Ivan Pavao II.

Bilo je zlobnih i zlonamjernih glasova koji su u bolesnom starcu gledali čovjeka koji se grčevito drži moći. Držeći se misli kako je moć afrodizijak predbacivali su zlonamjerno starcu koji se nije mogao braniti kako je prigrabio svu moć za sebe.

Iz perspektive bezobzirnog i surovog svijeta gdje je osoba resurs sličan mineralu, a starija osoba potrošena dragocjenost predviđena za smetlište ubijanja koje se skrilo iza pojma lijepe smrti (eutanazija), taj je čovjek bio kamen spoticanja.

Neka vrste savjesti svijetu koji je starost kao razdoblje života proglasio opasnim ekonomskim potrošačem čija dužina života ozbiljno ugrožava ekonomsku stabilnost novčanih fondova budžeta države. Što manje starijih to manje mirovina, odnosno više novca ostaje.

Starac je bio svetački uporan u svojoj starosti, bolesti i nemoći podsjećajući svijet na sve one slične njemu koji i dalje žele dostojanstveno živjeti i prirodno otići s ovog svijeta na isti način na koji su u njega došli.

Kvaliteta života mu je posljednjih godina i mjeseci bila nikakva prema mjerilima zdravstvenih organizacija koje kvalitetu života mjere nikad dosegnutim parametrima savršenog tijela, zdravlja i naravno novčanika.

Ipak, život mu je bio prožet smislom, onim smislom čija će odsutnost možda jednog dana biti glavni zdravstveni problem, motiv i razlog da sve mlađi ljudi i u najsavršenijim parametrima kvalitete života traže biti milosrdno ubijeni jer im besmisao brzo i efikasno jede svaku kvalitetu za koju su se grčevito držali.

Starac je životom svjedočio postojanje smisla u koji se nije moralo nužno vjerovati, ali taj je smisao bio tu i nije ga bilo moguće izbjeći i onda kad se u taj smisao nije vjerovalo i ne vjeruje i kad ga se otvoreno napada, odbacuje, zabranjuje i vrijeđa.

I nije se plašio onih nama svima skrivenih znakova propadanja kvalitete života ponajviše gledane u staračkom tijelu koje odumire, propada i gubi svoje temeljne fizičke funkcije. Javno poput kakva proroka prokazivao je čovjekovu moć nad samim sobom kao ispraznu i na kraju osuđenu na raspad i umiranje bez obzira koliko se genetički čarobnjaci trudili pronaći eliksir vječne mladosti stalno odlažući pronalazak tog čudotvornog lijeka koji će nas zaustaviti na najvišem stupnju kvalitete pukog fizičkog postojanja.

Čak je i u Crkvi bilo glasova koji su u starčevoj grčevitoj borbi da pokaže da i Kristov namjesnik na kraju stari i umire tražili da ga se skloni ili da se povuče kao da Crkvu ne vodi Duh Kristov, nego isključivo ljudska pamet u najjačim intelektualnim i fizičkim godinama.

Starac je bio znak. Hodajući i vidljiv znak. Na jednoj strani umiranje i smrt kao kraj svih snova i nada pojedinca kako će zamrznuti sebe u nepostojećoj vječnosti sadašnjeg trenutka, a na drugoj strani nepokolebljiva vjera u vječnost drugačijeg sadržaja i značenja koja vjeruje i iščekuje uskrsnuće tijela i vječni život.

Tko god je htio vidjeti mogao je bez imalo zlobe i zluradosti vidjeti starca koji svjedoči smisao onkraj naših ispraznih smislova kojima ne uspijevamo dati smisao danima koji su pred nama, kamoli da dadnemo smisao patnji, starosti, usamljenosti i na kraju umiranju i smrti.

Starac je odustajao od samog sebe kako bi otvorio prostor i značenje smislu koji svoje objašnjenje pronalazi u Kristu i njegovu uskrsnuću, a ne u samoj fizičkoj patnji i nemoći.

Svojim zadnjim godinama starac je pokazivao kako patnja ima smisla i to ne na neki način nekakvog stalnog i vječnog čišćenja, nekakve patnje koja se vječno i besmisleno ponavlja, nego jednom prihvaćena i zagrljena vodi direktno u zagrljaj Uskrsloga.

Mogao je starac patiti i starac je izabrao patnju jer je stalno gledao u onoga koji je patio na križu i nikad nije odvraćao svoj pogled od Njega čak i onda kad je patnja stvarala očitu bol i izazivala sablazan obožavatelja i štovatelja sterilnog života bez ikakve sposobnosti za patnju, onih koji su i prije nego li je patnja došla posezali za mnoštvom alata kako da je unaprijed uklone i isključe iz ljudskog života.

Trpjeti patnju tako javno, javno nositi svoj križ neki, koji se užasavaju patnje, proglasili su egzibicionizmom kojega bi trebalo strogo zabraniti svim budućim Petrovim nasljednicima i Kristovim namjesnicima, kao da su zaboravili Kristovu muku i smrt.

Ako ništa zbog svoje hrabrosti u patnji i boli starac jest svet, bez obzira što će zlobnici odmah reći kako je uz sebe imao čitav tim liječnika, kao da to nisu imali i neki drugi koji ni u jednom trenutku nisu pomislili kako bi patili ili to barem pokušali nego su odmah tražili milosnu smrt.

Za razliku od njega koji je tražio milost da izdrži do kraja, kao što je to tražio i Onaj kojega je uporno i neprestano gledao kao svjedoka i uzora jedne ljubavi na križu koju mi ljudi nikad do kraja nećemo dokučiti, jer ostaje tajna kako se do ljubavi i spasenja dolazi kroz patnju i bol.

Starac je utemeljen na snažnoj vjeri i Kristovoj milosti dokučio, prihvatio, zagrlio svoj križ i iznio ga do kraja. I zato je svet.