Zašto sam omalovažavao pobožnost drugog? Njegovu poniznu i strpljivu vjeru koja prihvaća sve što od tebe dolazi? Odakle mi ideja kako je ozbiljna vjera tek ona koja pita i sumnja, dok je vjera koja prihvaća i zahvaljuje neodrasla i nezrela? Pustite malene ne branite im jer takvih je kraljevstvo nebesko. Uvijek sam mislio da je riječ samo o djeci. Međutim, zar i oni odrasli, ozbiljni i zreli koji ti se u skrovitosti i strpljivo mole nisu također tvoji maleni? Zašto sam malene smatrao neodraslima? Neozbiljnima? Kad sam malenost izjednačio s infantilnošću? Kad sam nejakog izjednačio sa slabošću? Usput sam zaboravio kako se snaga u slabosti usavršuje.
Krenuo sam prema svom Damasku. Ismijati pobožne. Narugati se krotkima. Obezvrijediti milosrdne. I sve one koji se ne budu složili sa mnom okovati i zatvoriti u pogrdna imena i nazivlje od gluposti do neprosvijećenosti. Onaj koji svakodnevno razmatra pred tabernakulom je infantilan kao i onaj koji svakodnevno pobožno i sa strahopoštovanjem tebe prima u pričesti. Onaj koji ti pjeva i koji te slavi je glup, a onaj koji ti se moli je netko s posebnim potrebama. Što me je dovelo u takvo stanje? Da se s visoka obraćam svakom koji mi želi objasniti kako ti ljubiš pobožne i jednostavne. Možda zabluda kako ću od mnoštva riječi biti uslišan odijevajući svoje blebetanje u ozbiljne misli i duboke ideje. Jesam li previše otišao u blebetanje i izgubio sposobnost za šutnju pred tobom i s tobom?
Za mene je Damask bio sve. Tamo ću pronaći sve one koje želim ismijati. Sve te pobožne muškarce i žene, djecu i odrasle koji su, kako sam to u svom blebetanju sebi tumačio, teološki neprosvijećeni i zaostali. Kako sam postao tako ogorčen? I zloban? Izgubio sposobnost za širinu molitve jedne starice koja na koljenima obilazi sliku tvoje majke? Izgubio osjećaj za poštovanje njezinog načina vjerovanja u tebe? Kako sam došao u ovo vrijeme i ovaj trenutak da se rugam mladima koji žele živjeti bračnu čistoću i traže moju podršku? Kad sam iz strahopoštovanja prema tebi prešao u stanje čovjeka koji ti se podsmjehuje i koji ti se ruga?
Kao što vidiš, mnoštvo je pitanja koje se prije ne bih usudio postaviti. Sad ih postavljam. Kao što je učenicima, napose Petru, bilo neugodno kad ste sjeli zajedno nakon uskrsnuća. Neugodna šutnja je zavladala za vrijeme večere, iako su svi znali da si ti. Neugodno je Petru koji te zatajio. Neugodno je i drugim apostolima koji su te ostavili i pobjegli. I ti kao da produbljuješ tu nelagodu. Pitaš Petra ljubi li te. Ne jednom. Tri puta. I pred svima. U zemlju da čovjek propadne od srama! Da si ga barem pitao nasamo. Ali ne. Ti ga hoćeš pred svima ne poniziti. Vratiti mu dostojanstvo. Priznaj Petre što si učinio. I Petar prvo, mogu zamisliti jedva kroz zube, protisne da ga drugi ne čuju, odgovara znaš da te ljubim. Ali treći put izdala ga je sva njegova snaga. On koji te zatajio nema ništa drugo osim reći ti Gospodine ti znaš da te volim, reći ti znaš da sam te zatajio, ništa ti ne krijem i više od tebe neću skrivati.
I ja sam došao u svoj Damask. Uznosit i pun sebe. Ja sve znam. Svi drugi ne znaju ništa. Ako i nešto znaju, pogrešno je. Ja ću ih poučiti i ponovo naučiti. Ali ti ne dopuštaš da bilo tko drugi osim tebe kaže evo sve činim novo. Pao sam. I zatajio te. Bezbroj puta. Ali nitko nije znao osim mene. I postao sam agresivan i ljut, nesposoban za ljubav. Jer izdajica i onaj koji zataji ne bježi od tebe, nego od sebe. Ne može sebe susresti. Progoni one koji te u jednostavnosti i ustrajnosti svoje vjere ne izdaju i ne niječu. Ne podnosi snagu vjere koja ne blebeće i ne rasipa se idejama i mislima. Ne podnosi vjeru koja iz svoje skrovitosti porađa snažna i ustrajna čovjeka koji te svjedoči pred svakim koji od njega traži obrazloženje nade koja je u njemu.
