Ako ne hodaš… iliti što me naučilo Sjeverno more
Sjeverno more se nalazi svega 15 km od Delfta, mjesta dužeg boravišta na ovogodišnjem putovanju. Nekoć je Delft bio snažna pomorska luka, ali isušivanjem kopna otetog od Sjevernog mora, ostao je s moram povezan mrežom plovnih kanala. Nizozemska, dijelom i niža od razine Sjevernog mora upravo njemu duguje povijesnu pomorsku povezanost s cijelim svijetom.
Iskustvo šetnje uz obalu Sjevernog mora, upravo ovdje u Nizozemskoj posebno je iskustvo koje me uvijek vraća u ovu zemlju. Možda postoje i druga mjesta s ovakvim plažama, ali za mene su ovo posebne plaže – posebno mjesto. Kada sam prvi puta šetala obalom Sjevernog mora u mjestu Sheveningenu, pogled mi je bio ‘zalijepljen’ za sivu zgradu ograđenu bodljikavom žicom. Iza njenih zidova u to vrijeme nalazili su se generali Gotovina i Markač. Puno kasnije sam otkrila kako su im sobe bile na drugom katu, ispod razine zida i bodljikave žice. Huk mora i žamor ljudi s plaže mogli su samo čuti, ali ne i vidjeti. Šetala sam plažom i znala kako je plaža Sheveningen poznata za nas Hrvate samo po ovoj zgradi i ljudima koji su u njoj.
Šetnja plažom Sjevernog mora je sve samo ne uobičajena šetnja. Na plaži, osobito u večernjim satima moguće je sresti konje i njihove jahače, pse i njihove šetače, djecu koja uporno grade svoje kule od pijeska, roditelje i djecu koja se kupaju u, za mene, prehladnoj vodi. I šetače. Mnoštvo ljudi koji šetaju. Ovoj posljednjoj kategoriji rado se pridružujem. Zasukanih hlača, s papučama u rukama, dok pijesak ulazi među nožne prste, a valovi oplahuju gležnjeve i potkoljenice. Odavde svijet izgleda sasvim dobrim mjestom za život. U trenutcima kada zaželim zastati i pogledati pučinu tamo gdje se valovi rađaju, pod nogama se počinje događati ‘čudo’ Sjevernog mora. Noge uporno i polako tonu u pijesak. Moguće je potonuti prilično duboko. Teško je noge iščupati jer mokri pijesak uredno prima noge u svoj svijet. Nema dugog stajanja. Možda samo kratko. I pokret!
Duga nepregledna pješčana plaža, sve manje ljudi na obali kako večer pada i sunce se potapa u moru omogućava brz prohod misli. Nije to samo s morem tako. Cijeli život je takav. Nema stajanja. Mogu zastati ali jako brzo ću početi tonuti. Opstanak je u hodanju, u napredovanju. U upornom hodu naprijed. Ako stanem zadovoljna sobom, sigurno je, potonut ću. Zar ikada čovjek smije biti zadovoljan u potpunosti sobom? Nije li smisao upravo u napretku, u stalnom hodu u ljubavi prema Bogu i ljudima, svaki dan? Nema stajanja. Samo naprijed. I valovi problema i poteškoća naravno dolaze, nekad viši, nekad niži, nekad se gotovo uplašim kad vidim kako se stvaraju novi i novi valovi, ali samo miran i uporan hod po pijesku održat će me na površini. Samo napredujući mogu preživjeti. Ako stojim, propadam i pijesak me guta.
Sjeverno more i šetnja po pijesku mogu biti divna škola života. Male duhovne vježbe. S noge na nogu i polako naprijed.
