Utorak, 18 siječnja

19. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


U ne tako davnim vremenima čini se da se odgajanje temeljilo na strahu od kazne i na izuzetno naglašenom strahopoštovanju prema nadređenima – od roditelja, učitelja, svećenika, sve do Božjeg autoriteta. I taj je strah trebao ljude čuvati od grijeha i zlih čina. Danas ne želimo ni svoju djecu niti jedni druge strahom odgajati. Tako nas i današnja Božja riječ blago opominje da budemo budni, da ustrajavamo u dobru, da se klonimo zla. U isto vrijeme nas Božja riječ hrabri da se ne bojimo, jer Bog je s nama u svim našim nastojanjima oko dobra. Milosno je Božje djelovanje, naravno, među nama na osobit način prisutno upravo u slavlju ovih svetih otajstava. Htjeli bismo dopustiti da nas u ovom euharistijskom slavlju Božja riječ prosvijetli, a njegova milost ojača na putu dobra. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste da budemo dostojni ovih svetih otajstava koja se spremamo proslaviti.

  • Gospodine ti si svoj narod po prorocima pozivao na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, blaga i ponizna srca, ti nas učiš da slijedimo tvoj put vjernosti Nebeskom Ocu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i danas po Crkvi pozivaš svakog čovjeka da slijedi put evanđelja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U životinjskom svijetu prvi do hrane dolazi onaj koji je najsnažniji ili onaj koji se svojom lukavošću dočepa plijena. Nažalost, izgleda da je i u ljudskom društvu oduvijek tako bilo. Povijest nam govori kako su vladari redovito snagom oružja i prisile vladali svojim podložnicima. Kada promatramo ljudsku povijest čini se da su se ljudi pridržavali nekih propisa samo zato što su se bojali svojih nadređenih, odnosno što su se bojali kazne. Ne trebamo ići daleko. I među nama ima onih koji se u automobilu vežu samo zato da ne bi platili kaznu. Što ćemo, dakle, reći? Postupa li i Bog s nama na takav način? Želi li i Bog nas strahom i prisilom odgajati i usmjeravati prema svojoj volji? I danas među nekim vjernicima, možda više među onima koji nisu kršćani, susrećemo izražen strah od Božje veličine, Božjega suda i Božje kazne. S jedne strane priznajemo da je Bog iznad svega i nad svim, a u isto vrijeme naviještamo njegovu dobrotu, dobrostivost, milosrđe i ljubav. Kako onda pomiriti Boga, Gospodara svega i Boga, dobrog Oca?


Budite pripravni!


Očigledno je došlo vrijeme kada više ne želimo da nas itko zastrašuje. Stalo nam je da naša djeca rastu bez straha, bez kompleksa, u miru i slobodi. Zato im želimo priuštiti što je više toga moguće. Velimo: dosta je bilo tlačenja i zastrašivanja onih koji su maleni. Konačno, i sveti Pavao veli: „Za slobodu nas je Krist oslobodio!“ Međutim, u današnjem evanđelju (Lk 12, 32-48) Isus nas opominje, on nas upozorava, izgleda čak kao da nam i prijeti. Veli: „Budite pripravni!“ I onda nam pripovijeda o sluzi koji mora biti neprestano budan u koje god doba noći njegov gospodar došao. Bude li budan i bude li sve u redu, blago tome sluzi. Međutim, zatekne li gospodar slugu u neradu i u spavanju, jao tome sluzi. Ova je prispodoba prilično odrješita. Zar nas to Isus stvarno želi zaplašiti?


