Skip to content

Kupareov psaltir

R. Kupareo (Tomislav Šklopan)


Psalam je starozavjetna pjesma religioznoga sadržaja, zanosna pjesma kojom se kršćani i židovi služe u bogoslužju i duhovnom životu. Mnogim su vjernicima psalmi najomiljenije molitve jer potresaju i bude iz duhovne bezvoljnosti.

Strukturu psalma čini paralelizam misli i osjećaja: drugi redak ponavlja smisao prvoga, i to sličnim predodžbama odnosno slikama i obratno. Kadikad se ponavljanjem istoga stiha na kraju neke kitice pojačava snaga osjećaja (zahvalnosti, prošnje…).

Psalmi imaju snagu uzdizati ljudski duh k Bogu i pobuđivati sveta čuvstva; u radosti potiču na zahvaljivanje, a u žalosti donose utjehu i ohrabrenje. Premda se nekad izvode kao čitanje, ipak se po književnoj vrsti u hebrejskom nazivaju tehilim – hvalospjevi, pjesme hvale, a u grčkom psalmoi – pjesme što se izvode uza zvuk psaltira, glazbenoga instrumenta slična citri ili harfi uz koji su se pjevali psalmi. Čak i kad se psalam prebire u tišini, treba voditi računa o njegovoj glazbenoj naravi: on pruža tekst razumu, ali još više teži potaknuti srce.

Svakodnevna molitva psalama škola je u kojoj je fr. Rajmund Kupareo shvatio da je u umjetnosti glavno ono izvan teksta, a to je transcendencija, antropologijska, metafizička (vrijeme i prostor), ili religijska (vječnost, Bog). Za razliku od mnogih pjesnika „nabožnoga“ obilježja, koji uvijaju osjećaje zanosnim riječima, on svoje pjesme uranja u nadsvijet. 

Psaltir je knjiga u kojoj su raspoređeni psalmi tako da se pročitaju naglas ili izgovore napamet kroz određeno vrijeme. U katolištvu psaltir je osnovica Časoslova ili Rimskoga brevijara, bogoslužnoga molitvenika klerika, redovnika i laika.

Stoljećima su psalmi bili posloženi tako da ih se svih 150 izmoli u tjedan dana. Drugi vatikanski sabor je 1963. godine (Sacrosanctum Concilium, br. 91 – str. 49) odredio da se rasporede kroz duže vremensko razdoblje, a bl. Pavao VI. 1970. godine (Laudis canticum) da budu razdijeljeni na četiri tjedna.

Fr. Rajmund je bio posljednji dominikanac u Hrvatskoj koji je časoslov redovito molio na latinskom, od ulaska u novicijat 1930. do smrti 1996. Rođen u vihoru Prvoga svjetskoga rata (14. studenoga 1914.), prebrodivši scile i haridbe Drugoga, našao se u tuđemu svijetu i konačno vratio u Domovinu. Svojom praxis (po Aristotelu: činidba, mijenjanje samoga sebe) oblikovao je svoju poiesis (tvorba, čovjekovo mijenjanje vanjskoga svijeta) i nesebično je podijelio s nama, preostalima za Gospodinov Dolazak (Prva Solunjanima 4, 15). To je njegova ostavština kao svećenika, redovnika, glazbenika i pjesnika.

Starim biblijskim psalmima uspio je dati suvremene oblike. Toliko se uživio u njihov ritam i usredotočenost na Boga da je tri tisućljeća nakon kralja Davida ostvario njemu slične književne oblike hvalospjeva, tužbalica i zahvalnica. Fr. Rajmund zahvaljuje Bogu na darovima, moli za blagoslov životne plodnosti i ispunjenja (Časoslov). Potresen narodnom tragedijom i nadahnut starozavjetnim psalmistima, kojima se posve uspio približiti – a ostati samostalan – Kupareo na tuđim rijekama i uz tuđa mora oplakuje hrvatske tuge i patnje, a hrvatskoj boli XX. stoljeća daje psalmistički svečan izražaj (Sedam hrvatskih pokorničkih psalama).

