Petak, 27 studenoga

Živjeti opušteno – razmišljanje uz 32. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13


Neobična je ova Isusova prispodoba zbog više razloga. Prvo jer je pisana jezikom i izrečena usporedbom iz svijeta koji nama nije blizak i mi više ne koristimo. Kao drugo, jer nam se ne čini jasnom i ne znamo gdje bismo je primijenili u svom životu. Djeluje više apstraktno kao neka teorija koja se ne događa u stvaranosti, jer takvih scena nema u stvarnome životu. Baš zato bi je ili trebalo približiti našem životu i svakodnevnom ponašanju, ili odustati od čitanja nečega što nam ne daje ni jasnu ni konkretnu poruku. A potražiti zajedničke točke s našom stvarnošću, može se ako pretpostavimo da riječi prispodobe ne iznose sve, već samo da daju okvir i priču u općim konturama, te da se u nekim dijelovima može i treba produbiti logičnom analizom.

U tom smislu ključno je razumjeti koja je bitna razlika između ludih i mudrih djevica. Prema onome što nam kažu riječi prispodobe, među njima je samo jedna razlika: mudre su ponijele rezervno ulje u posudama, a lude nisu. Što bi to trebalo značiti? Iz konteksta prispodobe mudre skrbe oko toga da imaju ulja za susret sa zaručnikom, to jest trude se živjeti pod prizmom vječnosti. Lude pak, banaliziraju i vječnost i zaručnika time što se ne pripremaju za taj susret. One su uvjerene da se sve događa samo od sebe, te da se ne treba previše opterećivati time što će biti kasnije, u taj presudni dan. Njima ne treba ulje milosti za taj konačni susret, jer su uvjerene da se na gozbu života vječnoga ulazi tek tako, a ne prema zadanim kriterijima. I doista, zanimljivo je kako netko tko nije bio usmjeren na zaručnikov dolazak i nije živio za taj trenutak, može uopće očekivati da bude pripušten na njegovu zaručničku gozbu. Kako netko tko ne ljubi zaručnika svim srcem i svom dušom i tko se ne veseli unaprijed njegovoj proslavi, može reći da je zavrijedio ući ili može polagati kao neko pravo da primi nagradu života vječnoga, a nikada nije o njoj niti ozbiljno razmišljao niti vodio računa što mora činiti da je zavrijedi.

Tako vidimo da mnogi ljudi ulje povjereno nam za čuvanje za onaj dan i za susret sa Zaručnikom, troše kojekuda bezbrižnim življenjem. A to bezbrižno življenje je najčešće življenje neopterećeno velikim životnim i ćudorednim imperativima, pri čemu mnogi sebe uvjeravaju da je život i tako težak da ga ne treba sebi dodatno otežavali. Upravo zato što život nije lagan, uvjeravaju sami sebe i druge, treba pronaći načina da živimo opušteno, pri čemu im ovaj svijet i njegovi gurui nude hrpu rješenja o tome što možemo i trebamo činiti kako bismo živjeli opušteno. Pogotovo što se takav ‘opušteni’ način života proglašava i najboljim načinom života. No takav ‘opušteni’ život u kojemu nemamo vremena ili ne želimo uključiti misao oko onoga što je najsvetije i najvažnije u životu, već se spustimo da sva naša mentalna aktivnost bude posvećena vrtnome bilju i kućnim ljubimcima, prehrani i raznim hobijima, dovodi do toga da imamo život u kojem smo sebi nametnuli druge prizemljene obveze, umjesto da se rasteretimo, ako smo već to htjeli. I ne vidimo da smo u ime opuštanja, otpustili svaku sponu s ozbiljnim životom, s promišljanjem stvarnih životnih vrijednosti, a napose promišljanja o vječnosti i konačnom susretu s Gospodarem cijele povijesti. Tako sebi, pod izlikom opuštena života, žive životom koji nije na visini kraljevstva Božjega.

Možda bi stoga bila neophodna još jedna dodatna misao, to jest pojašnjenje da premostimo komunikacijski jaz i da shvatimo vrlo neposredno koliko se ova prispodoba i na koji način tiče upravo nas. Naime, one koje Isus naziva ludim djevicama, ovaj svijet zove normalnim ljudima, a one koje Isus zove mudrim djevicama, ovaj svijet zna s porugom nazvati vjerskim fanaticima. Što se tiče onih ‘normalnih’, oni su normalni u svemu, kao i svi drugi ljudi. Rade svoj posao, funkcioniraju, potom žive druželjubivo i zabavljaju se s društvom. Ni u čemu se ne pokazuju drukčiji od drugih. Sve dok ne dođe trenutak smrti i suda Božjega, pa se iščuđuju nad činjenicom da ljudi ipak trebaju umrijeti i biti podvrgnuti Božjem sudu, a oni s Bogom cijeloga svoga života nisu imali nikakvog, a ponajmanje bliskog kontakta. Pa se pitaju mora li to biti? I onda vjerojatno krivo gledaju i toga Boga koji čini takve stvari njima normalnim ljudima koji su sve do tada tako mirno i bezbrižno živjeli.

Možda iz ove perspektive bolje razumijemo što Gospodin od nas traži i kako očekuje da živimo svoj život u zemaljskim aktivnostima, kao i drugi ljudi, s razlikom da ćemo ipak trajno pred očima imati činjenicu vječnosti, te živjeti spremno za dan njegova zaručničkog pohoda, kada će on sam doći po nas i uvesti nas na svadbu života vječnoga.