Čestit ti i blagoslovljen Božić, zapadni čovječe! Na dobro ti došlo porođenje Isusovo! (1)

1. dio

Poštovani zapadni čovječe,

želim ti čestitati Božić, a to činim, nemoj mi zamjeriti, u obliku malo duljeg pisma i u duhu katoličke i kršćanske vjere.

Zašto sam naglasio upravo ovo: zapadni čovjek? Zato što ti, koji ovo čitaš, jesi zapadni čovjek. I zato što ti pišem o krasnoj civilizaciji u kojoj zajedno živimo – o zapadnoj civilizaciji. Ti si sekularni zapadnjak, a ja ti pišem kao katolik zapadnjak, s poštovanjem i dobronamjerno, s uvjerenjem da želiš dobro: sebi i svijetu u kojem živiš. U tome smo slični.

Nisam naivan. Svjestan sam da je svijet ranjen grijehom i da povijest čovječanstva nosi njegove duboke ožiljke. Zato, iako ti se obraćam u dobroj namjeri, nemam iluzija da su tvoje nakane prema zapadnoj civilizaciji uvijek čiste i plemenite; naprotiv, u njima se ponekad razabiru i elementi koji djeluju razorno.

No i sam sam grešnik: podložan napastima Zloga, sklon padovima, destrukciji i trajno potreban obraćenja. Zbog toga sam ti često dao blijedo, a možda i pogrešno svjedočanstvo te tako i sam pridonio tvome odlasku na civilizacijsku stramputicu. Ta me svijest vodi u poniznost, zbog koje ti pišem s razumijevanjem i kršćanskom ljubavlju koja traži istinu i zajedništvo.

Pišem ti jer je naša zajednička zapadna civilizacija u krizi i jer joj prijeti moguća propast. A ona je svijetu dala toliko mnogo. Toliko toga dobrog, lijepog i istinitog bez nje bi moglo nestati ili se izobličiti u vlastitu suprotnost. To bi bila velika kataklizma.

Kao katolik i kršćanin znam da nijedna civilizacija nije nezamjenjiva ni sveta te da je ne smijemo idolizirati. Znam i to da Evanđelje ne smije biti nepovratno vezano uz jedan kulturni okvir. Ono ima snagu nadilaziti svaku kulturu i rađati nove oblike života i civilizacije. Ipak, isto tako znam da ne smijem biti ravnodušan prema Evanđelju koje je u samim temeljima i korijenima zapadne civilizacije.

Ako bi iz tvojih težnji izdvojio onu društveno najljepšu, bilo bi pravedno i istinito reći da čezneš za lijepom, dobrom i suosjećajnom civilizacijom. Često ističeš da ona još nije dovršena, ali da je svojim znanjem, djelovanjem i napretkom izgrađuješ.

Tijekom posljednjih stoljeća stekao si i znatno veći utjecaj na društvene i političke institucije nego ja kao katolik. U svojem radikalnom sekularizmu često me želiš isključiti iz javnog života. Time je i tvoja odgovornost veća od moje.

Dopusti mi zato jedno iskreno pitanje: ako je to doista tako, kako to da se civilizacija koju gradiš sve češće pretvara u nešto posve drukčije? U nešto što rađa golemu unutarnju prazninu. Ne vjerujem da nisi toga svjestan.

Ovih se dana pripremamo za Božić, a stanje naše civilizacije jako lijepo se zrcali kroz tvoj odnos prema njemu. Iako zastupaš racionalizam i naturalizam, Božić nisi odbacio. Naprotiv, slaviš ga jer osjećaš da božićna priča nosi toplinu, blizinu i nadu kakvih nema pod kapom nebeskom. No istodobno ga najčešće slaviš bez Isusa – bez Onoga zbog kojega se Božić uopće slavi.

Pokušavaš sačuvati božićnu čaroliju, ali nadnaravno otajstvo iz kojega ona izvire ne dopire do tvojega srca i razuma. Tako se Božić postupno pretvorio u blještavu, materijalističku i hedonističku proslavu. Nadnaravna ljubav zamijenjena je kičastom sentimentalnošću. I sam osjećaš da tu nešto nedostaje, ali ne znaš kako drukčije pa se iz godine u godinu vraćaš istome.

Očajnički trebaš Božić, ali prolaziš pored njega.

