Kupareove čekalice
Rukovet Iz moje pjesmohrane čine 22 pjesme Rajmunda Kuparea. Prvih 20 skupljeno je u cjelinu Iz moje pjesmohrane godine 1994.,[1] a zadnje dvije koje im se ovdje pridodaju prvi su put objavljene na drugu obljetnicu njegove smrti u Vjesniku 1998.[2]
Pjesme Iz moje pjesmohrane nastale su na prizorištima djetinjstva na Hvaru kojima se navraćao 1973. i 1976., u Morskoj kući – lječilištu sušice u Dubrovniku 1936. i u dva samostana hrvatskih dominikanaca u kojima je živio: Sv. Petra Mučenika u Starom Gradu na Hvaru 1938. i Kraljice svete Krunice u Zagrebu 1973., 1977., 1979., prije 1980., prije 1994. te u zadnjoj godini njegova života, tijekom 1995.[3]
Pjesnik je dugo čekao s objavom ovih pjesama; godinama ih je čuvao u rukopisu. Zato sam ih jednom riječju nazvao čȅkalice. Objavljene su prvi put u mjesečniku Gospina krunica 1936. (Čujem korake Božje) i 1938. (Svetost noći); njegovoj zbirci Pjesme 1980. (Konac igre i Rekvijem za još nepopaljene borove); časopisu Marulić 1993. (Lopoči još pjevaju, Molitva za povratak nade, Molitva za povratak riječi i Molitva za povratak zore) i 1994. (Inje i Uzalud); časopisu Hrvatska revija 1993. (Napuštene staze) i 1994. (Nedovršena igra, Predproljeće, San cvijeća i Snatrenja); zbirci Svjetloznak 1994. (Kiša [II.], Magla [II.], Smokva u dvorištu, Snijeg i ptice i Tramuntana) i posmrtno u dnevnom listu Vjesnik 1998. (Panta rhei i Non omnis moriar).
Dvije od njih posvećene su dragim mu prijateljima, također hrvatskim književnicima: Nadi Kesterčanek-Vujica (1917.–1971.) i fra Lucijanu Kordiću (1914.–1993.).
Najčešći su glagoli u ovoj rukoveti: sanjati (11 puta) i snivati (pet puta), a najčešće su imenice: srce (12 puta), kiša i snijeg (po sedam puta), kraj i riječ (po šest puta), bor, mir, more, prozor, san, staza i sunce (po pet puta) te cvijet, ljubav, povratak, skrovište i život (po četiri puta).
Zajednički nazivnik čekalica jest što se prizori i ugođaj iz vidljiva okruženja poklapaju s mislima u Pjesnikovoj nutrini. Takve su sve pjesme u ovom nizu: Predproljeće, Čujem korake Božje, Snijeg i ptice, Magla [II.], Kiša [II.], Inje, Tramuntana, Smokva u dvorištu, Lopoči još pjevaju, Rekvijem za još nepopaljene borove, Napuštene staze, Uzalud, Svetost noći, San cvijeća, Snatrenja, Nedovršena igra, Molitva za povratak zore, Molitva za povratak nade, Molitva za povratak riječi, Konac igre, Panta rhei i Non omnis moriar.
Opiranju prolaznosti, odlasku u vječnost i oproštaju navraćao se u nizu pjesama, u ovom i drugim ciklusima: Isus u mojoj lađi (1937.), Zvono za mrtve (1939.), Do viđenja, majko! (1942.), Epitafij (1943.), Čežnja (1944.), Posljednja želja (1947.), Oproštaj („Domu se i ljubavi reći ne može: Zbogom!“, 1974.), Konac igre (1980.), Navještenje nestanka (1988.), Zbogom vremenu (1988.), Molitva Gospi za posljednju uspavanku (1993.), Predproljeće (1994.), Panta rhei (1995.) i Non omnis moriar (1995.).
