Postoji pakao. To je stanje u kojem se ne može biti u tvom krilu. Stanje plača. Plačem jer si me mogao držati u naručju. Škrgućem zubima od gnjeva na samog sebe jer vidim drugoga u tvom krilu. On to nije zaslužio. Ali on se kajao, a ja nisam.
Ima istine u tvojim riječima kako će tamo biti plač i škrgut zuba. Pakao je duboka i nepodnošljiva tuga. Iskustvo spoznaje kako više ne postoji mogućnost dočepati se skuta tvoje haljine. A mogao sam. Govorim o krilu jer Pismo govori o čovjeku kojega primaš u svoje krilo. Siromah. Jedan od onih koji otkako je svijeta i vijeka podnose nepravdu i zlo. Nemaju u sebi želje za osvetom. Oni žude za krilom.
Pakao nije stanje u kojem se ti osvećuješ jer ti nisi osvetnik. Pakao je osveta samom sebi. Pakao ima veze s tobom tek toliko koliko je potrebno kako bih otkrio da sam mogao izbjeći osvetu, mržnju i zlo i bio bih odnesen u krilo. Tvoje krilo. Mogao sam izbjeći mržnju. I zavist. I grijeh.
Onaj drugi, kaže Pismo, bi pokopan. Nema za njega krila. On se probudio u raljama. U kandžama. U bezdanu. U praznini. U raljama onoga kako je živio. Raljama mržnje. I zla. Uzalud vapi za krilom. Nema za njega krila u kojem će osjetiti toplinu. Svjestan je. Odatle i dolazi njegov plač. I škrgut zubi. Iz neopisive muke. I patnje. Rekao sam vječno ne jednoj utrobi. Božanskoj utrobi. Njezinoj ljubavi.
I on te preklinje pošalji nekoga od mrtvih njegovoj braći. Pošalji ako je ikako moguće nekoga iz pakla. Neka im posvjedoči kako se okončava život onoga koji uživa u zlu, koji obožava mržnju, koji je bešćutan. I svirep. Koji ne preže ni pred čim.
Ali, ti si mudar. Znaš koliko može otvrdnuti čovjekovo srce. I kažeš mu kako nema potrebe. Onaj koji uživa u zlu i mrtvog koji uskrsne pokušat će ubiti. Nisu li tako htjeli učiniti s Lazarom kad ga je Sin uskrsnuo? Kažeš imaju Sina. Sve što je on rekao istina je. Poštuješ slobodu da se bude protiv istine. I protiv nje živi.
Međutim, neću ti moći prigovoriti kako si istinu sakrio od mene. Čak i ne tražiš da bezuvjetno vjerujem Sinu. I njegovim riječima kako postoji stanje življenja izvan božanskog krila. Mišljenja si kako je dovoljno što je Sin rekao kako pakao postoji. Tebi se čini nekako logičnim i razumljivim. Ako ne vjeruju Onomu tko je iste naravi kao i ti zašto bi vjerovali nekom mrtvacu koji se vrati?
Siromah. I bogataš. Nisu tek puke simbolične slike. Simpatične mitološke pričice za plašenje djece i držanje odraslih u strahu. Jer kamo odlazi onaj koji šutljivo i strpljivo podnosi mržnju i zlo moleći za svoje neprijatelje i one koji ga progone? Ili onaj koji silovito i snažno đavolski uživajući u zlu i mržnji sije ih po svijetu ostavljajući za sobom kosti mrtvih? Gdje putuje onaj kojemu govoriš kako si ti blag i milosrdan i ti se nad zlom ražališ, ali on umjesto padanja na koljena pred tobom još jače sije zlo?
Pakao nije stanje osvete. Ti se ne osvećuješ. Pakao je vječnost bez krila. Vječno življenje mržnje i zla za koje se nikad nisam htio pokajati i tražiti oproštenje. Ni od koga. I ti me puštaš. Nimalo laka srca. Puštaš me jer kažeš mi u Pismu: Sinko, ti si za života primio u sebe mržnju i zlo, uvjeren kako su to tvoja dobra. Evo ti tvoja dobra. Sad ih možeš posjedovati vječno. I ona će posjedovati tebe. I dok te budu proždirala da te nikad ne ubiju gledat ćeš moje božansko krilo, ali nećeš moći u njega uči.
Između tebe i mog krila zjapi vječna provalija. Ti ne možeš prići bliže. Ne mogu ni ja tebi. Ti možeš kroz plač i škrgut zuba promatrati što si propustio. I to ćeš morati promatrati vječno. I cijelu vječnost proživljavat ćeš svijest kako sam te ljubio i volio. Neizmjerno. Ali, ti si odabrao ljubiti mržnju i zlo.
Ja nisam Bog koji se osvećuje i nisam Bog koji te mrzi. Ni sada te ne mrzim. Ali, ti vjerojatno iz svog stanja vječne mržnje i zla mene još više mrziš. Onako kako zločinac mrzi svoju žrtvu nakon što mu žrtva oprosti, jer se zločinac ne kaje i nema u sebi snage prihvatiti oproštenje kako bi ustao kao novi čovjek.
I ti bi mene možda najradije ponovno ubio. Ali, jer to ne možeš, vječno me mrziš. Ali, iako ti ne mogu pomoći, vidim kako tom mržnjom kojom mrziš mene jednako, ako ne i snažnije, mrziš i samog sebe. Jer si propustio priliku. I mogućnost.
Da, sinko. Kao što vidiš, postoji pakao. I kad bih te mogao dići iz mrtvih i vratiti iz pakla i poslati tvojima da im kažeš o kakvoj se strahoti radi, misliš li da bi ti povjerovali? Možda bi te pokušali ubiti kao što su namjeravali Lazara. Ili bi te ubili kao što su ubili Sina. Vidiš, čak ih ni Sin nije uspio uvjeriti. Ti bi mogao još manje.
Da. Postoji pakao. Sad znaš i vidiš kako izgleda. I možda ti je od svega najgore živjeti sa spoznajom da si to učinio sam sebi. To je vječno znanje. I vječna svijest. Iskustvo da si božanskoj utrobi koja te željela vječno u sebi držati kao ljubljenog i voljenog svojom mržnjom i učinjenim zlom rekao ne. I za to si, kako kaže Pismo, bio pokopan. Za tebe, jer si ti sam tako izabrao, nema krila koje će te primiti.