Životne nevolje sv. Leopolda B. Mandića

Spomendan sv. Leopolda Bogdana slavimo 12. svibnja. Evo nekoliko momenata iz njegova 76-godišnjega života, kako ih donose njegovi životopisci.

Rođenje. U hrvatskoj katoličkoj obitelji oca Petra i majke Dragice rođene Carević u Herceg-Novom rođeno je 12. dijete 12. svibnja 1866. Otac Petar bijaše dobrostojeći poduzetnik, eto toliko imućan da je mogao izdržavati tri takve obitelji. Ali će i njega strefiti teška nevolja i siromaštvo. Kolo sreće uokoli… Preci mu bijahu rodom iz Bosne. U 15. stoljeću obitelj se preseli u Poljica, a odatle u Boku Kotorsku u Herceg-Novi.[1]

Na krštenju novorođenče nazvaše imenom Bogdan, Božji dar, ne iz ruganja Bogu kao Augustin svomu izvanbračnom Adeodatusu. Njegovi se roditelji ne bojahu života, niti pobacivahu djece, nego sa strahom Božjim svako primahu na prsa i na koljena kao najveće Božje blago. Vidiš li kako su sa zahvalnošću Bogu dvanaestomu dali ime Bogdan, Bogom-dan, od Boga darovan! Da se zaustaviše na jedanaestom, ne bismo danas imali sv. Leopolda Bogdana.                               

Dvije stranke. Još godine 1814. Austrija zauze Dalmaciju, pa prema tomu i Boku Kotorsku. Nastadoše dvije partije, nacionalistička i autonomaška. Nacionalisti nastojahu da se u škole umjesto talijanskoga uvede hrvatski jezik, a autonomaši to ometahu. K tomu borbe između katolika i pravoslavnih osjeti i sam Bogdan još u svojoj desetoj godini života. To mu ostavi dubok trag i dojam čemu će on nastojati doskočiti svojom molitvom i zavjetom.

Čudesno zvanje. Kada mu bijaše osam godina, priča on sasvim spontano kasnije nekoj časnoj sestri, njegova ga malo starija sestra odvede na ispovijed župniku, jer Bogdan bijaše napravio neku malu dječju nepodopštinu u kući. Župnik, talijanski kapucin, nakon što ga žestoko opomenu, zadade mu još žešću pokoru: naredi mu da cijelu sv. Misu prekleči u sredini crkve naočigled svega naroda, kao u stara kršćanska vremena kada pokornici samo zbog ubojstva, preljuba i otpada od vjere provođahu slične javne pokore, i to pred crkvenim vratima! Ali Bogdo, umjesto da se životno naljuti na župnika, pokaza ovakvu jakost: u sebi  govoraše – „Ma zašto se treba postupati tako oštro prema djetetu zbog lakoga grijeha? Kada uzrastem, želim postati franjevac, biti ispovjednik i uporabiti toliko milosrđe i dobrotu s dušama grješnika“.[2] I postade kapucin, i veliki djelitelj milosrđa Božjega, i to više od 50 godina. A revnosni župnik, koji mu zadade tu pokoru, ne spominje se među blaženima! „Ja ni danas ne shvaćam – veli Bogdo – zašto mi je naređena takva ponižavajuća pokora za neki grješuljak koji to ne zaslužuje“. Ali, eto, takva pokornička vremena.

Dva ministranta u jednoj župi puste kadionicu iz koje se prospe žar po tepihu ispred oltara. A župnik odalami lijevoga ministranta lijevom, a desnoga desnom. Lijevi više nikada ne dođe u crkvu, a desni pođe u sjemenište, bogosloviju, postade svećenik, i to dobar svećenik. Eto kako se zvanje otkriva!

Redovnička staza. Bog pozva Bogdu u redovnike. Bȋ mu tek 16 godina kada pođe u mletačke kapucine. Započe školu u Udinama. Dvije godine poslije, 1884. uđe u novicijat. I uze ime Leopold. Obučen je u Bassanu del Grappa, zavjetovan u Padovi. Teologiju završi u Veneciji ili Mletcima. Zaređen za svećenika 20. rujna 1890. u Veneciji. I, doista, kada uzraste – doduše ne uzraste više od 1.35 cm, kako mu stoji u osobnoj iskaznici iz 1934.[3] – postade franjevac kapucin i odlikova se dobrotom i milosrđem u junačkom stupnju.

Ne bijahu mu školske ocjene čemu, ali izvrsnim položi pred Bogom. I visoko ocijenjen i okrunjen svetokrugom.

– Milosrdni Bože, probudi među nama što više redovničkih zvanja, muških i ženskih, da Crkva naša sja od redovničke svetosti!