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Joja Ricov:[4]
Pjesme koje dȍje
Tematski krugovi Kupareova poetskoga dnevnika najčešće bivaju nadnevci, poglavito blagdani s obredima, liturgijske književne vrste, molitva i psalam; a tu su već krajolici, mrtva priroda, godišnja doba, atmosferske pojave, prizori i razmatranja uz pojmove od pamtivijeka. Riječju: iskustvo eksterijera filtrirano kroz interijer. Slika empirije propuštena kroz filter psihe. Reklo bi se: više misao nego čuvstvo doživljaja, više apstrakcija nego ćutilo, afekt, emocija. Tako bi bilo kada vizualni element, dakle efekt vida, jednoga od kardinalnih čovjekovih osjeta, ne bi dominirao u oštroj dioptriji predstavljanja i metaforičke prispodobe ovoga pjesnika. Iz toga je deduktivnom putanjom nužan povrat u ishodište: misao je koordinator, redatelj prispjelih, raspoloživih slika pluriosjetnoga, skladatelj svekolike empirije, dakle – sveobuhvatni čovjek dvojstva u jedinstvu.
Kupareovo djelo sve je ne u osciliranju koliko u harmonijskome stapanju slikovnoga i pojmovnoga u pjesništvu. Po tome je on bliži Tinu Ujeviću negoli Dragutinu Tadijanoviću, bliži Kranjčeviću nego Vidriću ili Sudeti, ozbiljujući nevjerojatnu suopstojnost i pulziranje racionalnoga s osjećajnim, razmatranja s ganućem.
Kupareov sustav stožeri se u viđenju da je svaki predmet, biće, pojava ili pojam jednakopravna poetska kategorija života i umjetnosti jer je sve od Boga i k njemu u konačnici upućeno.
To je, u glavnini, objektivna poezija vezana stiha, široka versifikacijskoga i metaforičkoga spektra, ekspresionističko-simbolističke usmjerenosti, prožeta duhom Novoga kršćanskoga saveza. Gradbene prečke ove poetike i govora počivaju na izražajnim elementima personifikacije, metafore i simbola, rjeđe na alegoriji, anafori, onomatopeji, asonanciji. A pjesmotvori? Skladbe su čiste rime, odapete s razmaka. Propusni kanal Kupareove poruke očituje se u tijeku uporne antropomorfizacije, očovjekoličenja prirode jer sve diše po Bogu i kroza Nj koji je živi, sveopstojeći, sveobuhvatni. Moglo bi se stoga opravdano kazati: iako formalno refleksivne naravi, to je – uz horizontalno razmišljajno, kontemplativno, konstatacijsko – u isto vrijeme i vertikalno pjesništvo, sve u penjanju, u psalamskom izvijanju k nebesima. Nije fiksirano, znakovljem ureknuto, statično, nego i kroz ritam emocijski živo, tonski vibrirajuće, uzbibano, vertikalno pjesništvo.
Ana Diklić:[5]
Skup pjesama Iz moje pjesmohrane pretežito je impresionističkoga ugođaja. Naglašen je paralelizam slika iz prirode s pjesnikovim mislima i osjećajima sjete, prolaznosti, nemogućnosti da se dohvati najvrjednije u životu, čežnje i ustreptalosti. Kupareo se bavi i problemima umjetničkoga stvaralaštva, napose pjesničkoga, zahtijevajući kao važan uvjet te igre jedinstvo misli i osjećaja s riječju. Suočen s kaotičnošću suvremenoga svijeta, gubitkom duha ili „zaboravom bitka“, u svojoj programatskoj pjesmi Molitva za povratak riječi moli za dar, milost ponovnoga nalaženja riječi, a ta je riječ duh, logos, počelo, bitak sam. To je riječ oživotvoriteljica i otjeloviteljica najviših vrijednosti: mira, pravde, ljubavi i slobode. Izražavajući time i smisao pjesničke riječi, poezije, ujedno miri u sebi pjesnika i redovnika.
Matija Grgat:
Poezija je to iznenađujućih slika, metafora, simbola, spoja jednostavnosti i raskoši, paradoksa koji nam otkriva zbilju iza zastora vidljivoga i srce pjesnika u njegovim pjesmama. Bilo da je riječ o životu prelivenom u stihove, smokvi koja nudi plod iako bi ga mogla skriti, zastoru koji skriva ljepotu prirode ili onom koji odvaja ovaj svijet od onoga.
