Deset ljubavi bl. Ivana Merza
Domaća Crkva slavi spomendan blaženoga Ivana Merza 10. svibnja. Ivan je živio 32 godine (1896.-1928.). Evo malo razmišljanja o njegovoj višestrukoj ljubavi.
Ljubav prema Presvetomu Trojstvu
„U meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo disciplinarnim, taktičkim svladavanjem samoga sebe![1]
Pojam Oca i Sina i Duha, tj. Presvetoga Trojstva mladomu je čovjeku danas dalek! Jest to Tajna, najveće Otajstvo naše svete vjere. Ivan Merz, međutim, Presveto Trojstvo ne doživljava kao nešto iznad oblaka. U njemu je nebeski Otac, njegov ljubljeni Isus Krist i njegovo vječno nadahnuće Duh Sveti. On ih doživljava i vidi kao svoje najbliže i najdraže prijatelje, kao dio svoje obitelji, kao one s kojima svaki dan živi, raduje se i u čijem društvu iz dana u dan neizmjerno duhovno uživa. Stoga i može reći da stalno čezne za „grljenjem Sina i Oca i Duha“. U čistoći svoga srca čezne za „beskrajnim visinama“, tj. za onim stanjem gdje prebiva Otac, Sin i Duh Sveti, a samo se čista srca može u beskrajnoj vječnoj radosti uživati na nebeski način!
Ovo je idealan primjer da i suvremeni mladić stane u trci života i razmišlja o Onome koji ga je stvorio, koji mu je dao srce i razum i koji ga svaki dan prati svojim očinskim okom. Otac nebeski! Da stane i upita se koliko istinski ljubi utjelovljenoga Boga Isusa Krista koji je njegov najbolji prijatelj u života.
Ljubav prema Euharistiji
Najveća stvar koja opstoji na svijetu jest sveta Crkva, najveća stvar u Crkvi jest sveta misa, a u misi pretvorba. I kao što je Krist za svoga zemnoga života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva upire svoje poglede prema oltaru; što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće dešava na svijetu![2]
Za Ivana je sv. Misa životni program. Tko po njoj živi, ostvario je smisao i cilj svoga života a kao nagradu dobit će nešto što nadilazi sve njegove želje, planove i snove. Tko se onda čudi da je svaki dan išao na sv. Pričest i svake se subote ispovijedao. Euharistija je smisao ljudskoga života i put duše u nebo!
Ima li idealnijega poziva današnjoj mladeži koja tumara po različitim bezvrijednim sastancima bez duše i zadržava se u plitkim i besmislenim razgovorima?
Ljubav prema Srcu Isusovu
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetoga Srca Isusova![3]
Gdje čovjek može dublje tražiti čistoću vlastitoga srca ako ne u dubinama samoga Srca Isusova. Ono je izvor čistoće svakoga kršćanskog srca. Kako je duboko to spoznao blaženi Ivan i kako je predano uronio u to Presveto Srce! Posljednjih šest godina svoga života on je svakodnevno posjećivao baziliku Srca Isusova u Zagrebu. I tu se svaki dan na sv. Misi pričešćivao. I kako ga je to Božansko Srce samo nagradilo: tu u sjeni Kristova oltara počiva njegovo tijelo. Pod svodovima bazilike Srca Isusova čeka uskrsnuće mrtvih i svoje konačno sjedinjenje s preljubljenim Srcem Kristovim.
Katolička mladež modernoga doba gledat će u to Srce puno čistoće i utjecati mu se svaki dan onako kako je to činio blaženi Ivan koji je svoju mladost usmjeravao prema njemu. On je često u životu posvećivao svoje srce Srcu Isusovu kroz devetnicu prvih petaka.
Tko tako čini duša će mu počivati na Srcu Isusovu u nebu!
Ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji
Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je odsada drugi najbolji prijatelj![4]
U naših srednjoškolaca i studenata može se često naći Gospina krunica u džepu, u školskoj torbi ili u obliku prstena na ruci. Tomu se doista radujemo! Mladi koji vole i mole krunicu ne trebaju se bojati budućnosti! Mladi, neka krunica postane vaš „drugi najbolji prijatelj“!
Ljubav prema Crkvi
Svi znamo da je Crkva Katolička mistično tijelo Kristovo. Krist je glava a mi smo udovi. Kao što je glava na križu umrla, tako po svetom krštenju i udovi mističnoga tijela umiru. Isto tako će članovi toga mističnoga tijela s Kristom uskrsnuti, Krist će tada biti središte svega […]. Slijedi dakle da sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost![5]
Prema Ivanu, sve se treba događati u okvirima Crkve kao u jedinim smislenim okvirima za život čovjeka. Ako je Krist ustanovio Crkvu za čovjeka, što onda čovjek treba nego:
- biti zahvalan Kristu za svetu Crkvu;
- ljubiti je svim srcem svojim i
- raditi predano u njoj!
