Petak, 23 listopada

Sudačko kršćanstvo


Talijanski politički filozof Giorgio Agamben u svom kratkom eseju Pilato e Gesù na vrlo originalan način promišlja događaj Isusovog i Pilatovog susreta. Agamben ističe kako Pilat ne želi osuditi Isusa jer nema u rukama sve poluge pravednosti kako bi mogao izreći pravednu osudu.

Prema Agambenu Pilat zaobilazi skoro sve legalne elemente ondašnjeg rimskog prava koji su nužni u procesu dokazivanja krivnje. Na drugoj strani Isus se podlaže sudu zemaljske vlasti koju opet božanska vlast ne osuđuje. Za Agambena između Isusa i Pilata nalazi se nerješiv problem koji Agamben formulira na sljedeći način: božansko se podlaže sudu zemaljskog dok ga istovremeno ne osuđuje, dok zemaljsko ne osuđuje božansko jer nisu ispunjeni uvjeti apsolutne pravednosti na temelju koje bi ljudsko moglo osuditi božansko. Ljudsko zahtijeva da sudi na temelju pravednosti, božansko se podlaže ljudskom sudu na temelju svog milosrđa prema ljudskom.

Iz ove nemogućnosti odnosa ljudskog i božanskog Agamben ističe kako Pilat odustaje od legalnog zakonskog postupka protiv Isusa jer ne može izreći nepravednu presudu, Isus se podlaže ljudskom sudu svjestan da zemaljsko nema legalnog uporišta u pravednosti da ga osudi.

Paradoks o kojem Agamben govori mogli bismo opisati kao paradoks milosrđa. Isus kao predstavnik božanskog podlaže se sudu ljudskog koji predstavlja Pilat. Pilat zna da nema zakonskog uporišta u pravednosti kako bi ga osudio, Isus zna da stvari tako stoje, ali se podlaže nemogućem: nemogućnosti ljudskog da nad njim izrekne pravednu presudu. Agamben zato i tvrdi da Isus nije legalno osuđen, nego nepravedno ubijen.

Kao potvrdu svog promišljanja Agamben ističe kako se, kada je riječ o događajima između Isusa i Pilata, nikada ne govori ili piše kako je Isus zakonski zatvoren, zakonski ispitan, zakonski osuđen, kako se s Isusom postupalo u skladu sa zakonskim propisima, nego Agamben govori kako je Isus jednostavno „predan“, ali ne zakonski.

Ako Isus nije legalno i zakonski osuđen, što onda znači ono da je Isus „predan“? Agamben zaoštrava svoje promišljanje tvrdnjom da Isus često traži da ne sudimo i osuđujemo, niti sam Isus izriče sud ili presudu nad nekim, dapače prema Agambenu Isus se koristi milosrđem onda kada ima zakonsko uporište da nekoga osudi na temelju zahtjeva pravednosti.

„Predan“ Agamben tumači kao dio onoga što se zove ekonomija spasenja. Prema božanskom planu Isus je „predan“ na muku i smrt iako nije bilo moguće zemaljskim zakonom utvrditi u čemu je točno njegova krivnja. Agamben iznosi pretpostavku da bi zemaljsko moglo presuditi božanskom kada bi ljudsko u svojim rukama imalo moć apsolutne pravednosti, što nema. Na drugoj strani božansko ne koristi apsolutnu pravednost kao mehanizam, nego milosrđe kao mehanizam.

Tako da se Agambenovo promišljanje svodi na zanimljivo pitanje: može li milosrđe izricati sud i osuđivati? Agamben će zaključiti dijelom svoje razmišljanje idejom da odnos pravednosti i milosrđa ne može biti razriješen na definitivan i konačan način, jer ljudsko i božansko su udaljeni toliko jedno od drugog da je nemoguće premostiti jaz između dvoga.

Nastavljajući Agambenovu misao prema eshatologiji postavlja se pitanje: jesu li raj i pakao izričaji milosrđa (raj) i pravednosti (pakao) i ako jesu tko je sudac, jer znamo iz Evanđelja da Isus nedvosmisleno govori o ovim dvama eshatološkim stvarnostima? Agambenov esej bi nas naveo da zaključimo kako je raj izričaj milosrđa, jer ga ne zaslužujemo, darovan nam je kao dar, dok je pakao izričaj suda koji sami izričemo nad sobom jer sudimo isključivo na temelju pravednosti, bez ikakvog milosrđa, i božansko potvrđuje naše poimanje apsolutne pravednosti.

Je li proces koji se događa na Pilatovu dvoru preslika božanskog poimanja suda? Dok božansko želi biti milosrdno, iako je svjesno da je čovjek nepravedan i ne zaslužuje raj, ljudsko odbija milosrđe božanskog i želi biti suđeno isključivo prema kriterijima ljudskog, odnosno prema načelu nekakve apsolutne pravednosti i to isto načelo suđenja želi primijeniti na božansko?

Agambenov esej aktualizira jedan trajno prisutan fenomen koji ovdje možemo opisati kao sudačko kršćanstvo. Sudačko kršćanstvo ne treba miješati sa zakonskim normama Crkve koje ne idu za kriterijem apsolutne pravednosti, nego za milosrđem ukoliko postoji sposobnost priznanja grijeha i želja za kajanjem. Sudačko kršćanstvo je metafizička tvrdnja koja traži da se odnos prema čovjekovu grijehu i slabostima ima odvijati isključivo i samo prema načelima apsolutne pravednosti, bez ikakvog milosrđa, jer prema sudačkom kršćanstvu ljudsko ima pravo i smije suditi nad božanskim prema ljudskom shvaćanju pravednog ili pravednih zakona.