Dvije krajnosti


Već smo naznačili dvije krajnosti. Mogli smo se složiti oko toga da stvarno nema potrebe ljude u strahu odgajati i u strahu od Boga držati. Nije Bog plašilo male djece, niti je Bog zluradi nadglednik koji jedva čeka da može kazniti ljudske prijestupe. Bog je ipak dobrostivi Otac o kojem Isus tako rado govori u svojim prispodobama o izgubljenom sinu, o pastiru koji se više raduje jednoj izgubljenoj pa pronađenoj ovci negoli onima devedeset i devet koje se nisu izgubile, i tako dalje. I to je jasno. Međutim, govoreći o slobodi i o Božjoj ljubavi, danas smo možda skloniji krenuti u drugu krajnost. Uzdajući se u slobodu i Božju ljubav sebe i svoju djecu odgajamo u neodgovornosti. Naime, tamo gdje je sloboda, tamo mora biti i odgovornost. Inače sve prelazi u nered, pa čak i nasilje, kad netko svoju slobodu širi na račun tuđe slobode. I tu je temeljni problem. Naime, koliko je god Bog dobar, koliko je god on dobar Otac, on je postavio jedno načelo koje obvezuje i njega i nas. To je ljudska sloboda. A sloboda znači mogućnost izbora, sloboda znači odgovornost. Pogledajmo. Čovjek može biti vrijedan i odgovoran u svome poslu, pa se onda može nadati i uspjehu. Onaj koji posvema zanemaruje svoju naobrazbu i koji je neodgovoran prema poslu, ne samo da neće puno zaraditi, nego će i ostati bez posla. Čovjek je slobodan birati, ali mora snositi i posljedice. Tako se Bog i prema nama postavlja. On nas silom ne spašava. Bog traži našu suradnju, ali u slobodi. Izgleda pretvrdo i nekako „nemilosrdno“ s Božje strane. Nipošto. Evo bolnog primjera. Sjećate li se one strašne riječi koju je Isus uputio Judi? Prisjetimo se. Juda je već bio ugovorio kako će izdati Isusa. Isus ga opominje, govori kako je to strašno, kako bi čovjeku koji predaje Sina čovječjega bolje bilo da se ni rodio nije. Međutim, Juda ustrajava u svojoj odluci. I što mu Isus na koncu veli? Kaže mu: „Što činiš, čini brzo!“


Blago onim slugama…


Upravo nam to Bog govori. Želi da budemo odgovorni. Blago nas potiče i poziva da vršimo njegove zapovijedi i to sebe radi. Pogledajmo što Bog čini! Daje nam razum da shvatimo i razumijemo što je dobro i pravedno. Daje nam milost vjere da srcem prihvatimo da je on uz nas i da nas upravlja pravim putovima. Nadalje, daje nam oproštenje za naše pogreške i prijestupe. Konačno, Bog nam daje milost, to jest snagu da možemo i činiti ono što shvaćamo i prihvaćamo kao dobro, po njegovim zapovijedima. Međutim, ono zadnje: našu odluku i našu želju, naš napor da tako i postupamo, ostavlja nama samima, poštujući našu slobodu i učeći nas odgovornosti.


Ne boj se, stado malo…


Ne želi nas Bog plašiti kao da bi on bio osvetoljubiv. Ne želi nas Bog prepustiti našoj (ipak) oslabljenoj slobodnoj volji. Ne želi nas Bog prepustiti da ostanemo u svojim pogreškama i ludostima. On jednostavno od nas očekuje da se uvijek iznova trudimo oko dobra. Poziva nas da ne malakšemo ako pogriješimo, da ne odustanemo od dobra i onda kada nam se čini nedohvatljivo i onda kada nam se čini da ljudi to ne cijene. Jer, ne biti budan u ovoj Isusovoj priči znači prepustiti se posvemašnjoj neodgovornosti. Naprotiv, biti budan, biti odgovoran jedva da će značiti da trebamo biti savršeni, bez ikakve mane ili pogreške. Biti budan znači npr. biti sličan apostolima. Oni nisu bili ljudi bez mane niti su bili bezgrešni. Međutim, oni su uvijek iznova tražili Boga i – kako mi to lijepo kažemo – surađivali s Božjom milošću i tako su postavljeni u temelje Crkve Kristove.

Budni budimo. Odgovorni budimo. Trudimo se oko svakoga dobra. Jer, Bog koji nas na dobro poziva, daje nam i snage da to dobro možemo i činiti.