Četvrtak 2. korizmenog tjedna: Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina

Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina

Čitanja: Jr 17, 5-10; Ps 1, 1-4.6; Lk 16, 19-31

Biblija često i ne bira izraze. Govori jasno i nedvosmisleno, katkada tvrdim riječima. Evo danas prorok Jeremija govori:

Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća.

Prorok Jeremija govori to Jeruzalemcima koji su zapustili svoga Boga te se u političkim previranjima uzdaju u pomoć Egipta koji bi ih trebao zaštiti od njihovih neprijatelja koji su se spremali zauzeti grad.

Veli im, dakle, Jeremija: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka.” I dogodila se nesreća. Narod je ustrajao u svojoj nevjeri, pouzdavajući se u moć Egipta. Pomoć nije stigla te je njihov neprijatelj Nabukodonozor osvojio i opustošio grad.

Naravno, mi smo ljudi upućeni jedni na druge. Pouzdajemo se mi u svoje prijatelje, u svoju djecu, u svoje rođake… Međutim, ono što nam Božja riječ želi reći jest da se u prvom redu trebamo u Boga pouzdavati, njegovu volju tražiti, njegovu riječ slušati i prema njemu ravnati svoj život. Uspio ili ne uspio u nekom svome pothvatu, pouzdajem se u Gospodina. Baš kao što je Isus vršio volju svoga nebeskog Oca, makar je, po ljudsku govoreći, doživio neuspjeh.

Kad god svoje pouzdanje stavljam prvenstveno na nešto ljudsko ili ovozemaljsko, razočarat ću se i propasti. Ne može biti moj temeljni i najvažniji životni oslonac ni moje zdravlje (što je promjenjivo, ako li ne ono?), ni moje bogatstvo (danas jest, a sutra ga nema), ni moj ugled u društvu (“Tko bi gori, sad je doli”), ni moje sposobnosti (uvijek će se naći netko umješniji), itd. Jer ako netko na tome gradi svoj život, prije ili kasnije gorko će se razočarati. “Stalna na ovom svijetu tek mijena jest.” Zato, uzdajem se u Boga i njegovu volju tražim i njegovu pomoć ištem. A onda, njegovom dobrotom, može mi pomoći i moj prijatelj i moj znanac i splet životnih okolnosti. Zato nam prorok Jeremija veli:

Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.

Neka Gospodin bude naše uzdanje u sušnim i plodnim godinama.

Priželjkivao je nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola

Evanđelje: Lk 16,19-31

Isus pripovijeda priču o bogatašu koji se „odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio.“ Pred njegovim je vratima ležao jedan siromah imenom Lazar, koji se priželjkivao nasititi onim što je padalo s bogataševa stola. Doslovno je žudio za otpacima i mrvicama. Međutim, nisu ga zapažali. Samo su psi dolazili i lizali njegove čireve. Tko zna, možda taj bogataš i nije bio svjesno zloban i nemilosrdan. Jednostavno, nije vidio, nije primijetio, nije imao vremena. Sit gladnu ne vjeruje, veli poslovica. Evo upečatljive slike. Ono što su za bogataša bile nevažne mrvice i otpaci, za Lazara su značile hranu, život, preživljavanje. Lazar je žudio za mrvicama!

Nevjerojatno, rekli bismo u prvi mah. Pa ipak, toliko blisko nama i našem vremenu. Po sebi nije nikakav problem činiti dobro. Temeljna je stvar zapaziti, imati sućuti, imati srca i ljubavi. Lako je činiti dobro. Obično se jako naglašavaju ona junačka, velika i veličanstvena dobra djela. Eno: onaj tamo je život dao za svoju domovinu. Onaj tamo liječnik ili misionar četrdeset je godina proveo u užasnim životnim uvjetima liječeći gubavce. Eno, onaj je žrtvovao svoj život da bi spasio dijete iz zapaljene kuće. To su velikani i divimo im se. Ali, pogledajmo, mi svakodnevno mrvicama možemo učiniti stvari koje našim bližnjima puno znače. Za mene sitnica, mrvica, a za njega silno važna stvar. Eno, na primjer, službenik na šalteru jednom točnom i ljubaznom informacijom može učiniti čovjeku veliku uslugu i poštedjeti ga cjelodnevnog lutanja od šaltera do šaltera. A tek ako mu pomogne da ispuni neki formular! Možemo ustupiti nekome mjesto u javnom prijevozu, možemo pustiti stariju osobu, majku s djetetom ispred sebe u dugom redu pred blagajnom, ili možda radnika koji treba platiti samo burek i jogurt, pa da požuri na svoje gradilište.  Ili stranca uputiti u gradu na pravu adresu. A velika „mrvica“ je kada sa zanimanjem i dobrohotnošću saslušamo svoga bližnjega, poklonimo mu svoje vrijeme. Takve su mrvice silno važne u obitelji. Imati vremena. Odložiti mobitel i igricu, ugasiti televizor, na trenutak ostaviti po strani nešto što mi je važno i usredotočiti se na vlastito dijete, bračnoga druga, na brata, na svog roditelja i reći: „Tu sam, za tebe“. Mene košta malo strpljivosti, a toj osobi to može biti silno, silno važno. Prisjetimo se kako smo se mi osjećali kada nam je bila toliko važna nečija blizina i podrška. A što reći o mrvicama u obavljanju kućnih poslova… Ono što je meni mrvica, nekome može biti silno blago. Mrvicama možemo čudesa učiniti. Vrijedi pokušati. Pogotovo ove korizme.