Ivan je do kraja predao svoje srce Crkvi, doživljavao je kao svoju, služio joj na najidealniji način i poticao druge da joj služe, da se u njoj aktiviraju i shvate da im je ona Majka i da u njezinu krilu mogu naći pravu radost i smisao svoga življenja!
Što više mladih uključiti u apostolat u Crkvi, bio je Ivanov ideal. Što više mladih sprijateljiti s Kristom Gospodinom, bio je njegov cilj. Može se to ostvariti? Ivan je u svom mladenačkom oduševljenju za Krista i za hrvatsku mladež poduzeo sve da ih učini takvima. Uništiti grijeh i živjeti čista srca, svakodnevno je Ivanu odzvanjalo u ušima.
Ljubav prema Papi, biskupima, svećenicima
Ivan Merz svakomu vjerniku, napose modernoj mladeži, kristalno jasno kaže što je Sveti Otac u Crkvi:
Jer u njoj [Crkvi] vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospodina Svoga![6]
Kršćanska katolička mladež pokazat će koliko je čista srca po tome koliko ima ljubavi prema Crkvi i njezinim zakonitim službenicima. Drugim riječima: „Onoliko netko ima Duha Svetoga koliko ljubi Kristovu Crkvu“.[7]
Ljubav prema apostolatu
Jasno je da smo se mi Orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva Božanskog zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već onaj jedan glavni, da što više duša sjedinimo s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju, kao i u svim drugima, našim biskupima![8]
Duhovni život uvjet je svakog apostolata. Samo čista srca i duše može se u Crkvi Božjoj ispravno djelovati i tek onda tražiti milosne plodove toga i takvoga rada. To je težnja za savršenošću ili svetošću!
Ako bismo pogledali njegov apostolat u brojkama, onda su one i zadivljujuće i začuđujuće. U razdoblju od 1923. do 1927. dogodile su se stvari koje su se pripisivale Ivanu, njegovu nadahnuću i njegovu djelovanju: 30 svećeničkih zvanja, 782 društva, 26.689 članova katoličke organizacije, 60 sletova, 429 tečajeva, 1.137 posjeta društvima, 1.606 priredaba, 7.293 duhovna sastanka, 18.892 odborske sjednice, 46.256 predavanja, 82.611 sastanaka.[9]
Ljubav prema neporočnu životu
Boga nikada zaboraviti![10]
To Ivan piše u svom Dnevniku sebi, a i svakom mladiću i djevojci koji se klanjaju raznim božanstvima ovoga svijeta a svoga su Boga zanemarili. Komu je Bog na prvom mjestu u životu, bit će sretan, zadovoljan i ostvaren! „Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek!“ (Prop 12,13).
Ljubav prema čistoći
U svojoj šesnaestoj godini Ivan se zaljubio u jednu svoju vršnjakinju, protestantkinju. Bila je to mladenačka, školska ljubav koja je kratko trajala. Djevojka se ubrzo našla s drugim mladićem koji ju je zaveo i napustio [vjerojatno ostala u drugom stanju]. Razočarana takvim nepoštenjem pada u depresiju i izvršava samoubojstvo u Travniku 1913. Njezina ga je smrt teško pogodila, a on ulazi u još dublje sfere prave ljubavi. U svojoj 19. godini obećava Blaženoj Djevici Mariji zavjet djevičanstva,[11] a u 27. godini učinio je doživotni zavjet čistoće. Kao iskren zaljubljenik u čistoću srca i tijela svojim vršnjacima u svom dnevniku poručuje:
Gledaj u zaručnici najprije značaj i duševnost, koji kriju vječno blago za tvoje potomstvo. Prije ženidbe treba da ste oboje netaknuti, jer će samo takvi ostati vjerni u ženidbenoj čistoći![12]
Blaženi Ivan Merz upozorava današnji mladi naraštaj da je upravo u čistoći srca najveća unutarnja radost i pobjeda, a tjelesno iživljavanje na svakom području donosi tugu grijeha i poraz na putu prema nebu. Molimo blaženog Ivana da zagovara našu mladež da uvidi ljepotu mladenačke i predbračne čistoće, ljepotu čistoće srca i da se svim silama odupire modernom hedonizmu koji želi zarobiti mladu generaciju.
Ljubav prema znanosti, umjetnosti i kulturi
Ivan je prvoklasan intelektualac koji nakon svršenih studija govori nekoliko jezika i može obavljati i zarađivati kruh u nekoliko profesija (profesor, časnik u vojsci, književnik, a posjedovao je znanje i vrline uzorna svećenika). On je dokaz i pokazatelj da je vjera duša znanosti te da se bez vjere u znanost ne može zaći ni u dubine ni u visine. On kaže:
Vjera upravo na veličanstven način oživljava znanost koja je opet u najnovije vrijeme svojim solidnim rezultatima postala apologija kršćanstva. Najveći njemački učenjaci ili su katolici ili cijene katolicizam![13]
Na području umjetnosti on razlikuje dvije stvari:
- jedino kršćanstvo sa svojom dubokom kulturom i dugom tradicijom daje pravi temelj za stvaranje istinskih umjetničkih djela na bilo kojem području i
- umjetnost nikada ne smije biti sama sebi svrhom, nego je podređena višim ciljevima, tj. ona je apostolat za širenje vjere.
