Stolac od maslinova drva
U jednom gradu koji je bio i blizu i daleko, i suvremen i prašnjav od vremena, živio je čovjek po imenu Rafael. Bio je poznat po svojoj uljudnosti, pravilno odmjerenim rečenicama, sigurnom hodu i navici da se na svakom skupu pojavi točno dvije minute prije početka – nikada ranije, nikada kasnije. Na svečanostima je znao sjesti blizu govornice, a u crkvi bi nenametljivo sjeo u treći red, baš onako da ga se primijeti, ali ne prozre.
Imao je i jedan naslijeđeni stolac – jednostavan, ali od lijepo obrađenog maslinova drva. Bio je to stolac njegova djeda, koji je, kako se govorilo, za života izgovorio malo riječi, ali ih je sve molio. Taj je stolac Rafael stavio u radnu sobu, tik uz knjige o retorici, liturgici i umjetnosti ophođenja. Uvijek ga je čistio s osobitom pažnjom, ali nikada na njega nije sjeo. Govorio je, polušaljivo, da je taj stolac “za starce koji su svoje već rekli”.
Jednoga dana, primio je poziv – ne običan, nego gotovo svečan. Gospodin Timeo, starac koji je nekoć bio učitelj mnogima, a sada gotovo zaboravljen, priređivao je večeru u svojoj trošnoj kući na rubu grada. Poziv nije imao ukrase ni zaglavlje, bio je pisan rukom, na hrapavom papiru, a sadržavao je jednu rečenicu:
“Ako želiš istinski razumjeti gdje sjedi čovjek, dođi.”
Rafael je, potaknut znatiželjom, došao. Našao je malu prostoriju s jednostavnim stolom, starim lampionom i nekolicinom lica koje je jedva poznavao – slijepi ulični svirač, udovica iz susjedstva, mladić koji je nekoć prosio ispred katedrale. Stolci su bili različiti: drveni, plastični, klimavi. Svi su već sjedili. Ostao je samo jedan stolac – najobičniji od svih, s klimavom nogom i udubinom na sjedištu. Rafael je zastao, a onda sjeo, pomalo zbunjen.
Večera je bila jednostavna, ali tiha i smirujuća. Nitko se nije hvalio. Nitko nije govorio o sebi. Pitanja su bila nježna. Pogledi su bili iskreni. Slušalo se.
Na kraju, starac Timeo ustade i reče:
„Vidite, svi ste sjeli gdje vas je čekalo mjesto. Nitko nije birao. I nitko nije bio ni više ni manje čovjek zbog toga. A vi, Rafaele…, vaš djed mi je ostavio stolac da ga dam onome koji će znati sjediti tiho. Niste sjeli na njega jer ste mislili da još nije vaš red. Ali znajte: nije pitanje kojeg si mjesta dostojan, nego jesi li spreman biti ondje gdje te Bog postavi.“
Rafaelu su se oči spustile. U glavi mu je brujalo. Sav njegov trud da uvijek bude „pravi“, da ne griješi ni prema bontonu ni prema liturgiji, činilo se kao pažljivo građeni stubić do mjesta koje je ionako bilo prazno. Tog je dana, prvi put, poželio sjesti ne da bude viđen – nego da služi.
Kada je idućeg dana ušao u svoju radnu sobu, pomilovao je onaj stari stolac od maslinova drva. I sjeo. Tiho. Bez riječi.
Tumačenje
Ova pripovijest duboko odzvanja riječima Kristove prispodobe o prvim mjestima (Lk 14,1.7-14). Poniznost nije izvanjski položaj, nego nutarnje raspoloženje. Istinska čast nije u zauzimanju mjesta koje imponira drugima, nego u prihvaćanju mjesta koje nas poziva na služenje i tišinu. Gozba na koju smo pozvani nije društvena, nego eshatološka: to je stol Gospodnji, za kojim prva mjesta zauzimaju oni koji ne biraju mjesta, nego daruju srce.
Isus u evanđelju ne osuđuje ni goste ni domaćine – nego razotkriva skrivenu težnju da nas drugi uzdignu. A Kraljevstvo Božje ne uzvisuje po zaslugama, nego po milosti. I upravo zato, sjesti na posljednje mjesto može biti čin najveće slobode – jer ondje sjedi Onaj koji je došao služiti, a ne da mu služe.
