Čuvaj se razorne snage mánā

Iz krjeposti slijede krjeposna djela, iz mánā slijede grješna djela. Izraz „mána“ kao da označuje ono što je vrijedno kuđenja, čega se vrijedi mánuti. Doista, mana je kao zla dispozicija, sklonost (propenzija), koja stvara lakoću da se počini grijeh, ali ima mana tako moćnih da je njihova razorna snaga sposobna rušiti duhovni život u njegovim temeljima. Krjeposti čovjeka ukrašuju, čine ga sređenim, lijepim, kao nekim „nadčovjekom“ – mane, naprotiv, čovjeka vuku na zlo, na grijeh, one označavaju neku neravnotežu, neku grješnu bolest u čovjeku.

Što su glavne mane – glavni grijesi?

45. To su vodiči drugih mana, njihovo počelo, korijen. Te mane imaju veliku pokretnu snagu. One su kao izopačenja najdubljih sklonosti u čovjeku, npr. oholost neuredno ljubi svoju vrijednost, čast ili slavu: proždrljivost je devijacija nagona za samoodržanjem; bludnost proturazumno nastoji realizirati nagonske snage za uzdržavanjem vrste; škrtost precjenjuje materijalna, ekonomska dobra. – Ako pak govorimo o angažiranju oko stjecanja viših, duhovnih vrjednota, mana duhovne lijenosti odustaje od toga napora, zbog teškoća; zavidan čovjek trpi, žalostan je radi tuđih odlika, kao da one umanjuju njegove, time paralizira svaki napredak u dobru po mani srdžbe čovjek se laća i nasilnih, odmazdnih sredstava protiv zaprjeka što mu stoje na putu kao preprjeke za postizanje nekih dobara.

Bilješka

Opravdano je interesiranje za podrijetlo tih mana. Možemo reći da čovjek od rođenja nosi u sebi klice krjeposti i klice mana. Iskonski je grijeh potencirao klice mana ili zla, ali nije uništio ni klice dobra. Uslijed iskonskoga grijeha nastala je opća neravnoteža, pa vrjednote ove zemlje postaju za čovjeka „zamke“; čovjek se prema njima nepravilno odnosi; lako ih pretvori u kumire. Ponavljanjem tih nepravilnih odnosa stvara navike, a navika pogoršava sklonost na zlo, stvara mane. Koliko je čina potrebito da čovjek stekne krjepost ili manu to nije moguće matematički odrediti, jer to ovisi o mnogim okolnostima – katkad jedan doživljaj stvori od čovjeka kao neko drugo biće.

Oholost

Ne govorimo ovdje o patološkim pojavama grandomanije, samoprecjenjivanja, nego o svjesnom i hotičnom neurednom teženju čovjeka za vlastitom slavom, isticanjem, veličinom. Moderni će to nazvati „ambicijom“, ali ne mogu zanijekati da se često puta radi o neurednosti koja vrijeđa Boga i bližnjega. Sjetimo se racionalizma, autonomizma, mnogih modernih prometejskih sistema koji niječu svaki transcendentni auktoritet. Potpunom oholosti nazivamo postupak onih koji iznad sebe ne priznaju ni Boga, nego sve smatraju svojim zaslugama, svojim pravima (Prva Korinćanima 4, 7; Efežanima 2, 8). U nepotpunom je smislu oholost ona kojom se čovjek hvali da ima što nema; pretjeruje što ima, želi se posebno isticati iznad drugih (Otkrivenje 3, 17; Luka 18, 14).

Dijagnoza je laka. Oholica je častohlepan; teži za častima i dostojanstvima; otima se za priznanja; poduzima. zadatke koji nadilaze njegove snage; tašt je, hvalisav, nametljiv; podcjenjuje druge; licemjerac.

Kvalifikacija je očita. Potpuna oholost vrijeđa veličanstvo Božje, jer niječe čovječju ovisnost o Bogu. „Bog se protivi oholima“ (Jakovljeva 4, 6), kojim riječima je izrečena najstroža osuda oholosti. – Iako nepotpuna oholost ne označuje uvijek težak grijeh, ipak je uvijek pogibeljna, jer zasijeda i dobrim djelima da im oduzme vrijednost.

Koja je terapija oholici? Najbolji je lijek poniženje oholice na bilo koji opravdani način. Tada se dogodi da „tko visoko diže nos, taj će brzo ići bos“. Oholici treba staviti pred oči da „prazna tikva na vjetru svira, a puna šuti“. Najčešća posljedica oholosti jest da „tko visoko leti, nisko pada“. Mnogima je – kao svetomu Pavlu, poniženje značilo ujedno i obraćenje (Djela apostolska 9, 4). Katastrofa oholosti je često uništenje i smrt.

