Kreposti i mane

Kreposti i mane

Heinrich Maria von Hess, Vjera, nada i ljubav


Prema jednoj od definicija, krepost je trajna volja i neprestano nastojanje osobe činiti dobro, a prema klasičnoj podjeli, kreposti se dijele na teološke, bogoslovne ili ulivene i ljudske ili stožerne. Na temelju djela španjolskoga pjesnika Prudencija (348. – poslije 405.), prema mnogima najznačajnijega pjesnika kršćanske antike – Psychomachia (Borba za dušu), u kojemu on opisuje borbu mana i kreposti za prevlast nad čovjekovom dušom, u kasnijim vremenima, posebno u srednjem vijeku, razvijena je ikonografija i simbolika kreposti i mana, prema kojima mane dostižu brojku od 30, a kreposti variraju od 7 do 14.

Danas je uobičajeno da se među teološke kreposti svrstavaju vjera, nada i ljubav, a među ljudske kreposti razboritost, jakost, umjerenost i pravednost, i ne naglašava se njihov odnos prema manama, ali u ranijim je vremenima upravo takva oprečnost bila naglašavana, kako bi se istaknulo da je čovjek u stalnoj napetosti između želje za činjenjem dobra i sklonosti prema činjenju zla.

Tako se ponekad u graditeljstvu znaju npr. s jedne strane postavljati personifikacije kreposti (obično na sjeveru), a s druge mane (na jugu), ali ih nerijetko pronalazimo i međusobno uparene. S vremenom se ustalilo sedam parova, korelata kreposti i mana, prema današnjoj podjeli kreposti. U tom smislu, shema oprečnosti je ova:

  • vjera – idolopoklonstvo
  • nada – očaj
  • ljubav – pohlepa
  • razboritost – ludost
  • pravednost – nepravednost
  • jakost – nepostojanost
  • umjerenost – bludnost

Svaki od korelata imao je i svoje atribute, prema kojima se prikazivao u umjetnosti. Tako se vjera najčešće prikazivala kao djevojka s križem, s kaležom, s upaljenom svijećom ili tako da nosi crkvu na glavi. Simbolika nade je sidro, golubica, rog obilja ili je pak prikazivana djevojka koja nosi na glavi lađu. Ljubav ima atribute srca, privijenog djeteta na grudima, janjeta ili djevojke koja na glavi ima pelikana.

Razboritost se prikazuje likovima zmije, ogledala ili tako da se na glavi nalazi krug. Simboli pravednosti su mač, vaga i liktorski snop šiba, jakosti lavlja koža i slomljeni stup, a umjerenosti pješčani sat, plitka čaša i vino pomiješano s vodom.

Mane su češće prikazivane likom starice, pa se tako idolopoklonstvo prikazuje likom starice koju vodi na uzici nekakav poganski idol, očaj likom ćelave starice koja se sama probada mačem ili se pokušava objesiti o svoj pojas, simboli pohlepe su lisica koja broji novac ili kesa s novcem, ludost je prikazana kao raščupana starica koja izbezumljeno luta poljem sa štapom u ruci i s kamenom u ustima, nepravednost kao podivljala starica koja proviruje iz tvrđave u šumi, nepostojanost je predstavljena likom koji uzaludno pokušava postići ravnotežu dok se kreće na kotaču, a bludnost je prikazana kao svinja, žaba na trbuhu, majmun ili starica kojoj zmije ispijaju grudi.

Iako ni današnja umjetnost ni današnja teologija ne prave takvu usporedbu, niti imaju približnu simboliku, zgodno je prisjetiti se ranijih vremena koja su upozoravala i na onaj lošiji segment u čovjeku, koji ga vuče prema činjenju zla, s težnjom da se ta mračna strana umanji i nestane, a da bi procvjetala ona druga koja ga navodi da uvijek ustrajno nastoji činiti dobro.


Atributi i korelacija kreposti i mana opisani su na temelju: Anđelko Badurina, Kreposti i mane, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 338-341.