Premda je Kupareo istaknuto pjesnik religiozna nadahnuća, ipak „uglađenost njegovih stihova nije artificijelno brušenje, jer je vanjska forma sva slivena u unutarnjem skladu sa sadržajem“ (Vinko Nikolić). Ritam mu je raznolik i bogat, a rječničko mu bogatstvo omogućuje da se rime ne ponavljaju, pa je u mnogim pjesmama postigao formalno savršenstvo. „Iza bogatstva Kupareovih motiva i raznolikih pjesničkih treptaja lako je uočiti temeljnu usmjerenost i težište ove poezije kao okrenutost Bogu, transcendentnom, smislu, a nepodijeljenost pjesnikove vjere upravo je ono što ovom pjesništvu daje odliku jednostavnosti“ (Ana Diklić).

U svjetskoj aksiologiji, Dominikanskom redu, čileanskoj estetici, hrvatskoj književnosti i našim srcima ostaje trajnim biljeg Rajmunda Kuparea, čiji prsti prelijeću po strunama vrjednota i tipkama harmonija, čiji duh na tragu genijalnoga Akvinca razmatra lijepo i Lijepoga te čije srce na jadranskoj obali sluša šum mora i razabire cjelov na njegovoj površini.

„O čemu god Kupareo pjevao, njegovo je pjesništvo neodvojivo od vjere. Vrlo je dalek pučkoj pobožnosti, religijskoj sentimentalnosti ili neobvezatnosti, ali smisao svemu ipak podaruje duboka i sveobuhvatna vjera“ (Željko Kliment). Zato je fr. Rajmund dio svakodnevnice mnogih hrvatskih vjernika dok promišljaju njegove psalme.


O Kupareovu Malom psaltiru


U uglatim zagradama naznačena je godina kad je pjesma prvi put objelodanjena.

Podnaslovi pjesmokruga Časoslov slijede dnevne kanonske časove kakvi su postojali do reforme bl. Pavla VI.: matutin – jutrenju ili jutarnju, laude – hvale ili pohvale, preciozu – mučenikoslov, manje hore – prvi, treći, šesti i deveti čas, vespere – večernju i kompletorij – povečerje. Noćna bdjenja (nokturne, noćnice) Kupareo nije opjevao.

Pjesmokrug Sedam hrvatskih pokorničkih psalama nastao je po uzoru na pokorničke psalme – probir od sedam psalama koji izražavaju tugu zbog grijeha, a koji se često mole za pokoru i za pokojnike. To su psalmi: 6 (Domine, ne in furore; Gospodine, nemoj me karati), 32 (Beatus, cui remissa est iniquitas; Blažen onaj komu je grijeh otpušten), 38 (Domine, ne in furore; Gospodine, u srdžbi svojoj), 51 (Miserere mei, Deus; Smiluj mi se, Bože), 102 (Domine, exaudi orationem meam, et clamor meus; Gospodine, usliši molitvu moju), 130 (De profundis; Iz dubine) i 143 (Domine, exaudi orationem meam, auribus percipe; Gospodine, slušaj moju molitvu). Prema obrojčenju u Vulgati to su psalmi: 6, 31, 37, 50, 101, 129 i 142. Iz svakoga od njih Pjesnik iz Vrboske uzeo je po jedan vers kao geslo i na njemu izgradio po pokornički psalam u poslijeratnom progonstvu. Kroz oblik i ugođaj biblijskih psalama varira njihove motive prispodobljujući ih stanju vlastite domovine. Unatoč dugoj i stalnoj podjarmljenosti svojega naroda, hrvatski se Psalmist neprestance vjernički i ljudski nada, sluti promjenu, i u nju vjeruje.


fr. Rajmund Kupareo

 Fr. Rajmund Kupareo. Snimio Tomislav Šklopan 5. travnja 1993.

Rajmund Kupareo: Moj mali psaltir


PSALAM HRVATSKIH PASTIRA U SVETOJ NOĆI

Ti koji si ove noći Svojim pogledom rastvorio nebo
I Svojim plačem skupio oko jaslica milijarde anđela,
Noćas pogledom Svojim otvori vrata naših koliba
I Svojim očima raspori srca koja Te čekaju:
Da uliješ u njih Svoj blagoslov,
Jer i mi čuvamo vatru na ognjištu hrvatskom,
Poput onih pastira što čuvahu vatru Izraela.

Bjelina Tvojih vlasi punih inja
Sjetit će nas ovaca koje nam izjedoše;
Pljesak Tvojih ručica i tiho Tvoje gukanje
Oživjet će pjesme i frule što nam ih zakopaše;
Bosoća Tvojih nogu i studen Tvoga tijela
Izbrisat će tragove šiba što nam ih zadadoše.