„Ne znaš li na ohola er zemlja sva viče,
A glavu priklonu oštar mač ne siče“ (Dinko Ranjina).

Škrtost ili lakomost

Pod tim izrazom razumijevamo neuredno teženje ili pohlepu za zemaljskim dobrima, za ekonomskim vrjednotama. To uključuje i neurednu pohlepu za stjecanjem zemaljskih dobara.

Škrca ili lakomca ćeš lako prepoznati. Tvrda je srca – „tvrda ruka, tvrdo i srce“, veli narodna. Lakomac je nemiran, jer je „istodobno izložen i brigama bogataša i jacima siromaha“ (Guinon). Sklon je na razne poroke, npr. „lakomac i lažljivac lako se pogode“. Uvijek je spreman na izdajstvo, po primjeru Judinu. Lakomac je idolopoklonac zemaljskoga blaga.

Doista, škrca ne možemo uvijek proglasiti krivcem teškoga grijeha, ali je činjenica da je vrlo teško da škrtac ne padne u teški grijeh. Nije uzalud Krist pokazao nepovjerenje prema bogatašima, kojima blago lako zarobi srce. Nije bez značenja da razvaline društvenoga poretka okrivljuju nezasitnu onu auri sacra fames (Vergilije: prokleta glad za zlatom). Nije li teška posljedica škrtosti u međusobnom nepovjerenju, u laktaštvu, u nezadovoljstvu neimućnih jer nemaju, imućnih jer nemaju koliko bi željeli imati? Društvene su krize najčešće posljedica duha škrtosti. Škrtost izvire iz egoizma, uzročnika svih zemaljskih nereda. Izvire također iz precjenjivanja zemaljskih dobara, dakle iz neke sljepoće duše.

Kako ćemo je karakterizirati? Ako netko iz škrtosti povrijedi strogo tuđe pravo, krivac je teškoga nereda, teškoga grijeha. Na tom području može se ogriješiti i protiv ljubavi, jer škrtac ne će da drugomu dade, kada bi mogao i morao. Griješi i protiv darežljivosti, koja je zahtjev ljubavi, ali na tom se području ne ostvaruje uvijek težak nered.

Bez sumnje lijek protiv škrtosti nije lako naći, škrtac ne mari za kraljevstvo nebesko, ali zato je najuputnije da viša zakonita vlast, u granicama pravde i zakona, posegne u pretjeranu imovinu škrtaca, jer zaustaviti škrca na putu pohlepe za blagom moguće je jedino prijetnjom zakonita oduzimanja suvišna posjeda. – Hoće li škrtac uvidjeti svoje ropstvo? „Što je škrtost?“ – Neprestano življenje u bijedi iz straha pred siromaštvom“ (sv. Bernard). – Ako škrtac ne posluša glas kršćanskoga srca (Matej 6, 20–23), ako ne shvati dužnost razvijanja socijalnoga duha, ako ne stavi na srce socijalnu ulogu privatnoga vlasništva, izlaže se represalijama zakona,, ali, s kršćanskoga gledišta, kažemo: izlaže se promjeni sudbine gavana u Lazara, Lazara u gavana (Luka 16, 19–31).

Uzaludno je što moderni mentalitet nalazi neke blaže izraze kojima naziva škrca ili lakomca. Ako netko postupa po onoj „snađi se“, ili se hvali da je „spretan“, „okretan“ i slično, na duši nosi biljeg škrtosti ili lakomosti netom prijeđe granice razuma u svom odnosu prema blagu ovoga svijeta. Škrtost odvraća od životne sreće, jer „lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko“ (Matej 19, 24).

Bludnost ili spolni grijeh

To je neuredna težnja, neuredno doživljavanje spolnoga užitka. Tko ne upotrebljava spolni nagon u granicama određenim od Stvoritelja, naime: u svrhu rađanja i odgajanja djece, taj se neuredno odnosi prema stvaralačkoj snazi, griješi.

Pod etiketom „priroda“ ili „prirodno“ nalaze se postupci premnogih koji nastoje opravdati najsramotnije nerede protiv zakonitih spolnih užitaka. Panseksualizam se širi po svim područjima života: u knjigama, predstavama, slikama, razgovorima. Mnoge seksualne perverzije, anomalije, neurastenije i slična zastranjenja dokazuju da je zrak prezasićen seksusom, seksualnošću.

