 (1961.), str. 445-448.

[26] Državni tajnik Svete Stolice kardinal Jean Villot ovako je pisao Kongresu katoličkih liječnika iz svih naroda koji je završio u Barceloni 26. svibnja 1974.: „Kad je riječ o ljudskom životu, on zacijelo nije jednoznačan, nego se može reći da je to snop života. Ne mogu se umanjiti, a da se teško ne osakate, područja njegova bitka koja su u svojoj bliskoj povezanosti i međudjelovanju usmjerena jedna prema drugima: tjelesno područje, osjećajno područje, misaono područje i pretačuća spona duše. Od te je karike božanski život, primljen po milosti, što se može razviti po darovima Duha Svetoga“ (L’Osservatore Romano, 29. svibnja 1974.).

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pobačaj je neprekinuti holokaust nedužnih ljudskih... Pismo sv. Ivana Pavla II. od 29. prosinca 1997. u prigodi molitve bdjenja u Washingtonu 22. siječnja 1998., o 25. obljetnici ozakonjenja pobačaja u Sj...
Prekid trudnoće ubija dijete, uništava ženu i zasl... Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije svake se godine u svijetu počini 42 milijuna pobačaja, što ima posljedice na osobnoj (savjest, zdrav...
Što je Hod za život Hod za život mirni je prosvjed kojim se diljem svijeta promiče život. Na engleskom se zove March for Life, na slovenskom pohod za življenje, na slovač...
Učiteljstvo o osjećaju vjere Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuic...
U ljekarnu po abortiv? Kriminalan Naputak o izdavanju tzv. lijeka ellaOne Kontracepcija znači (sredstva) protiv začeća, a ne i protiv začetoga; postupke, tvari ...