Naziv čekalice odlično odgovara ovim pjesmama. Sve je u prostoru između prolaznosti i vječnosti, krajolika i srca, između tuge i nade, sna i jave, noći i zore, panja i mladice, u iščekivanju, kao i čovjekov život na zemlji, ali i stalnom tijeku. (Opširnije ovdje.)
Iva Čuvalo:
Čitajući ovaj pjesmokrug, iznova sam dirnuta ljepotom Kupareovih stihova, virtuoznošću i lakoćom njegova izričaja, neočekivanim misaonim skokovima povezivanja naizgled nepovezivoga i dubokom proročkom vjerom koju je u sebi nosio i nama ostavio.
Rajmund Kupareo, Iz moje pjesmohrane
Predproljeće
U spomen Nadi Kesterčanek
Okasnili snijeg sramežljivo se vuče
uz rubove i kutove cesta.
Mahniti ga vjetar bez milosti tuče
do zabita mjesta.
Ne postoji srcu našem zavjetrina
na svijetu još svježih, gorkih uspomena,
kad nada je varkom bila ubijena,
a ljubav u zrcalu mre raspuklina.
Pupoljci vire plašljivo u krajobraz,
dok pohlepni snijeg ranu brsti travu.
Ne sluti proljeće da i njemu glavu
pokositi može neslućeni mraz.
Mi smo srca svoja razotkrili svijetu,
u svakom je stihu život nas prenesen.
Ali pjesmu, slično jabukovu cvijetu,
može shvatit’ jesen,
samo kasna jesen.
[1994.]
Čujem korake Božje
Zaronio sam dušom u zvjezdano more:
Bez umora držim otvorene vjeđe.
Gledam kako Gospodin obilazi svemir,
Da pregleda njegove međe.
Čujem korake Božje (utonut u zvijezda sjaju)
Sve glasnije,
Sve jasnije …
Jer se zvuk bolje čuje u moru, nego na kraju.
[Morska kuća u Dubrovniku, 1936.]
Snijeg i ptice
Danima već sipi pretproljetni snijeg
proziran i tih
da ga se ni ptice ne boje;
prozirni su i moji skriti osjećaji
iako već mnoga proljeća broje.
1979.
Magla [II.]
Ne trebam na prozoru tvojih zavjesa!
Ne želim s tobom imati veze!
Zašto uvijaš u paukove mreže
srca, borove i breze?
I svjetla na ulici činiš siva
da žarulje im se jedva naziru.
Tjeskobom uvijaš duše prolaznika,
da jedni od drugih zaziru.
Ne vidi tvoje se lice, jer kad sunce grane,
ti se povučeš naglo.
Ja volim kišu, snijeg i buru,
al’ ne tebe, podmukla maglo!
[1994.]
Kiša [II.]
Čekamo posljednjim silama
da oblaci podoje loze
da bi u staračkim žilama
vino uzavrijelo poput mlijeka
nestašne koze.
Hvar, 1976.
Inje
Jutros je inje
pretvorilo breze u iglaste grančice bora.
Sve je sinje, sinje.
Sve pritišće mora.
Kad zaviri sunce toplo, bez gnjeva
kroz ponosne redove inja,
milijun sitnih zablista mačeva
kô vatra kad tinja.
A onda opet tužnu poprime notu.
Na stanu to svom priroda švelja
haljinu plete brezama i plotu
od mojih snova i želja.
Hvar, 1976.
Tramuntana
Ispražnjuje misli, osjećaje,
čempresima kažiprste svija,
vješticama njezin zvižduk prija,
pas razdražen bez predaha laje.
Hvar, 1976.
Smokva u dvorištu
Gospodin ovu prokleo nije:
sočni su plodovi na dohvatu ruke,
a lišće bi moglo bez ikakve muke
golotinju srca da skrije.
Hvar, 1976.
Lopoči još pjevaju
Lucijanu Kordiću
Kad bi se spojili dani,
vjekovi bi užurbani
zastali na vječnosti rubu.
Povijest naših rana
na starom bi dubu
bila urezana.
Riječi bi postale srne
(daleko od krvavih ruku),
u šume bi prodrle crne,
u sjaju da dovuku
ljeta ušutkana.
Lopoči bi u samoći
pjevali na izdisaju.