Ja sam dobar u formalnom obrazlaganju nade. Sposoban za sofizme i silogizme kojima se divim. Moj život ne obrazlaže nikakvu nadu. On je gorčina i nezadovoljstvo. Izabrao si slabog da me posramiš, mene koji sam se smatrao ne jakim, nego i najjačim. I kao što je Pavao pao pred Damaskom kad te susreo, i ja sam morao pasti. Bilo je neminovno. I neizbježno. Ali nisam poput Pavla tri dana proveo u mraku i tišini i molio. Nisam dopustio da mi slabi i nejaki otvori oči vjere, kao što se Pavao ponizio pred tvojim učenikom Ananijom.
Ja sam se suprotstavio. Neće mene žena koja na koljenima obilazi kapelicu učiti što je vjera, niti otac i muškarac koji kleči u ispovjedaonici i plače jer mu je žao zbog njegovih grijeha. Neće oni biti moji učitelji. Neće me obitelj s brojnom djecom poučavati što je žrtva i što znači odricanje. I kako sam malene tjerao od sebe, malene koje si mi ti slao, tako sam se penjao prema samoživosti i prijeziru. Zamrzio sam sebe i zajedno sa sobom i tebe. U meni je potpuno nestalo širine za razumijevanje drugog. Ispraznio sam se od poštovanja prema molitvi, pobožnosti i žrtvi drugih. Postao sam teolog bez Boga, teolog bez Spasitelja, teolog bez Krista. Zaljubljenik u svoje znanje i svoje spoznaje. Ne znam postoji li ime za nekoga poput mene? Za onoga koji je postao teolog samog sebe i čija teologija govori samom sebi i o samom sebi? Nije li takva teologija ispraznost nad ispraznošću, kako me poučava Pismo?
Znao si. Opet ti si dao prostor mojoj slobodi. Pustio si me. Uđi u svoj Damask, rekao si mi. I sklonio si se s puta. I ušao sam. Ali u svom Damasku sam zatekao ruševine i prazan grad. Nikoga u mom Damasku nije bilo. Nikoga osim mene. Nije bilo nijednog tvog učenika da mi otvori oči. Nijednog Ananije koji će na mene spustiti milosnu ruku i reći mi da progledam u tvoje ime. Nijedne zajednice koju ću susresti i u kojoj ću se osjetiti tvojim. Od Damaska punog neprijatelja strašniji je Damask u kojem sam sam i neprijatelj sam sebi.
Ali ti si oduvijek spor na srdžbu i bogat dobrotom, ti se nad zlom sažališ. I nada mnom si se sažalio. Nad mojom umišljenošću. Nadmenošću. Nad mojim knjigama i citatima koje sam smatrao božanskima i bogovima. Meni treba puno više vremena nego Pavlu da progledam. Tri dana i tri noći nisu dovoljne. Ljuske koje zatvaraju moje oči su čvrste i jake. Neće lako spasti. A ja se ne usudim sam ih ukloniti. I u svojoj providnosti ti si me polako pridizao. Polako me vodio kroz moj Damask. Izvodio me iz njega da vidim pobožnu staricu kako moli, mladića i djevojku kako mole za svoj budući brak i svoju djecu, očeve i majke koji dovode djecu k tebi da ih blagosloviš.
Još uvijek me vodiš mojim Damaskom. Još sam slijep. I ne vidim dobro. Oslanjam se na tebe dok hodam i ti si mi kao onaj štap kojim je Mojsije izveo narod iz egipatskog ropstva. Oslanjam se na tebe. Moj pogled je još uvijek slijep, ali moj horizont se širi i sve više imam razumijevanja za druge. I dok hodam kroz svoj Damask na usnama mi je često rečenica koja se polako pretvara u molitvu: Pustite malene neka dođu k meni. Pusti me da dođem k tebi, da budem malen, da imam širinu, razumijevanje i poštovanja za molitvu, pobožnost i vjeru onih koje sam prezirao i ismijavao misleći da ću od mnoštva riječi biti uslišan.