Ležaj Tvoj je sijeno jaslica,
A tih još ima u svakoj kući;
Ogrjev Tvoj je dašak živina,
A tih još ima u svakoj staji;
Hrana je Tvoja mlijeko ovaca,
A tih još ima u svakom toru.

Tebe bogati ove noći primiti ne će,
Jer si siromah.
Sjeti se izrovanih stijena betlehemske spilje
I ledenih svijeća na njezinu svodu,
Pa se skloni kod nas da čuješ pjesme naše,
Pjesme Tvojih vjernih hrvatskih pastira.
A Tvoji anđeli nek zataknu svuda stjegove naše,
Stjegove pravde koju si donio s neba!

[1937.]


POSLJEDNJI PSALAM

Jutros su vozači po ulicama
ispirali vodom
Tvoje ime,
koje ja uzalud tražim.

Noćas su čuvari u parku
uporno išli za Tvojim hodom,
dok ja na mostu uzalud stražim.
Oh, Ti koji jesi,
Gdje si? Gdje si?

Bio sam dijete i sjedio u šumi.
Ti si se došuljao odostrag,
Prekrio mi oči i pitao:
– Pogodi tko sam?

Lako je bilo vidjeti Tvojih prstiju trag
I Tvoj dočarati lik,
Ali danas, kad sam ostao sam,
I korovom kad je obrastao utrenik,
Ti koji jesi,
Reci mi: Gdje si, gdje si?

[1980.]


Časoslov


JUTARNJI PSALAM

(Ad matutinum)

U ime Tvoje, Gospodine, prebacili smo motike preko ramena
U ime Tvoje zablistali su srpovi iznad glava naših:
Da odvrgnemo debeli pokrivač sa zemljine postelje,
Da probudimo pospana polja i vinograde,
Da skupimo razbacane vlasi sijena
I uplastimo ih u zlatnu kosu na zatiljku zemlje.

U ime Tvoje, Gospodine, lađa je ispružila suhe ruke,
U ime tvoje napunile su se grudi njezinih jedara:
Da isprosi od Tebe blagoslov i sreću,
Da je odvedeš na mjesto obilna ribolova.

A kad Ti postaviš sunčano zrcalo na vrhunac brda
I kroz taj Svoj dalekozor promotriš zemlju:
Vidjet ćeš gdje se lijehe naših polja raskošno smiju
I čut ćeš gdje plastovi pjevaju pjesmu Tvojem rođenju;
Vidjet ćeš gdje Ti lađe mašu na pozdrav bijelim jedrima
I čut ćeš gdje veslima plješću Tvojoj dobroti.

U ime Tvoje, Gospodine, oganj se upalio na oltarima,
U ime Tvoje svećenici su ispekli kruh za okrjepu gladnima:
Da ga ponesu kao blagoslov kućama i njivama
Da ga dadu bolesnima koji mogu jesti još samo Tebe.
U ime Tvoje, Gospodine, i samo radi imena Tvoga
Probudio se dan, da kopa, vesla, muči se i znoji.

U ime Tvoje, Gospodine, i samo radi imena Tvoga
Žive, dišu i umiru biljke, životinje i ljudi.
Bilo ime Tvoje blagoslovljeno od prve stranice što je otvori jutro
Do zadnje što je zatvori mrak!

[1938.]


PSALAM DJETETA, KOJE JE NAŠLO SREĆU

(Ad laudes)

Slava Ti za onaj čas kad se na raskrižju života rukovah s Tobom
I na svom dlanu osjetih toplinu Tvojega poziva,
Premda sam znao da su Ti u rukama oštri čavli,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.

Slava Ti za veselje života kojim si me ogrnuo
I za tajnu radosti, koju si mi otkrio:
Jer su mi besane noći govorile o Tvom bdijenju nada mnom,
I ognjicom užareni dani o Tvojoj ljubavi za mnom;
Vruće me je čelo sjećalo trnja,
Koje se u Muci na Tvom upalilo;
A kad sam u postelju bespomoćno pao,
Sjetio sam se, kako si pod križem padao,
I sretan sam što Te nisam na putu ostavio,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.

Slava Ti, što sam čitav svoj život stupao u stihu
I svoje dane pretočio u knjigu pjesama,
Makar one bile slične neistesanim križevima,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.

Slava ti za bjelinu Kruha kojom si ukrasio moje ruke,
Za svečani pluvijal na mojim drhtavim leđima,
Za sve što je bilo,
Za sve što će doći,
Samo Te molim da me iz ruku ne ispustiš,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.

