28. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

28. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

codex-aureus-ociscenje-10-gubavaca


Uvod i pokajnički čin


U starom je vijeku opaka kožna bolest, guba, bila neizlječiva. Samo je Božje čudo moglo izliječiti takva bolesnika. Slično je i s našim grijesima. Koliko god mi žalili zbog svojih grijeha, jedino ih Bog može oprostiti i izbrisati. Naša je radost da je Bog dobrostiv i da uvijek prašta onome koji se od srca kaje. I mi bismo se, evo, na početku ove svete mise, htjeli riješiti tereta svih naših grijeha, manjih i većih. Tako ćemo odterećeno i radosno moći proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si preko drevnih proroka pokazivao ljudima svoje milosrđe i svoju ljubav. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, došao si da nas oslobodiš svih naših duhovnih bolesti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo nositelji tvoje dobrote i ljubavi u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ne zna čovjek što je nevolja, dok ga prava nevolja ne snađe. Što zna zdrav čovjek o blagodatima zdravlja? A kad se na nj obruši bolest, e, onda itekako zna koliko je velik Božji dar upravo zdravlje. U prvom smo čitanju iz Druge knjige o kraljevima (2Kr 5, 14-17) čuli tek dio izviješća o Naamanu Sircu. On je bio ugledni vojskovođa aramskog kralja. Međutim, što mu je vrijedio ugled i vrsnoća, kad je bio gubav! Guba je bila opaka i ružna kožna bolest. Zarazna i, u ono vrijeme, neizlječiva. Nakon dugogodišnjeg mučnog bolovanja uvijek je završavala smrću.


Tijelo mu posta opet kao u malog djeteta


Ali, evo, Naaman je imao sreće. Njegova ga je sluškinja, Izraelka, naputila da se obrati proroku Elizeju. Ovaj mu je rekao da se sedam puta okupa u Jordanu i da će ozdraviti. Iako je Naaman posumnjao da bi takvo liječenje imalo uspjeha ipak se, na nagovor svojih slugu, okupao sedam puta. Veli današnje čitanje: I tijelo mu posta opet kao u maloga djeteta – očistio se od svoje gube. Teško je i zamisliti sreću toga čovjeka. Izliječio se od neizlječive i smrtonosne bolesti. Skinuo sa sebe neugodu i sramotu vlastitog tijela koje se raspadalo. Više ga ljudi neće izbjegavati kao nositelja zaraze. Preporodio se!

A mi, maleni i površni ljudi, ne prepoznajemo čudesa koja se u nama i na nama tako često događaju. Živimo. Školujemo se. Radimo. Imamo dom i obitelj. Imamo razum. Imamo vjeru. Milost Božju i Kristovu. Imamo jasan smisao našega života. Imamo nadu vječnog života. I pored svega toga velimo da nemamo sreće, da smo potišteni, da nam loše ide, da smo jako nisko na društvenoj ljestvici… Bolujemo od stresova ratnih i poratnih, nesretni smo kad izgubimo na kladionici, kad naš susjed kupi novo auto, kad netko poslovno uspije. I nalijevamo se žučju, pelinom i gorčinom. A toliko toga imamo… Doista je važno da svakodnevno zahvaljujemo Bogu za brojne, obilne i umnožene darove. Time ćemo Bogu dati dužnu hvalu, a u svoj ćemo život unijeti vedrinu i radost zbog onoga čime nas je Bog obdario.


Primi dar…


Naaman je bio zahvalan čovjek. Korektan. Htio se odužiti Elizeju, čovjeku Božjem. Ta, bilo je neviđeno i nečuveno da bi tko u jednom danu čovjeka posve izliječio od gube! Veli pismo za Naamana: Ponio je deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina. U ono je vrijeme to bilo silno bogatstvo. I sve je to htio dati Elizeju. Međutim, Elizej nipošto ne želi primiti njegov dar, unatoč silnom navaljivanju.