A Božić je samo prototip onoga što zahvaća cijeli tvoj život, a onda posredno i našu civilizaciju. Obrazovanje, umjetnost i znanost – vrijednosti do kojih ti je s pravom stalo – sve češće gube vezu s lijepim, dobrim i istinitim. Umjesto služenja čovjeku, nerijetko završavaju u službi moći.

U pozadini toga, oprosti na izravnosti, ne stoji uvijek prijezir prema dobru, nego, čini se, duboko povijesno neznanje o civilizaciji čiji zrak dišeš. Odrastao si u obrazovnom sustavu koji te uči povijesti u fragmentima, ali te odvaja od pamćenja.

Zato sve teže prepoznaješ korijene i dušu vlastite civilizacije. Sveučilišta, koja su stoljećima rasla iz kršćanske vjere u razum otvoren istini i nadnaravnom, danas često prikazuju povijest kao niz neutralnih procesa, brišući vezu između kršćanske vjere, kulture i institucija koje su oblikovale Zapad.

Neprimjetno si odgojen misliti protiv vlastitoga pamćenja – i protiv vlastitih temelja. Želiš dostojanstvo svakoga čovjeka, slobodu savjesti, jednakost i solidarnost. Vjeruješ u njihovu univerzalnost i nezamjenjivu vrijednost.

No često nisi svjestan da su te vrijednosti izrasle iz kršćanskoga poimanja čovjeka. Tako nastaje paradoks: želiš plodove, ali sumnjaš u korijen. Jedno želiš, a drugo činiš – ne zato što si zao, nego zato što si pogrešno poučen. Često vjeruješ da su vrijednosti koje želiš živjeti samorazumljive svima, a zapravo su izvorni izum Zapada.

Takvo te obrazovanje uvjerilo – neću pretjerati ako kažem i indoktriniralo – da je mjesto na kojem se nalazi put izlaska iz krize zapravo mrak, dok ono što je doista mrak proglašavaš svjetlom.

Ponekad čak i otvoreno prezireš vlastitu civilizaciju i udružujući se s njezinim deklariranim neprijateljima želiš je srušiti ne misleći o posljedicama. Kao katolik znam da u tome ima nečega demonskog, ali te ne smijem osuditi jer i sam vodim istu borbu na nekim drugim područjima života.

U konačnici, sve se svodi na jednostavnu sliku: pokušavaš živjeti u kući bez temelja i uzgajati cvijet bez korijena. I čudiš se što kuća puca, a cvijet vene.

Zato ti pišem – ne da te poučavam, nego da zajedno pogledamo unatrag kako bismo mogli ići naprijed.

Zapadna civilizacija nastala je u srednjem vijeku – sjajnom razdoblju naše povijesti

Dragi zapadni čovječe, mnogi iskreni tražitelji istine proučavajući povijest zapadne civilizacije otkrili su njezine prave temelje i vratili se, slikovito rečeno, kući.

Divili su se antici – Grčkoj i Rimu – nasuprot kršćanstvu, da bi potom shvatili kako je njihova humanistička duša daleko više kršćanska nego grčka i rimska.

Postalo im je jasno da sjeme naše civilizacije nije u klasičnoj antici, niti u prosvjetiteljstvu, Francuskoj, znanstvenoj ili tehnološkoj revoluciji, nego u betlehemskoj štali(ci), u Izraelu; u nadnaravnoj snazi Duha Svetoga i u životu Isusa Krista – u njegovu okupljanju Crkve, propovijedanju, križu i uskrsnuću – te u djelu njegovih učenika koji su radosnu vijest o uskrsnulom Mesiji i Spasitelju pronijeli Rimskim Carstvom i daleko izvan njegovih granica. U povijesti zajednice koju Carstvo nije dočekalo raširenih ruku. Naprotiv, progonilo ju je. Ipak, njezina radosna vijest neumoljivo se širila.

Otkrili su da je i prije nego što je Milanskim ediktom 313. godine Crkva stekla slobodu i ravnopravnost, već iznutra počela mijenjati teško bolesnu antičku rimsku civilizaciju.

Nije je mogla spasiti od povijesnoga sloma, ali je učinila nešto presudno: ublažila je njezin pad, sačuvala ono što je bilo istinski vrijedno i prenijela to u budućnost kojoj i ti pripadaš.

Do pada Zapadnoga Rimskog Carstva 476. godine kršćanstvo je postalo najjača i najbolje organizirana sila u Carstvu. Kada se Carstvo urušilo, urušila se i antička civilizacija Zapada. Ostale su ruševine, ali među njima i nešto iznimno živo – kršćanstvo. Upravo u njemu se krio golemi potencijal za nastanak nove civilizacije.