[1938.]


PSALAM STAROGA SLIJEPCA O VRIJEDNOSTI ŽIVOTA

(Ad praetiosam)

Dragocjen je život pravednika u očima Gospodnjim:
On je pergamena koja je upila svu mudrost.

Dragocjene su misli uma njegova:
One su dalekozori koji otkrivaju zvijezde.

Dragocjene su riječi usta njegovih:
One su poljubac sunca hladnoj zori.

Dragocjena su djela ruku njegovih:
Oni su mostovi koji spajaju svjetove.

Dragocjene su suze očiju njegovih:
One su biseri za otkup duša.

Dragocjeni su koraci putova njegovih:
Oni su miljokazi na stazi vječnosti.

Dragocjene su molitve duše njegove:
One su nebotična stabla koja vabe kišu.

Dragocjen je osmijeh lica njegova:
On je proljetni cvijet koji privlači pčele.

Dragocjena je pjesma srca njegova:
Ona je čarobna frula koja uspavljuje zmije.

Dragocjena je smrt pravednika u očima Gospodnjim:
Ona je san djeteta koga motri zadovoljna majka.

[1938.]


PSALAM USTREPTALIH NJIVA I SRDACA

(Ad horas minores)

I sada, Gospodine, dok se znojno podne uspinje na tjeme dana,
I rosa kruni čela, što se hrabro boriše s njivama i s tvornicama;
I sada, Gospodine, dok hlad prostire tužni stolnjak pod drvećem,
I djevojčica nudi umornom ocu siromašni obrok;
I sada, Gospodine, dok se začas smiruju zapjehane grudi njiva
I užurbano težakovo srce,
I sada si Ti, Gospodine, s nama
I blagoslov Tvoj.

Zato se prekrižismo, da nam Tvoj znamen olakša križeve
I dade snagu koju nam ne može pružiti slabi obrok,
Jer zaludu bi se nadimala pluća naših njiva
I rebra naših prsiju,
Kad nam Tvoj znamen ne bi osvježio čelo
I zanjihao srce.
Zato neka, Gospodine, svaka brazda bude crta Tvoga Križa,
I svaka kaplja znoja znak Tvoga blagoslova.

Jer čežnje najžešće pripeču u podne,
I srce se propinje od zanosa k suncu:
Htjelo bi, Gospodine, vidjeti širinu Tvoga pogleda
I smjer Tvojih očiju,
Da bi te zamolilo, da se obazreš na njive što niču
I pogledaš ih punim očima.

Jer mi smo i danas naučni, da u rodu gledamo Tvoj blagoslov,
A u nerodu srdžbu;
U veselju Tvoj dragi pogled,
A u tuzi zatvorene oči.
Zato daj, da naše čežnje budu pogašene ispunjenim nadama
I polja urode po širini naših iščekivanja;
Da se srca naša propinju k nebesima,
A njive da budu mjesto vječnoga zahvaljivanja.

[1938.]


VEČERNJI PSALAM

(Ad vesperas)

Odahnuše putovi od trke i užurbanih koraka,
Pastiri uz frulu otpratiše dan u samoću.
Zaljubljeni je Angelus sjeo na gomile pustih njiva
I zapjevao…

„Gledaj, Gospo, kako sklopljenih ruku slušamo zvono
I snimamo kape naših mana;
Osvježi svojim očima preplanula od sunca čela,
Da ne sagore u očaju svagdanjih muka.
Kupi za svoga Sina žuljeve ovoga dana,
A plati ih po dobroti svojih obećanja.”

I dok večer pokriva brazde u njivama i dušama,
I Angelus zatvara vrata kuća i staja.
Naše se brige talože k’o prah u dubinama rijeka,
I naše se misli sređuju k’o prestrašena jata ptica,
Jer srce je uvijek mirnije kad nekomu otkrije nemir,
I duša je uvijek jača dok moli.

Angelus je zanjihao u san umorne njive,
I prestalo je zvono njihati se u zvoniku.
Gospa se vratila u crkvu dijeleći blagoslov mira
I noseći u rukama žuljeve dana.

[1938.]


NOĆNI PSALAM

(Ad completorium)

Gospodin je tišinom uspavao zemlju,
Mukom je svezao grane stabala i pluća mora:
Da čujemo korake Njegove, korake mira
I hod Njegov da raspoznamo.