Dvije su ovdje poruke. Prva je – zahvalnost. Tu se Naaman pokazao velikim. Vidjeli smo sličan slučaj u evanđelju. Isus je desetoricu izliječio od gube, a samo se jedan bio vratio da mu zahvali. I taj je bio stranac. Baš kao i Naaman. I za nas je, naravno, silno važno da znamo biti zahvalni Bogu za sve što jesmo i što imamo, pogotovo kada dobijemo neku posebnu milost. Pogledajmo: zar ne, da, nažalost, u nas prevladavaju molitve u kojima molimo za neku milost, a da je puno manje molitava zahvaljivanja?

Druga se pouka odnosi na one, preko kojih Bog čini dobro. Elizej, Božji čovjek, nasljednik Ilije proroka, dobro je znao da je izlječenje Naamana čisti Božji dar, a ne rezultat Elizejeve liječničke umješnosti. Elizej je samo posrednik Božje dobrote, Božji glas i glasnik. I mi, svatko od nas, braćo i sestre, može činiti i čini velike i uzvišene stvari. Evo temeljnog primjera. Zar je mala stvar roditi i odgojiti čovjeka? Nadalje, mi smo kadri dati i pružiti toliko dobrote, ljubavi, pažnje, nježnosti, praštanja… Naš duh i naša duša neizmjerno su more. Mi znamo biti i velikodušni i zahvalni. Znamo biti duhovni, Bogu bliski. Znademo biti nositelji Kristova mira, širitelji evanđelja, graditelji Božjeg kraljevstva na zemlji. Mi možemo, slikovito rečeno, biti anđeli na zemlji, živa slika Božje dobrote i ljubavi. Sve mi to možemo biti a ponekad to i jesmo. I što onda? Treba li nam, možda, zbog toga netko dati deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina? Trebaju li nas zbog toga nazivati Ocima domovine, trebaju li nam davati zlatna odlikovanja, trebaju li ulice i trgove po nama nazivati, trebamo li zbog toga dobivati trostruko veću od najpovlaštenijih mirovina? Rekli bismo: Ta ja sam to zaslužilo! Ja sam velik, ja sam časan, ja sam poseban, ja sam uzor nacije… Ali Elizej, Božji čovjek, svet čovjek, nije htio uzeti ništa. Nije prodavao Božje darove pod svoje. On je sebe smatrao – i to je bio! – samo poniznim Božjim slugom. Tako i mi, što god dobra činimo, činimo to Božjom snagom. Njemu zahvaljujemo i u njemu se radujemo.


Neće prinositi prinose drugim bogovima…


I evo divnoga ploda Elizejeve poniznosti! Naaman je shvatio da je njegovo izlječenje dar Boga kojemu Elizej služi. I odlučio je slijediti samo toga, pravoga Boga. Odlučio je prinositi žrtve samo Gospodinu.

To je i naš jednostavni put. Okretati ljude Bogu. Da njega štuju, da njemu budu zahvalni… Ne možemo i ne smijemo prisvajati Božje darove. Pri tome valja imati na umu i ovo. Istina je, nitko ne bi smio prisvajati Božje darove. To ne radi ni liječnik, ni učitelj, ni svećenik. Međutim, Isus veli da je vrijedan radnik svoje plaće. Tako se i Isus, zajedno sa svojim učenicima, uzdržavao od darova koje je dobivao od pobožnih žena. Tako svoju plaću za život može i treba imati i liječnik i učitelj i svećenik i svatko tko radi. Bilo bi bilo licemjerno govoriti da svatko treba besplatno raditi. Mi ovdje naglašavamo samo to, kako se nitko ne smije hvastati nikakvim svojim darom i sposobnošću. Nitko se zbog svoje službe ne bi smio uzdizati i smatrati većim, plemenitiji, zaslužnijim, boljim vrednijim, svetijim od ostalih. Ta svi smo baštinici Božjih darova. Mi se jednostavno radujemo darovima koje nam je Bog dao i nastojimo ih upotrijebiti u skladu s voljom Božjom, na blagoslov i radost onih kojima služimo a nama na spasenje. Neka tako bude u životu svakoga od nas.