Ilija

I tako je jedan od najsnažnijih proroka pao u očaj. Onaj koji je u vatrenoj kočiji pokazujući svu svoju snagu uzišao na nebo pao je u duboku rezignaciju. Poput pacijenta oboljelog od kliničke depresije veliki prorok nema volje i nema snage. Ne želi čak niti ustati, htio bi samo leći i više se nikad ne probuditi.

Ispalo je drugačije od onoga kako je zamislio. Nadao se kako će njegova snaga, njegova visina i snažan i dubok glas utjecati na narod. Uvjerio je sebe kako svojom pojavom može obratiti srca kraljice i izabranog naroda.

Prorok je došao pred zid i vapi dosta mi je svega Gospodine molim te daj mi da umrem.

Ne zvuči li ti ovo poznato? Toliki napori, toliko uloženog truda, toliko nade i pozitivnog iščekivanja i na kraju nemaš ništa, samo zid pred kojim stojiš. Potrošio si svoju snagu, potrošila si svoju energiju i svoj život i što sad? Zajedno s prorokom evo te pred zidom kojega ne možeš svladati.

Ne trebaš se stidjeti svoje želje za svršetkom svega. Ako je prorok koji je bio daleko snažniji od tebe u vjeri i navještaju poželio da ga više nema, zašto i ti ne bi? Trudio si se oko navještaja, borila si se svim srcem da radosna vijest dopre do svakoga, ali ništa se nije dogodilo. Dapače, postao si predmet poruge, objekt izrugivanja, žele te čak i ubiti jer im smetaš.

Tvoj Bog koji te onomad poslao sa snažim riječima podrške i ohrabrenja te napustio. Pobjegao je od tebe i ostavio te samog ili samu. Ili ipak nije?

Netko proroka povlači za rame. Netko ga drmusa dok bezvoljan i praznog pogleda zuri u nebeski svod. Netko mu govori ustani proroče i jedi, dug je put pred tobom. Prorok ne reagira, njegov staklasti i odsutni pogled govori kako je prorok odlučio napustiti svoje poslanje i umrijeti. Ako to ne učini Bog, prorok će to učiniti sam.

Tko zna koliko je dugo prorok tako ležao? Danima, tjednima, mjesecima? Pisma samo kažu da je legao i zaspao. Umoran od svega, razočaran i rezigniran, sablažnjen nemoću Boga da mu pomogne i da ga spasi prorok je zatvorio svoje oči kako ih više nikad ne bi otvorio za ovaj svijet.

Kako je taj Bog samo uporan, kakva upornost onoga kojega je prorok već napustio! Ustani i jedi kaže Bog proroku. I tako danima, tjednima, mjesecima i godinama Bog hvata proroka za umorna ramena i ne da mu mira. Ustani i jedi!

I malo pomalo prorok se budi. Slabašan je, nema snage, nema vjere, nema više ničega od onoga što ga je hranilo i hranilo njegov navještaj. Budi se nekoliko puta, ali bez vjere samo se vraća na tlo i ponovno zaspe. Pusti me na miru, kaže prorok Bogu. Ostavi me, gdje si bio kad si mi trebao?

I tako se Bog i prorok bore jedan protiv drugoga. Bog je neumoljiv i nesalomljiv. Slama proroka u njegovoj nevjeri i očaju i prorok počinje jesti. Pomalo. Zalogaj po zalogaj. Prorok uzima kruh i vodu. Kroz neko vrijeme proroku se vraća snaga, vraća mu se volja, vraća mu se vjera i on iako još uvijek slab jedva stojeći na nogama vjere ide prema Božjem brdu.

Reći ćeš za sebe kako si ti kruh života, ne onaj koji su jeli oci u pustinji i umrli. Umrli su od manjka nade, umrli su od očaja i razočarenja jer si ih izveo iz Egipta u pustinju samo kako bi tamo umrli i kako bi pijesak zauvijek prekrio i sakrio njihove kosti.

Nisu jeli kruh nade. Kada kažeš kako si ti kruh života shvaćam to kako si ti stvarni kruh realne i opipljive nade. Možda je to ona hrana kojom je tvoj Otac hranio proroka dugo vremena kako bi se prorok oporavio i osovio na noge. Možda je to ona hrana koju oci nisu htjeli jesti dok su boravili u pustinji i umirali su duhom i dušom prije nego li tijelom.

Ti si za mene kruh nade. Onaj koji me drži za ramena i govori mi ustani i jedi, kruh života je još jedini preostao kao lijek tvom očaju i tvom beznađu. Ustani i jedi!

I to hranjenje kruhom života može trajati godinama i desetljećima prije nego osjetim živu i djelotvornu nadu u sebi.

Ti me samo nemoj ispuštati iz svojih ruku i čim primijetiš kako želim zauvijek zaspati bezvoljan, razočaran i sablažnjen uhvati me za ramena kao što si držao proroka: ustani i blaguj kruh nade! Ustani i jedi kruh života koji je s neba sišao!