Moralnu kvalifikaciju lako je dati. Spolni je užitak samo, sredstvo, kvaliteta pripojena ispravnoj uporabi spolne snage u zakonitom braku, u svrhu, rađanja i odgajanja djece. Tko taj užitak uzima kao cilj, tko ga realizira protiv spomenute naravne i prirodne svrhe, taj izvrće naravni i prirodni red. Onemogućavati pravu realizaciju spolnoga nagona znači potkopavati, temelje naravi i prirode, rušiti najglavniji fenomen stvaralačke evolucije. Može li Bog dopustiti da se nekažnjeno ustaje protiv njegovih osnovnih koncepcija svijeta i života? Ne, stoga je vrlo strogo osudio bludnost, kako ćemo vidjeti kasnije.

Nijedna se mana, pa ni bludnost ne može lako sakriti. Bludnik, rob spolne strasti, doživljaje neku sljepoću pameti u vezi s nadnaravnim istinama. Bludnik je vrlo nestalan, nagao, neustrajan, promjenljiv. Kako će ljubiti, nebeske vrjednote, kad je okovan zahtjevima niskoga nagona? On je spreman i mrziti Boga, jer mu Bog stavlja zaprjeke na putu spolnoga iživljavanja. Želiš li pratiti sudbinu bludnika? Pomnjivo analiziraj onu pripovijest o rasipnom sinu (Luka 15, 11–35). Tu ćeš naći uzrok i posljedice, zastranjenje i obraćenje rasipnoga grješnika.

Zavist

„Lončar lončaru – a kovač kovaču zavidi“, govori nam narodna. Danas tu manu neki nazivaju „konkuriranjem“, „natjecanjem“, „otimanjem za prvo mjesto na ljestvici“. Lako je i nju otkriti. To je tjeskoba, unutarnja bol, kao neko izjedanje u duši radi odlika, napretka, uspjeha, dobara što bližnji posjeduje, a zavidnik smatra da se time umanjuju njegove odlike.

Bez sumnje na području zavisti postoje sitni neredi, laki grijesi. Kada zavidnik počne mrziti, kad vrijeđa pravednost, ljubav i druge osnovne krjeposti, tada zavist tereti zavidnika kao težak grijeh. Zar se ne događaju toliki nepravedni postupci da se drugomu onemogući da stigne na prvo mjesto?

Koji su plodovi zavisti? Što je iza njezine maske? Kad je itko priznao da je zavidan? Nitko, jer je zavist doista sramota strast, grijeh koji paralizira i sapinje svaki napredak Zavist izjeda zavidnika kao što rđa izjeda željezo. A zašto čovjek zavidi drugomu, kad je jedan i drugi bijedan? Krist kori zavidno oko te ocrtava njegov svršetak, naime, da će „posljednji biti prvi, a prvi posljednji“ (Matej 20, 16).

Proždrljivost

I nagon za samoodržanjem toliko je važan, toliko zasijeca u srž čovječjega života da zloupotreba na tom području može predstavljati i težak grijeh. Tko neuredno teži za hranom i pićem tako te radi te pohlepe krši zapovijedi Božje, škodi zdravlju, vrijeđa bližnjega, neuredno troši novac i slično postaje krivcem mane proždrljivosti.

Hara li ova mana? Lako joj je dati lijepu boju. „Imam velik apetit“, ili „hrana mi prija“, to su neke od ispričnica koje nam sladokusci stavljaju pred oči da prikriju svoje gavanstvo, gurmanstvo, svoje idolopoklonstvo hrani, odnosno trbuhu (Filipljanima 3, 19).

Tako se jasno otkrije da je suvišno govoriti o simptomima. Nezgrapna i neobuzdana veselost, neumjesne šale, brbljavost, tupost pameti, otuđenost srca, prljavost, lijenost, vrlo često demaskiraju tu neurednu manu. Panem et circenses, tj. kruha i igara – ostat će lozinka svih onih koji ne znaju za privlačnost duhovnih vrjednota.

Srdžba

Danas se ljudi najčešće tuže na „slabe živce“. „Nervozan sam“, još blaže „brzo reagiram“ i sličnim ispričnicama dolaze k tebi oni, koji su, izgleda, zaboravili da postoji klasična riječ za pravo tumačenje mnogih od tih nastupa, a ta je „srdžba“. Srdžba je neuredno, nestaloženo, proturazum.no reagiranje na neugodnosti koje čovjeku donosi život. Razumije se, moralka ne osuđuje, ne proglašava krivcem bolesnika, ne osuđuje razne naslijeđene manije, bjesnila, delirante, nego okrivljuje one koji su zdravi, ali su stekli manu neobuzdano reagirati, srditi se.