Ivan je pročitao mnoštvo književnih djela i na osnovi njih piše svoju doktorsku disertaciju pod naslovom „Utjecaj liturgije na francuske književnike“. Čitajući različite pisce on njihova djela uvijek gleda naočalama vjere te njihovu vrijednost dovodi u vezu s time koliko su povezana s nadnaravnim. Svako ljudsko djelo, po njemu, mora biti povezano s Bogom, s duhovnim, s nadnaravnim.
Vrhunac svih otkrića i sve umjetnosti Ivan pronalazi u liturgiji. Liturgija je za njega otkriće nad otkrićima! To je sinteza sve umjetnosti koja postoji na ovoj zemlji! Ona u harmoničnoj cjelini ujedinjuje svu umjetnost i daje joj vrhunac i konačnu vrijednost. On će tako reći: „Liturgija je umjetnička cjelina u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti. U njoj nije ništa bez značenja!“[14]
Zaključak
Ako je Ivan Merz, prvi laik u Crkvi u Hrvata, proglašen blaženim, to znači da u svojoj četrnaeststoljetnoj povijesti naša domaća Crkva još nije imala takva vjernika!
Ivan je Merz primjer kako se praktično živi u katoličkoj vjeri, kako se svim srcem ljubi brata čovjeka i kako se iz dna srca izgara za dobro i Crkve i naroda, napose hrvatske katoličke mladeži. Njegova životna krilatica: „Katolička vjera je moje životno zvanje“ govori o tome kako on tu vjeru doživljava, što mu ona znači i što je za nju spreman pretrpjeti.
Blaženi Ivan svojim vjerničkim životom jasno pokazuje svakomu mladom čovjeku da Isus Krist treba biti temelj njegova života, njegove misli i stalan njegov životni cilj. Pokazuje također što za svakoga katoličkog mladića i djevojku treba značiti Crkva, njezini biskupi a napose njezin vrhovni poglavar Sveti Otac Papa. Ivan je poticaj da se mladi u Crkvi pronalaze, angažiraju i ostvare svoj životni cilj, pronađu svoju životnu radost i preko Crkve hrle svomu konačnom potpunom ostvarenju u nebeskoj slavi.
Blaženi je Ivan također jasan pokazatelj da preko žrtve i svakodnevne životne borbe čovjek ne može pronaći pravu istinu svoga života. Svojom poznatom izrekom: “Život nije uživanje nego žrtva” kazuje mladom čovjeku da će se izgubiti u modernom hedonizmu i razvratu i biti u dubini svoje duše nesretan ako se preda uživalačkim materijalnim i tjelesnim strastima a ne okrene se vlastitom odricanju i žrtvi po kojoj se prepoznaje vrijednost svake osobe, napose katoličke.
Blaženi je Ivan pokazao put, smisao, način, borbu, volju i nastojanje kojim se dolazi do prave radosti, duhovnog i istinskog zadovoljstva koje svoj konačan vrhunac ima samo u vječnosti. Tko tim putem ide, ne će pogriješiti, bit će zauvijek sretan. Jer samo put čista srca dovodi do rajskoga „gledanja“ Boga. U tom nam je Ivan primjer i poticaj, a u molitvi zajedništvo i zagovor!
[1] I. Merz, Dnevnik», 6. IX. 1919.
[2] I. Merz, „Duhovna obnova po liturgiji“, u: Luč, Zagreb, 20/1924, br. 1, 13.
[3] I. Merz, isto, str. 21.
[4] I. Merz, isto, str. 32.
[5] I. Merz, Katolička akcija, Šibenik 1927., str. 32-33.
[6] B. Nagy, Borac s bijelih planina, Zagreb, 1975., str. 275.
[7] Sv. Augustin, In Ioannem tractatus, 32, 8; PL 35, 1646.
[8] I. Merz, Pismo nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću, 3. V. 1926., Arhiv I. Merza, F53/23 (113).
[9] B. Nagy, Ivan Merz – putokaz suvremenom naraštaju, Zagreb, 2003., str. 51.
[10] I. Merz, Dnevnik, Fonzaso, 5. II. 1918.
[11] Isto, str. 47.
[12] Isto, str. 48.
[13] I. Merz, „Novi tip akademske organizacije“, u: Život, Zagreb, 1/1920., br. 2, str. 20-22.
[14] I. Merz, „Liturgija i umjetnost“, u: Život, Zagreb, 5/1924., br. 6, str. 336-340.