Gospodin je kosama Svojim ovranio dan,
Prstima je utrnuo sunčanu svijeću:
Da vidimo grimiznu ljepotu prstiju Njegovih,
Što se ko goleme pruge uzdižu o zapadu.
Da vidimo veličanstven ukras glave Njegove:
Zvijezde i mjesec.
Kad smo zli, On stavlja oblake da Ga ne vidimo,
Stavlja oblake – to mokro svemirsko sijeno u otkosima.
Gospodin će noćas otključati naša vrata,
Gospodin će nas noćas pohoditi:
Da toplinom riječi propiri tinjavost duša
I vrelinom ljubavi otopi ledenost srdaca,
Jer On je neizgorivi grm,
A mi osušena trava.

On šalje noć, da svakomu bude blizu,
Šalje noć da sve izjednači, jer je i On jednak za sve.

[1937.]


Sedam hrvatskih pokorničkih psalama


„Benigne fac, Domine… ut aedificentur muri Ierusalem”
(Blag budi, Gospodine, da se opet podignu zidovi Hrvatske!)
Ps 51, 20


PSALAM I.

„…quoniam non est in morte qui memor sit Tui”
(… jer među mrtvima tko Te se sjeća?)
Ps 6, 5

Duša je naša duboki zdenac,
Kojeg površinu mreškaju suze.
Ne čudi se što odsjev Tvoj valovi lome,
Kad se nadviješ nad nju!
Oprosti što nam pohvala zasta nad ponorom straha,
I pjesma nad rubom očaja!

Zar može poigravati zaklana janjad,
Il’ zvoniti budnicu svezani ovnovi?
Zar od radosti skaču progonjene ribe,
Ili konji ošinuti bičem?

Vjerovali smo u Te,
Zato nam ne vjeruju,
Ljubili smo Te,
Zato nas mrze.
Ufali smo se u Te,
Zato nas preziru.

Duša je naša zalutala ptica
Koju progone jastrebi.
Raširi Svoje ruke nad njezinim obzorjem,
Kao što čini hrast nad puteljkom šume!

Da se spusti u dubine Tvojih rana
I napravi sebi gnijezdo.

[1948.]


PSALAM II.

„Tu remisisti impietatem peccati mei”
(Ti si mi krivnju grijeha oprostio)
Ps 32, 5

Dobro je, kad Gospodin umije oblake
Pa ih k’o bijele plahte rasprostre po obzorju,
I kad opere u moru zaprašeno sunce
Pa ga okupana položi u postelju noći.
Dobro je, kad Gospodin opere zjene kajanjem
I obriše okna kroz koja gledamo.

Zato Te slavimo, Gospodine, za noći bez zvijezda,
Za mrak brodoloma,
Jer se ne bismo nikad pobojali mora,
Da ne bijesni;
Ni Tebe,
Da se ne srdiš.

[1948.]


PSALAM III.

„… factus sum sicut homo non audiens”
(Postadoh kao čovjek koji ne čuje)
Ps 38, 15

Jezovit je vlastiti glas u pustinji,
Bezutješan uzdah osamljena srca.
Gluhi smo,
A strepimo na šum vjetra.
Nijemi smo,
A naši bi glasovi kamenje valjali.
Slijepi smo,
A zapažamo i najmanji trzaj prezira.

O, zašto, Gospodine, ne spojiš zoru sa sumrakom
I ne rastegneš zauvijek noćni plašt nad suncem?
Zašto mačem ne rasporiš grudi oblaka
I ne slomiš zauvijek luk duge?

Uvedi nas u korablju Srca Svojega
Koje jedino može plivati nad mržnjom!
I jednoga jutra pusti dušu našu u izviđanje,
Izviđanje doma svojega,
Da se vrati s grančicom masline,
Ubrane na Jadranu!

[1948.]


PSALAM IV.

„… tunc acceptabis sacrificium iustitiae”
(Tada će Ti biti mile žrtve pravedne)
Ps 51, 21

Rugaju nam se, dok sjedimo na ruševinama,
Na kamenju uspomena:
„Ostario je krov vaš – svod nebeski,
Ostario, jer propušta vodu”.

I dok skupljamo dijelove lađa
I komade razdrtih jedara:
„Nek vam Bog posudi Svoj čamac – mjesec nebeski,
Koji je nagrizen od sunčanih zraka.”

I dok gledamo masline u cvatu
I mislimo na uljanice u noći:
„Zvijezde su svjetiljke Boga vašega,
Nek vam pokloni jednu da možete čitati u tami.”