Zagreb, 1977.
Rekvijem za još nepopaljene borove
Snivajte u miru svog opojna hlada
skrovišta bajki, ljubavnih balada!
U muzej su stigli drevni jedrenjaci.
Gdje su nekad bila gradilišta lađa
udubine vire pokopanih nada.
Na ognjištu mrki straže vukodlaci,
a ni panja nema što badnjake rađa.
Snivajte u miru svog opojna hlada
skrovišta bajki, ljubavnih balada!
Kad vas vrijeme svlada,
od vas će ostat’ na obali klupe
na kojima starci zrake sunca kupe,
a mladež se sprema na ponoćna sijela.
Snivajte u miru svog opojna hlada
skrovišta bajki, ljubavnih balada!
Snivajte, snivajte
bez pratnje i opijela!
Hvar, 1973.
Napuštene staze
Staze moga kraja!
Svaka od vas umorno koraca
uz redove mrtvih maslinika,
po vama više ne odzvanja vika
razigranih magaraca.
Staze moga kraja!
Svaka nova cesta u prošlost vas gura.
Zaljubljene ste skrivale
pod granama šutljivih borika,
toplijim od ikakvog plamena.
Po vama se utrkivale
kiša i bura,
a mjesec je lutao
i sretan skakutao
od kamena do kamena.
Staze moga kraja!
Nikad sunce nije veće
nego dok se znojno uz vas penje
na gole vrhunce.
Staze moga kraja!
Srce moje u noći se prene
i stenje,
jer sluti
da će brzo presahnuti
zadnje uspomene
na putove sreće.
[Vrboska] 1973.
Uzalud
Pred mojim je prozorom bor
ispružio molećih ruku zbor
da zadrži bjelinu
što prvi snijeg je daje.
A srce se nagnulo iz grudi,
kô ljubavnik lud,
da pokupi osjećaje
i ljubavi svježinu
što nude je ljudi,
ali uzalud!
[1994.]
Svetost noći
Nad kolijevkom uznemirena mora
Nagnuo se Anđeo noći.
Od njegova poljupca stišali se valovi
I zaspali motreći njegove oči.
A on se digao i premrežio zvjezdanim krilima
Studene glave gora.
Zbliženi su krajevi horizonta i zemalja,
Koje se međusobno biju.
Anđeoske oči netremično nad njima bdiju.
[1938.]
San cvijeća
I sanja, sanja cvijeće svoj zimski san
do prozora u mojoj sobi,
iz hridina morskih još neisklesan
ja sanjam kip slobodi.
I sanja, sanja o malenu leptiru
što nježne mu ljubi tek izašle klice,
a ja sanjam noćas o nedostižnom miru
i o letu srca, sretne lastavice.
I sanja, sanja o proljetnoj kiši
što suzom mu suhe osvježuje žile,
a ja sanjam jarbol sve viši i viši
i uz njega naše raspjevane vile.
I sanja, sanja o zvijezdi namiguši,
o djevojci što srca pogledima krade,
a ja bdijem da ga netko ne priguši
i u snu mu zadnje ne pokopa nade.
[1994.]
Snatrenja
Nad oniskim ognjištem patuljci snatre
i šute.
Protrčaše šume, drumove i pute
da skupe se oko vatre.
Ne slute da sjene predaka se dižu
za leđima njihovim na staromu zidu.
Divovi to su, što prošlost čine bližu,
a vjekove sile da sporije idu.
Dok hladna kiša po krovu rominja
čeprkaju vatru sjetni, zamišljeni,
i budućnost našu što još jedva tinja
raspjevanu vide, nadom opijeni.
[1994.]
Nedovršena igra
Snijeg je započeo stabla bijeliti,
a onda se predomislio:
u zemlju je zaturio kist,
bjelinom nije htio srca varati.
I pjesnik je htio stihove stvarati,
a onda ih je u ladicu skrio:
riječi se ne mogu od srca dijeliti,
ni boju može promijeniti list.
Jednostavne tako sad lutaju riječi,
umiru u šutnji osjećaja.
Neumitno sunce pahuljama priječi
da sakriju tugu zavičaja.
[1994.]