Srdžba može biti i teško grješna, npr. ako navede srdita čovjeka na osvete, psovke, nepravde, koliko se tim ispadima teško vrijeđa Bog ili bližnji. Istina je, srditom čovjeku često fale uvjeti za težak grijeh, jer srdžba lako pomuti pamet, ali zato srdit čovjek često mora odgovarati za zle posljedice svoje srdžbe.

Profil je srdita čovjeka bijedan. Dokazuje malenkost duha, jer „plitka se voda lako zamuti“. Srdit čovjek postaje neugledan u očima prisutnika, ili kako govori naša narodna: „Tko se srdi, sama sebe grdi.“ Od srdita čovjeka ljudi rado bježe prema onoj: „Bježi od rasrđene vrane, da ti oči ne iskopa.“ Nije li nerazumno što srdit čovjek postaje sličan bijesnom psu? Nije li srdit čovjek smiješan u svojim „grotesknim“ ispadima? A moć rasuđivanja?

Važno je uočiti da srdžba škodi zdravlju duše i tijela. Kao terapija srdžbe najprije neka posluži spoznaja uzroka ili izvora. Čuvstva ili emocije kod nekih su kao plod nasljedstva. Neki sami sebe ekscitiraju, pa i protiv volje steknu nemilu naviku. Okolina također mnogo djeluje na rađanje neurednih načina reagiranja. Uredan život, higijena duše i tijela najbolji su lijek protiv nervozna mentaliteta današnjice. Zar napeti tempo života, uzbudljivi filmovi, romani, utakmice, nestalnost svjetskih prilika igraju neznatnu ulogu u tako čestoj pojavi nervnih oboljenja? Još više: manjak svijesti, da čovjek mora sebe svladavati umnaža svaki dan broj odgovorno nervoznih ili srditih pojava. Krist je izričito pozvao svoje sljedbenike da oponašaju njegovu krotkost i poniznost (Matej 11, 29). Time je istaknuta i zloća srdžbe.

Lijenost

Pojavljuje se u blagim izrazima „moram se odmoriti“, „treba malo zabave“. Svakako, lijenost kao glavna mana uključuje neki zazor od svladavanja poteškoća koje se javljaju na putu prema dobru ili krjeposti ili duhovnim vrjednotama.

Lako je ljenivca prepoznati. Mlitavo obavlja svoj posao. Ne vrši revno svoje dužnosti. Ili ljenčari besposlen ili zakopa talent u zemlju, da se odreče i najmanjega napora (Matej 25, 27). Nepoznat mu je napor. Ljuti se na one koji ga nukaju da radi. Koči sebe, smeta drugima, on je „bič za zaposlene“ (De Bonald).

Kako ćemo je kvalificirati s moralnoga gledišta? Tko radi lijenosti teško vrijeđa Boga ili bližnjega, krivac je teškoga grijeha. Isto tako je krivac teškoga grijeha tko radi lijenosti zanemaruje svoje, teške dužnosti. Kao zazor od duhovnih vrjednota lijenost je uvijek težak grijeh, razumije se, ako se ostvaruju uvjeti za teški grijeh i sa strane ljenivca (svjesnost- voljnost).

Posljedice, što nam služe i kao terapija lijenosti, promotrimo u nekim mudrim izrekama: „Bez znoja i truda, sudbina je huda“ (Sundečić). „Molitva i rad donijet će nam spas.“ – „Gdje lijenost vlada, puno ima jada“ (narodna). – „Tko se dima ne nadimi, on se ognja ne nagrije“, govori narodna koja time lijenost označuje kao uzrok nazadovanja. – Tko jede a ne dobije, ili krade ili zadije“, kako zorno narodna poslovica tumači podrijetlo tolikih udobnih načina življenja – „Lijenost je nakovanj na. kojemu se kuju svi grijesi“, govori mudrac. – Narodna je poslovica izrazila istu ideju: „U tekućoj vodi mulj ne leži“, tj. besposličar upada u razne grijehe.

Bilješka

Napredak tehnike omogućuje stanovnicima gradova, donekle i sela, da imaju mnogo slobodna vremena. Psiholozi nastoje riješiti problem: kako ispuniti slobodno vrijeme? Slobodno je vrijeme pogodno da se troši novac – izazivajući svađe – potkopava zajednički život obitelji – širi mnoga zla i poroke. Istina je da pojedinac mora sam nalaziti sredstva protiv lijenosti, ali je vrijedno pohvale da i drugi, nadležni, uzimaju to pitanje na srce. Radi se o dobru zajednice, društva, a ne samo o dobru pojedinca.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 45–51.