Poniženja – nedostatci i bolesti: 

Malen uzrast. Jedno mu od naravnih poniženja bijaše i malen rast. Pa i kada stajaše, bijaše manji od onoga koji pokraj njega sjeđaše na stolici. Kada 1890. bijaše mladomisnik, stasom bijaše kao ministrant. Kada bi kao bogoslov ili svećenik prolazio kroz mjesto gdje življaše, znali bi oni nestašni i neobuzdani dječarci Talijančići nabacati kamenica u njegovu kapuljaču, koju  svi mogoše dosegnuti. On bi stao i sve mirno povadio, bez riječi i ljutnje. Taj svoj naravni nedostatak nadoknađivaše vjerom i pouzdanjem u svetu volju Božju.

Frfljanje. Tom hendikepu uzrasta priključi se i drugi još od malena: kada bi govorio, više bi frfljao, ponekad bi zabrzao, riječ mu izleti pa onda zamuca. Zbog njegove govorne mane, kada ga zarediše, ne dadoše mu kapucini na propovjedaonicu, nego ga odrediše u ispovjedaonicu. On sam sebi napisa: „Moja je ispovjedaonica moj Istok“ [pravoslavni]. Kakva muka za vrijeme sv. Mise pri izgovaranju riječi! Ali savršeno mirno izgovaraše riječi pretvorbe u sv. Misi i riječi odrješenja u sv. ispovijedi! Čudo Božje! 

Rak u grlu. Tomu se uzrastu i zamuckivanju priključi i rak u grlu, u jednjaku. Kada padovanska udruga tridesetih godina priredi hodočašće u Lurd, zamoli ispovjednika Leopolda da je prati. Pratio, predmolio, ispovijedao i u sebi namijenio zavjet svoga hodočašća Gospi Lurdskoj da mu se barem malo ublaži rak u grlu i da malo bolje govori. Kada se vratio kući, ustanovi i govoraše da mu je još gore. A on to ponizno prihvati kao dar i protumači kao izraz volje Božje. Bog zna što je za čovjeka bolje.[4]

Ševrljanje – artritis. Tomu se uzrastu, govornom frfljanju i raku s vremenom priključi i ševrljanje u hodu: artritis, bol u zglobovima, pa kada bi hodao, više bi ševrljao nego normalno išao.

Čir – gastritis. Tomu se krivohodu priključi i gastritis, čir na želudcu, želučani bolovi, slaba probava. Tolike bolesti i nedostatci, koji se rasporediše u pet-šest drugih osoba, sve se skupi u njegovoj jednoj osobi i jednoj naravi. Ali on ne popusti u svojoj odanosti Bogu. Sve vjerniji i vjerniji.

Kao da je Bog s njega kroz njegov život stalno umanjivao tjelesnu snagu, da raste ona duhovna.

Iako svega svoga života željaše djelovati u svome hrvatskom narodu, osobito da se žrtvuje za jedinstvo Istočnih Pravoslavnih Crkava i Rimske Katoličke Crkve, u 52 godine svećeništva svega tri godine bijaše u Zadru: 1897.-1900. Bio je prekratko – samo tri godine – da bi se mogao spremiti za misionara na Istoku. I to podnese herojskom strpljivošću i predanošću u Božju volju, smatrajući svakoga svoga pokornika  – „Istokom!“ „Jedinstvom!“

Svećenik. Nakon ređenja u crkvi Gospe od zdravlja u Veneciji 1900., zapisa: “Moja je najveća želja postati misionar istočne Crkve”. I vrati se u Bassano del Grappa. Godine 1905. Leopold posta zamjenik gvardijana u Kopru. Na jednoj knjizi malo kasnije napisa: “31. kolovoza 1908. u istini pred Bogom i presvetom Djevicom ja sam se obvezao sve sile svoga života založiti za spasenje odijeljenih istočnih naroda”.

Ispovjednik za svoj narod. Godine 1909. Leopold dođe u Padovu. Od 1910. do 1914. bijaše učitelj filozofa. Iz toga je razdoblja ona nezgoda kako ispovijedaše bogoslove. Pa ga optužiše da ih lako propušta kroz ispovjedaonicu. A on će im: “Nismo mi umrli za duše; Isus je prolio svoju božansku krv. Moramo postupati s dušama kako nas je on poučio”. Dne 12. listopada 1912. piše: “Iz bogate povijesti i vidljive istine ja sam danas kod svete pričesti jasno razumio da sam pozvan za otkupiteljsko djelo svoga naroda.” Početkom I. svjetskog rata 1914. odlazi – u ispovjedaonicu. U njoj bi znao ostati po 12 sati. I više. “U ovom trenutku, 13. svibnja 1917. obnavljam svoj zavjet za obraćenje svoga naroda”.