Molitva za povratak zore
Nekad je znala dražiti
pijevce na dvorištu rane,
i s blagim snom osnažiti
oči neprospavane,
a onda se naglo skrila
da je ne vide pogledi prosti.
Kažu da se preplašila
dimnjaka što uvrede šaraju
njenoj stidljivosti.
Ne boj se, mila! Iziđi
iz tamnih skrovišta gora!
Nek ti kosu razigraju usjevi
i ukrase koralji mora!
Vrati se, vrati, mila,
da se bolesnoj djeci ožare lica
od tvojih poljubaca!
Zar ne vidiš da noć koprenu baca
i pijetli šire krila,
da bi novi navijestili dan
dugo, dugo očekivan?
Naše srce, jutarnja zvijezda,
već svijetli!
[1973.]
Molitva za povratak nade
Sve se za tvoj povratak sprema:
kiše su oprale mnoge uspomene,
krovovi se novi od sreće rumene.
Zašto te nema?
Ti bi htjela da se vrate proljeća
onamo gdje si ti usnula.
Zar ne znaš da su mnoga stoljeća
u jedno se zgusnula?
Pojavi se već jednom u punome sjaju,
očarana ljepotice,
da se naše čežnje, prestrašene ptice,
smire u tvom zagrljaju!
[1973.]
Molitva za povratak riječi
Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdanje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?
Stvori, o Bože, ponovo čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!
Zagreb, 1973.
Konac igre
Nadigni zastor na prozoru, dušo,
da srce se nadviti može
i motriti voćnjak što se budi!
Vjerovao nisam kad sam slušô
da nova se stabla u šumama množe
puna bujnog granja,
i novi naraštaj ljudi,
al’ iz starog panja.
Nadigni zastor! Listovi se gusti
od sreće njišu na procvaloj grani.
Svi čini su drame moje davno odigrani.
I nemam više komu tumačiti
što je to ljepota,
jer ona se može rukom dohvatiti.
Spusti, dušo, ah, zauvijek spusti
zastor mog života!
[1980.]
Panta rhei [6]
Dok teku, teku tihi potoci,
a rijeke šúme, šúme,
valovi će se utrkivati
da pjenaste ne bi izgubili krune,
a ja ću se i dalje skrivati
u onima što su me
za života
ljubili.
10. VI. 1995.[7]
Non omnis moriar [8]
Kad kiša na vaše prozore kuca:
u svakoj se kapi plavi biser smije,
u svakoj se suza dragog bića krije,
u svakoj ljubav nečija svjetluca.
U svakoj je sudba naša utisnuta:
veselje što na licu mladenke blista,
tuga što je snaga otrgnuta
sa životnog stabla požutjela lista.
U kaplji se krije smisao života
od djetinjstva ranog do posljednjeg ljeta.
Nek grobove naše ne ovlada sjeta:
u cvijeću će naša ostati ljepota.
24. VI. 1995.
Prirediteljske napomene
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 251–272.
[2] P. M. R., Posljednje pjesme Rajmunda Kuparea, Vjesnik (Zagreb), LIX (1998.), br. 18.179 od 6. VI. 1998., str. 20: Panta rhei i Non omnis moriar.
[3] U uglatim je zagradama naznačena godina prvoga tiska, kada iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kada ju je spjevao.
[4] Joja Ricov, Ima li pjesnik domovinu ili domovina pjesnika?, Marulić (Zagreb), XVII (1984.), br. 6, str. 662–663.
[5] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943–944; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153–154.
[6] Pantha rhei – Sve teče, maksima starogrčkoga filozofa Heraklita (576.–480. pr. Kr.).
[7] Pjesma spjevana točno godinu dana prije nego je njezin pjesnik otpočinuo na Mirogoju, u grobnicu 27–I–188, gdje čeka uskrsnuće pȕti. Budući da se izbjegavao pojavljivati na skupovima njemu u čast, njegov sprovod 10. lipnja 1996. bio je najmnogobrojniji skup „onih što su ga za života ljubili“.
[8] Non omnis moriar – Ne ću sav umrijeti, stih preuzet iz Oda (III, 30, 6) rimskoga pjesnika Kvinta Horacija Flaka (65.–8. pr. Kr.).
