Josip

Kažu znao je biti šutljiv i zamišljen. Samo bi šutke tesao po cijeli dan. Volio bih biti poput njega. Ne biti šutljiv gdje se šutnja pretvara u odbacivanje i prijeteći pogled kako mi nitko ne smije prići i pitati me. Volio bih biti poput njega zamišljen. Ne zamišljen tako da mi stvarnost bude daleka i nedostupna i da sam budem nedostupan drugima. Njegova šutnja nije bila odbijajuća. Slušao bi, poslušao bi i onda bi neko vrijeme šutio o onome što je čuo i o tome razmišljao. Volio bih imati tu njegovu sposobnost. Slušati i ne suditi čim riječi završe. Radije slušati i saslušati i povući se u mir gdje bih rečeno sagledao i onda o tome donio istinit i pravedan sud.

Volio bih biti poput njega. Snovati i snivati, ali sačekati dok mi Bog progovori što mi je činiti. I Pisma o njemu kažu dok je on to još snovao. Bio je strpljiv i čekao je. Nije odlučivao naprečac i iznenada. Kao da je znao da će sve doći na svoje mjesto jednom kad mu Bog progovori što mu je činiti. Čak i kad je razmišljao o onome što mu je činiti nastojao je da to učini bez buke i bez pompe, bez priče i bez razglasa. Ono što je bio zamislio učiniti naumio je to kako pišu Pisma potajice. Nastojao je pobrinuti se i o drugom i o sebi.

Volio bih biti poput njega. Ne nomad koji putuje na sve strane svijeta ne pronalazeći mir i Boga, nego još više produbljujući vlastiti nemir i muke. Volio bih putovati poput njega. U smjeru kojega mu je Bog pokazao kad ga je poslao u tuđu zemlju da tamo čeka povratak kući. Bio je čovjek koji je hodio s Bogom. Nadao se i vjerovao. Možda nije bio siguran u što i kako. Negdje ispod njegovih ljudskih dilema i sumnji održavala se živa i čvrsta vjera kako koliko god izgledalo beznadno i nemoguće, Bog će to voditi i usmjeriti na dobro.

Usudim se reći kako mu zavidim na vrlinama koje nemam, svakako ne u mjeri u kojoj ih je on imao. Strpljivosti, sposobnosti za šutnju, čekanju, nutarnjem miru, potpunom predanju Bogu. Jednoj distanciranosti od svijeta u kojem je vidio Božju prisutnost u onome što mu se kroz život događalo. Bio je svet čovjek u svijetu, tek toliko distanciran od njega svojom povučenošću i šutnjom kako bi povučen i šutljiv mogao čitati u svijetu ono što mu Bog poručuje, što mu govori i kuda ga usmjerava.

Njegovo prepuštanje Bogu nije puko cjenkanje Stvoritelja i stvorenja, daj mi to, a ja ću onda učiniti to i to. Radije je sve prepustio Bogu, a za sebe je zadržao mudrost promišljanja i strpljivog donošenja odluka koje su najbolje za plan kojega je Bog imao s njim.

Mogao bi se činiti kao neodlučan čovjek. U svijetu kad se odluke donose brzo i bez razmišljanja netko poput njega mogao bi biti kamen spoticanja, i mnogi bi bili nestrpljivi čekajući da progovori ili nešto odluči. Ili bi ga ocijenili kao slabića i čovjeka koji nema snage odlučiti sam. Ipak, bila je to njegova sloboda da svoje odluke donosi s Bogom, a ne samostalno. I tu mu je pomagala njegova prirodna strpljivost i šutljivost.

Nije bio čovjek od puno riječi. Volio je slušati, a govorio je malo. Takav stav imao je i prema ljudima i prema Bogu. Njegova strpljivost vjerojatno je iritirala mnoge. U svijetu brzine on bi bio prespor i mnogi bi ga ostavili iza sebe idući za svojim životnim ciljevima i odlukama. Neki bi se osvrtali na njega i žalili ga jer bi im se činilo kao da stoji u mjestu. Ipak, malo tko bi primijetio njegov bogat i intenzivan život s Bogom, njegove duge razgovore s Bogom, njegova pitanja na koja bi strpljivo i šutljivo čekao Božji dogovor, a ne ljudski.

Vjerojatno bi se povlačio u sebe ili u prostor svog tesarskog posla kad bi ga ljudi gnjavili i tražili od njega da se što prije odluči i pođe s njima. On bi bio dovoljno hrabar da ostane sam sa svojim Bogom i svojim poslom. Mirno bi saslušao sve savjete, sugestije. I dok bi mnogi iščekivali odgovor odmah jer misle kako su stvar i pitanje hitni, on bi se povukao iza vrata svoga dvorišta, iza vrata svoje kuće, otvorio bi Pisma i promišljao Božje odluke i zahvate za koje je bio duboko uvjeren da imaju čvrste veze s njegovim osobnim životom.

Neki bi otišli od njega razočarani i uvrijeđeni misleći kako je njegovo zatvaranje vrata njima pred nosom kukavičluk nekoga tko je samo razvikan kao hrabar i odlučan čovjek. Ali, on nikad za sebe nije rekao kako je hrabar i odlučan. Nikad za sebe nije rekao kako je strpljiv i voli šutnju s Bogom. On bi se samo povukao u tišinu svoga doma i čitao Pisma, molio i strpljivo čekao.

Josip je bio takav čovjek.