U strukturi sudačkog kršćanstva niti kajanje niti obraćenje nisu dovoljni za nevinost i poništenje već donesene presude, nego se kajanje i obraćenje isključuju zbog toga što ova dva iskustva eksplicitno uključuju iskustvo i događaj milosrđa. Sudačko kršćanstvo ne može uključiti milosrđe kao komponentu suda, jer bi onda moralo dio svoje sudačke vlasti i moći predati božanskom kojemu je ono također sudac. Sudačko kršćanstvo je time fenomen apsolutnog isključenja milosrđa iz sudskog procesa protiv grešnika i njegovih grijeha, apsolutni legalizam pravednosti prema čijim načelima grešnik mora biti mjeren i promatran.

Sudačko kršćanstvo samim svojim postojanjem nužno isključuje milosrđe kao božanski element, što onda znači da sudačko kršćanstvo ne može uvažiti kajanje i obraćenje i milosrđe u sudski proces. Ono se isključivo vodi odnosom pravednosti i kazne za prekršaj zakonskih normi. U sudačkom kršćanstvu sama kazna je milosrđe prema grešniku. U metafizici sudačkog kršćanstva kazna i milosrđe su identični.  

Ukoliko bi, kako to Agamben ispravno primjećuje, sudačko kršćanstvo bilo jedini i stvarni sadržaj božanskog, onda raj ne bi bio moguć, milosrđe ne bi postojalo kao sadržaj božanskog, a Isusova uloga u ekonomiji spasenja ne bi bila potrebna, jer ako ćemo proširiti  Agambenovu ideju, Isus je vrhunac ekonomije spasenja upravo da prekine apsolutnu dominaciju sudačkog kršćanstva nad čovjekom čiji je krajnji izričaj smrt kao kazna za grijeh.

Drugim riječima u sudstvo sudačkog kršćanstva koje se temelji na apsolutnoj pravednosti, Isus unosi rascjep uvodeći milosrđe kao božanski način suđenja, zbog čega se opet vraćamo Agambenovom pitanju: može li milosrđe suditi; ako može ima li zakonske kriterije; može li milosrđe biti utemeljeno na zakonu?

Agamben će zaključiti o sceni između Pilata i Isusa kako je Pilat imao upravo taj problem, sumnju i dilemu: ako je Isus ono što kaže da jest, onaj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta, Sin Božji koji ne sudi nego milosrđem presuđuje, koji su njegovi zakonski kriteriji, ako ih uopće ima, i kako da ga osudimo na temelju legalnog i zakonski utemeljenog ljudskog sudišta i sudskog procesa?

Za Agambena Pilat je bio preplašen jer mu se u razgovoru s Isusom nametnulo nekoliko povezanih pitanja. Može li milosrđe zakonski osuditi nekoga? Ako može, na temelju kojeg zakonskog kriterija? Ako je milosrđe sadržaj božanskog, kako je moguće da ljudsko, držeći se načela pravednosti, može osuditi božansko? Zašto se božansko podlaže ljudskom, iako božansko zna da je svaki ljudski kriterij pravednosti utemeljen na zakonu uvijek nepravedan prema božanskom, čiji je sadržaj milosrđe?

Sudeći prema Agambenu, ono što je izazvalo strah u Pilatu bila je spoznaja da milosrđe i pravednost imaju često kontradiktorna značenja i efekte kada se govori o njima u njihovom odnosu prema ljudskim sudovima i božanskom sudu. Pilat se uplašio spoznaje da božansko i ljudsko na području sudskog i političkog nikada ne mogu biti izmireni i pomireni kao da je riječ o jednom te istom sudištu i sudskom procesu.

Zato kada prema Agambenu Pilat postavlja Isusa na sudačku stolicu, koja pripada zapravo njemu kao ljudskom sucu, Pilat priznaje da ga je strah jer ne razumije kakav je odnos između ljudskog i božanskog kada su u pitanju pravednost i milosrđe. Pilat se plaši Isusa jer su mu nepoznati kriteriji onoga što su za Isusa  pravednost i milosrđe i vrlo je moguće da su drugačiji od onih koje je Pilat poznavao i na temelju kojih je mogao zakonski osuditi Isusa.

Prema Agambenu, Pilat nije zakonski osudio Isusa, nego ga je jednostavno „predao“ da bude razapet i umre na križu, plašeći se čovjeka koji mu je u jednom trenutku otkrio da možda postoje drugačiji zakoni negdje drugdje, u onomu što Isus govori Pilatu kada mu kaže moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Nije bez uporišta, kako piše u Ivanovu evanđelju, da se Pilat uplašio kad su mu rekli da taj čovjek tvrdi da je Sin Božji i da se još više uplašio kad mu je taj isti čovjek potvrdio da je njegovo kraljevstvo iz nekog drugog svijeta, čiji su zakonski kriteriji i legalni koncepti Pilatu potpuna nepoznanica. Ako ih ima u njegovom kraljevstvu s onoga svijeta, Isus o njima ništa nije rekao. Jer kako izvještava Ivan, Isus je pred Pilatom  šutio i nije progovarao što je samo pojačavalo Pilatov strah da čovjek koji stoji pred njim nije običan prekršitelj bilo rimskog bilo židovskog zakona onoga vremena.

Pilat se preplašio da čovjek pred njim nije prekršio zapravo nikakav zakon. Jer je taj čovjek doslovce izvan i iznad svakog zakona poznatog čovjeku. Čak i izvan i iznad zakona ondašnjeg najmoćnijeg i najjačeg zakona na svijetu, onoga rimskog, što je u Pilatu jačalo nelagodu da ima s posla s čovjekom čije razumijevanje pojmova sud, pravednost i kazna „nije od ovoga svijeta“.