Srijeda drugog tjedna došašća – homilija
Čitanja: Iz 40, 25-31; Ps 103; Mt 11,28-30
“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, govori nam danas Isus. Površni bi slušatelj mogao pomisliti da Isus, poput slatkorječivih političara, olako obećava ljudima odmor bez umora i opterećenosti. Čovjekov život, budući da smo ograničeni i smrtni i budući da živimo s drugim ljudima koji su također ograničeni i smrtni, nužno uključuje nevolje, poteškoće i tegobu. Pitanje je samo kako se s time nositi. Isus, naravno, ne daje isprazna obećanja, nego odmah nastavlja: “Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim”. Dva su tereta i dvije su vrste opterećenosti. Teret života koji sami, to jest svojim silama nosimo, težak je i nadmašuje naše sile. Zato Isus veli da trebamo uzeti njegov jaram na sebe.
Koja je razlika između kršćanina i čovjeka koji u sebi ne nosi Kristovu nadu? I jedan i drugi moraju raditi, i jedan i drugi znadu trpjeti zbog bolesti, nerazumijevanja, oskudice, nemira, ratova… I jedan i drugi žive sa svojim teretima, tjeskobama, strahovima i svime onim što već život može donijeti. Međutim kršćanin to ne nosi sam. On nije sam na putu. Njegova je staza osvijetljena svjetlom evanđelja, njegov korak osnažen sakramentima Crkve.
Isusov jaram jesu zapravo one iste životne teškoće koje život nosi, s tom razlikom, da s njime jaram postaje sladak, a breme lako. Ne radi se samo o tome da bi nam Isus pomagao nositi križ, nego naš jaram i naše breme u Kristu dobivaju svoj pravi smisao. Kao što je Isus po sramoti križa dospio do slave uskrsnuća i tako i nas spasio, tako i naše opterećenosti, naši križevi postaju s Kristom oruđe spasenja. Pa kad onda vidimo da u Kristu sve dobiva svoj smisao, onda doista možemo shvatiti i pravi smisao i ljepotu Kristovih riječi: “Jaram je moj sladak i breme moje lako.”