Potencijal je i ostvaren. Ta se civilizacija rodila iz susreta dviju stvarnosti: snažnoga, organiziranog i intelektualno oblikovanog kršćanstva te vitalnih, mladih i otvorenih barbarskih naroda. Oni nisu bili samo razarači; donijeli su svježinu, osobnu vjernost, snagu zajedništva i otvorenost obraćenju. Kršćanstvo im je, zauzvrat, dalo vjeru, misao, pravo, organizaciju i red.

Kasnije je ta civilizacija pokazala da posjeduje i sposobnost interkulturalnog i međureligijskog dijaloga, pa je u intelektualnoj suradnji s tada naprednijim islamskim svijetom, ponajprije u Španjolskoj i na Siciliji, dobila još veći zamah.

Iz tih je susreta nastala zapadna kršćanska civilizacija. Kršćanstvo je poprimilo svoj kulturni i civilizacijski oblik.

Zastanimo na trenutak i postavimo pitanje koje se danas često prešućuje: kada nastaje zapadna kršćanska civilizacija? U srednjem vijeku. Je li to moguće? Jest. Upravo tako je bilo.

Iz kršćanstva, ukorijenjenog u Isusu Kristu, koje je iz antike preuzelo i sačuvalo ono što se sačuvati moglo i trebalo, te iz susreta s barbarima i islamskim svijetom, nastala je zapadna kršćanska civilizacija – i to u srednjem vijeku.

Nije nastala naglo niti je brzo dosegla vrhunac. Rasla je postupno, u napetostima i dinamici, dok nije postala snažna, oblikovana i duboko ukorijenjena.

Stvorila je vlastite institucije, škole i sveučilišta; vlastitu znanost i umjetnost; pravnu i društvenu misao; osobit pogled na čovjeka, svijet i Boga.

Imalo je, kao i svako razdoblje u povijesti, svojih mračnih strana, ali daleko je to od mitova i crnih legendi koje su nastale kasnije u antikatoličkom dijelu prosvjetiteljstva.

U njezinu se središtu nalazio sakramentalni pogled na stvarnost. Prirodni zakoni govorili su o Stvoritelju, a ljudski razum o sposobnosti da ih spozna. Svijet se poimao kao dobar i inteligentan jer ga je stvorio dobri i inteligentni Bog. U tom misaonom ozračju nalaze se korijeni znanstvene revolucije i ideje napretka.

Svaki je čovjek, ne samo vladari i carevi, shvaćen kao slika Božja i svet po samome postojanju. Iz toga će kasnije izrasti i pojam ljudskih prava, na koja se danas tako često pozivaš.

Izume poput kompasa, mlina, mehaničkoga sata, naočala i glazbene notacije, kao i razvoj parlamenta, bankarstva i kalendara te graditeljske pothvate poput gotičkih katedrala, gotovo da i ne treba nabrajati.

Vrijeme je bilo prožeto liturgijom. Gradovi i sela obilježeni samostanima i crkvama, čiji su se tornjevi uzdizali prema nebu. Tijelo i materija nisu bili prezreni, nego uključeni u odnos s Bogom u kulturi koja je oblikovala svakodnevicu. Svjesni izvora, ljudi su živjeli i umirali s dubokom vjerom  u višu svrhu i smisao života.

Bila je to cjelovita civilizacija, s dubokim idejnim, teorijskim, kreativnim i pozitivnim učinkom, koja je oblikovala način mišljenja i institucije što traju do danas. I važno je to jasno reći: iz nje, a ne protiv nje, kasnije izrastaju renesansa i prosvjetiteljstvo.

Srednji vijek nije bio mračna praznina između dvaju svjetala. Bio je to sjajan period, od čijega svjetla i danas živiš.

Najljepši dokaz tome susrest ćeš u Ravenni.

U svjetlu i ljepoti Kapele Galle Placidije krije se početak srednjega vijeka, a na posljednjem počivalištu autora Božanstvene komedije – Dantea – njegov simbolični kraj. Kakvo doba!

Kao što sam spomenuo na početku, s nadom da mi nećeš zamjeriti, čestitka će biti dulja. Zato ću sada stati, ali imam ti još neke stvari za napisati…

---

Miroslav Čolić, dipl. theol.