Okupaj u ognju srce naše, Gospodine,
Pobijeli kao snijeg naše osjećaje:
Da ne mrzimo one koji nas mrze,
Da oprostimo onima koji ne opraštaju.
Prinijet ćemo Ti na oltar čašu suza,
Jer su takve žrtve Tebi mile.

[1948.]


PSALAM V.

„Tu exurgens misereberis Sion ”
(Ustani, smiluj se Sionu!)
Ps 102, 14

Naši su dani otisnuti u vječno čekanje,
osuđeni smo da bdijemo.
Jutra ne donose svježinu koracima,
noći ne uspavljuju ruke.

Brige su izbile na tjemenu,
snijeg je u našim kosama.
Leđa se prignula pod bičem vremena,
godine se objesile o ramena.
Posrćemo,
jer nam oči gledaju u daljinu.
Dušu nam oviše strahom,
živi smo zakopani.
Ljubav nam sažgaše osvetom,
pepela se njezina boje.

Ti ćeš, Gospodine, rasuti taj pepeo po našim njivama,
po našim ugaslim ognjištima,
da procvjetaju
i da se obnove.
Jer ništa nemamo do tog pepela ljubavi:
do nade.

[1948.]


PSALAM VI.

„De profundis clamavi ad Te, Domine!”
(Iz dubine, Gospodine, vapijem Tebi)
Ps 130, 1

Muk navješćuje Tvoju prisutnost;
Tišina je radionica Tvojih djela.
Samo Ti šetaš u šumi zvijezda,
U dubinama voda samo Tvoj odzvanja korak.

Ti si jedini čuo:
Očituj posljednje uzdahe utopljenih!
Ti si jedini vidio:
Pusti da iziđu glasovi iz grla ugušenih!

Da zaore poklici njihovi od brda do brda,
I frule zaklanih pastira postanu trubljama suda.
Da se obuku slavom kosti na dnu voda
I prevezu iznemogle na obale neba!
Da užeta postanu Jakovljevim ljestvama
Po kojima će uzlaziti djeca!
Da prostrijeljena srca postanu dalekozori,
Kroz koje ćemo Tvoju nazrijevati slavu!

[1948.]


PSALAM VII.

„Spiritus tuus bonus deducat me in terram rectam.”
(… Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi)
Ps 143, 10

Gospodin je izmjerio naše srce,
na tezulji ruku izvagnuo je našu bol:
Prevagnula je patnja zlobu silnika,
i strpljivost silu krvnika.

Mi smo nabujala rijeka:
ne čudite se, ako brane preplavimo uma!
Mi smo odriješena janjad:
ne zamjerite, ako plotove preskočimo srca!

Gle, kako se propinje radoznalo more,
da vidi u daljini naš brod!
Gle, kako se polja zalijeću uz prugu,
ne bi li nazrela naš vlak!

Gospodin se kao pastir vraća s nama,
svirala je na njegovim usnama.
U susret mu je izišlo zaplakano dijete,
siroče komu oteše osmijeh.
Poklonio je Gospodin sviralu djetetu,
sviralu koja okuplja ptice.

Nasmiješilo se po prvi put siroče:
zemlja naša.

[1948.]

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kupareove korizmenice Po uzoru na bòžićnicu i ùskrsnicu, skovao sam riječ za korizmenu pjesmu: kòrizmenica. Prema postanku sve se te imenice naslanjaju na ustaljene pojmove...
Svědek původní Krásy Bratr Rajmund Kupareo byl český student, chorvatský básník, katolický kněz, chilský filozof, dominikán, novelista, dramatik, komponista a estét. Narod...
Zapečaćeni izvori sreće (Pisma mojoj baki) Rajmund Kupareo napisao je donjih pet pisama u progonstvu, iz tuđine, u Španjolskoj baki Kristini (Krišti) Beritić rođenoj Dobrovoić. Objavljena su u ...
Zeuge der urtümlichen Schönheit Bruder Rajmund Kupareo, getauft Luka, auf Kastilisch fray Raimundo Lucas Kupareo Beritic, auf Lateinisch frater Raymundus Kupareo, O.P. (* 16. Novembe...
Kupareove božićnice Prvo značenje riječi božićnica jest dar koji se na Božić daruje prijatelju u znak kakva veselja (latinski xenium). Većini suvremenika božićnica znači ...