»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

10. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Isus ima veliko srce koje u svakom čovjeku vidi barem zrnce dobrote tako da ne odustaje ni od kojeg čovjeka, nego svakoga, pa i najvećeg grešnika poziva na obraćenje. Zato znamo i vjerujemo da se njemu uvijek možemo obratiti, da k njemu uvijek možemo doći te da nas on nikada neće odbaciti. Tako i mi danas stupamo puni pouzdanja pred njegovo lice, tražeći da nas očisti od naših propusta i grijeha, da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti ljubiš svakoga čovjeka kao svoje dijete. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si pozvao Mateja, carinika da bude tvojim učenikom. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti svakoga od nas pozivaš da se obratimo od svoje zloće i služimo tebi u istini evanđelja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Poznata nam je poslovica da ograničen čovjek “ne vidi dalje od nosa”, a da veliki ljudi imaju velike vizije, da vide i dalje i šire od prosječnih ljudi. Trebalo je biti vizionar pa naslutiti koje će mogućnosti čovječanstvu donijeti svaki izum, svaki pronalazak, svaka velika zamisao… Trebalo je biti doista velik čovjek kao npr. veliki sveti Benedikt koji je svojim pravilom u tri riječi “Moli i radi” sačuvao i prenio novim barbarskim narodima sve što je bilo vrijedno i plemenito u starome svijetu. A tko bi u počecima pomislio da će biti išta vrijednoga u Benediktovom početnom povlačenju u samoću i molitvu. Mogao je svojim suvremenicima izgledati kao zanesenjak i čudak. A gle, njega možemo smatrati ocem Europe, tako da je posve razumljivo da ga je Crkva proglasila zaštitnikom Europe.


Pođi za mnom!


Naravno, neizmjerno više od velikog svetog Benedikta Krist Gospodin je bio vizionar koji ima pronicav pogled u svu povijest i u svu vječnost. Isusov postupak opisan u današnjem evanđelju nadasve je zanimljiv i poučan. Eno, Isus prolazi kraj carinarnice u kojoj zapaža carinika Mateja i poziva ga da ide za njim. “S kim si, takav si”, veli poslovica. Političara ili poglavara možemo cijeniti po njegovim prvim suradnicima, veli nam iskustvo. A gle, kakav je to učitelj Isus kad poziva Mateja? Nije li Matej carinik, grešnik, prodana duša koji se stavio u službu tuđinske vlasti, koji se nepravedno bogati i nepravedne takse ubire za svoje poslodavce? Nije li Matej jedan od onih grešnika kojega čestit čovjek nikada u svoju kuću ne poziva i koji nipošto s njim ne bi jeo i pio? Jedan carinik dovest će u pitanje dobar glas svakoga čovjeka s kojim se druži. Zar to Isus ne zna? Nemoguće. Stav prema carinicima poznat je svakom djetetu. Tu nema tajne, tu nema dvojbe, tu nema “ako” i “ali”! Pa ipak, Isus poziva Mateja. Isus gleda duboko u čovjekovu dušu. Isus računa s dvije istine. Prvo, Isus, poznavatelj ljudskih srdaca, zna da i u duši najvećeg grešnika stoji barem maleni plamičak želje za obraćenjem. Jer, duboko u svom srcu svaki grešnik zna da je zlo – zlo, samo što to ne žili priznati ni sebi a kamo li drugima. Isus duboko vjeruje – jer je njemu sve poznato – da se grešnik može iskreno obratiti i preusmjeriti svoj život, može postati novi čovjek, može se ikreno obratiti, može početi živjeti novim životom, iako nikada neće biti savršen i bez i najmanje pogreške. Toliko puta nam o tome govori Božja riječ. Isus je bez straha pozvao i Mateja carinika i Petra, ne uvijek baš pouzdana, i Pavla progonitelja i sinove Zebedejeve častohlepne i toliko silno mnoštvo grešnika.


On usta i pođe za njim


I gle ti Mateja! Ako je ikome bio poznat njegov život, njemu samom je itekako bio. Poznate su mu bile sve njegove zloće, namjerne i nenamjerne, poznato mi je bilo kako se više puta pokušavao otrgnuti od zla. A iznad svega je duboko u sebi osjećao prezir i mržnju svojih sunarodnjaka, zato što su ga smatrali grešnikom, otpadnikom i prodanom dušom koji je izdao svoj narod i stavio se u službu tuđinskih vlastodržaca. I gle ti Mateja koji se ustaje i ide za Isusom! U tom njegovom postupku dvije su stvari gotovo nevjerojatne. Prvo, unatoč svoje grešnosti polazi za Isusom. Više vjeruje Isusovoj dobronamjernosti, negoli svojim grijesima. Matej je duboko povjerovao da je oproštenje moguće te da mu Bog u potpunosti oprašta te da ga iskreno zove u svoju službu! Hvala ti, Bože, na tolikoj vjeri i na tolikoj hrabrosti carinika Mateja. I znademo kako to nije bilo uzaludno. Drugo što nas ispunja nevjericom: Matej odmah napušta svoj posao. Ostavlja svoju carinarnicu. Nije se – kako to Isus kasnije pripovijeda u jednoj svojoj usporedbi – “osvrtao za plugom”. Nije čekao. Kad je shvatio da je poziv pravi, nije imao razloga odgađati. Velik je sveti Matej, baš kao što je velik i Abraham kojemu Poslanica Rimljanima hvalu kazuje: “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih”. Tako je I Matej povjerovao u nadi protiv svake nade i postao apostolom, postao evanđelistom, postao jednim od dvanaest temeljenih kamenova Crkve Kristove.

Vidimo li se mi na mjestu Mateja? Zar je mene strah stati u red grešnika koje Isus poziva? Zar mislim da je moj slučaj beznadan? Zar stvarno mislim da je nemoguće – Isusovom milošću – posvema promijeniti vlastiti život? Nismo li čuli Isusa koji rado govori kako “Bogu ništa nije nemoguće”? Nadalje, kad vidimo Mateja kako se odmah ustao i pošao za Isusom, zar mislimo da je ludo i nemoguće ovoga časa, danas promijeniti nešto za što sam već dugo uvjeren da to moram učiniti? Što me to drži čvrsto prikovanim za klupu moje carinarnice? Lijenost? Zavist? Mržnja? Tvrdoglavost u nepraštanju? Manjak molitve? Zanemarivanje svojih kršćanskih dužnosti? Uporni i tvrdoglavi grijesi? Zar stvarno mislim da je Kristova milost bila djelatna u Matejevom slučaju, a da u mojom slučaju to ne može biti, da sam beznadan slučaj?


Ne treba zdravima liječnika


Onima koji su se zgražali što blaguje s carinicima i grešnicima Isus uzvraća: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.” Ova nas Isusova riječ na dvostruk način tješi. Prvo, ako smo grešni, ako smo slabi, ako smo nedosljedni, onda tek, da tako kažemo, imamo prvo doći do Isusa. I on će nas prihvatiti kao liječnik koji ne prekorava ukoliko smo sami skrivili svoju bolest ili svoju povredu, nego nas liječi. Ludo bi bilo da se poput prvog čovjeka, Adama, nakon svoga grijeha sakrijemo pred Bogom. Bog nas poziva da poput Mateja, unatoč svojim slabostima pristupimo k Isusu. Drugo, Isus nas poziva da onda i mi prihvaćamo obraćene grešnike, baš kao što to on, naš Spasitelj čini. Onda ćemo biti slični njemu, onda ćemo shvatiti ono što je bitno, o čemu govori prorok, a što i Isus naglašava: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.” Zaključimo pobožnim zazivom: “Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome”.