Krv nije voda.  Godine 1917. dođe naređenje: tko je rođen u Istri ili u Dalmaciji, mora uzeti talijansko državljanstvo, jer će biti sigurniji u Italiji, da ne prijeđe na stranu Austrije. Zovu ga na kvesturu, u policiju.

On svečano izjavljuje: Càspita! Il sangue non è acqua. Po Bogu, braćo, krv nije voda! Ne može se mijenjati krv ko voda. Policija mu jasno kaže: u progonstvo! A on: – Radije u progonstvo nego da svoju krv pretvaram u vodu. Preko Rima dospje u Južnu Italiju gdje promijeni tri samostana: Tora del Presenzano, Nola kod Napulja i Avinzio in Caserto. Pravo progonstvo. Ali ne promijeni ni kapi „krvi“. U jednom samostanu bȋ optužen da je slavio pad Italije kod Kobaride, da se navodno veselio tuđemu zlu. Ne će lako na oltar, pogotovo pokraj Talijana, ako to bude istina! Ali on ne popušta, ta nije krv voda! Laž se pokaza lažnom! „Ljudi, krv nije voda“. Ne može on hrvatsku krv zamjenjivati ni s čijom drugom krvi, a može biti u službi i Talijana, i Austrijanca, i svih hodočasnika koji su dolazili desetljećima u Padovu na grob sv. Ante i u ispovjednicu bratu fra Leopoldu, kapucinu. Osta u njemu sva krv hrvatska, a srce stavi u službu cijele Crkve Božje.

Poslije Prvoga svjetskog rata vrati se u Padovu, a odatle produži u Rijeku, koja postade Fiume, jer je Talijani pripojiše Italiji. A kako mnogo Hrvata bijaše u Rijeci, poslaše Leopolda Hrvata da ih ispovijeda i da im propovijeda. Ali ubrzo ga provincijal vrati u Padovu.

Eto Leopoldova primjera i poziva kako se dočekuje i podnosi ovaj život: s predanjem u volju Božju, pa ne će izostati vječna nagrada.

Smrt. Umrije na glasu svetosti u Padovi, 30. srpnja 1942.

Uzvišenje: tijelo cijelo! Nakon smrti, sasvim drukčije. Onako kako umrije, tako ostade sve do sada. Neraspadnuta tijela. Dok u svih nas ostalih encimi/rastvarači i crvi/razarači razvuku čitavo tijelo u dva-tri dana, u njega tijelo do danas, već 83 godine, cijelo cjelovito! Da nije mrtvo, rekao bi da je zdravo ko drenovina. Pa da nije čudo! (Papa ga Franjo dade dovesti u vatikansku Baziliku 2016. i padra Pija da Pieterlcina, za Godinu milosrđa).

Beatifikacija. Papa Pavao VI. proglasi ga blaženim 2. svibnja 1976.

Kanonizacija. Bijasmo kao hodočasnici 16. listopada 1983. na Trgu sv. Petra u Rimu kada ga papa Ivan Pavao II. proglasi Svecem: Mi Hrvati u njemu ugledasmo drugoga kanoniziranog sveca, nakon sv. Nikole Tavelića. Nikako mi iz glave ona njegova slika na pročelju bazilike sv. Petra na dan kanonizacije. On onako zguren, grbav, mršav, ćelav, neobrijan, oronuo, štola mu se vuče po zemlji… Učini mi se da je svatko živ na Trgu od njega i ugledniji, i odjeveniji, i namirisaniji, i šarmantniji. Ali između svih nazočnih: 45 kardinala, više od 160 nadbiskupa i biskupa, 100.000 vjernika; iz Hrvatske oko 6.000 s kardinalom Kuharićem na čelu i gotovo svim biskupima; iz Venecije 10 tisuća Mlečića, iz Padove i Boga pitaj. I samo njega Papa proglasi Svecem! Mi ostali siđosmo kući svojoj “neopravdani”.

Blagdan mu slavimo 12. svibnja, na njegov rođendan.

*Sveti Leopolde Bogdane, izmoli nama svećenicima od Boga snage da budemo strpljivi i Duhom ispunjeni u ispovjedaonici poput Tebe!

[1] “Leopoldo da Castelnuovo”, u: Bibliotheca Sanctorum, VII., Rim, 1966., pretisak, 1988., str. 1336-1337. Također i u Prvom dodatku (Prima appendice), Rim, 1987., 2. izdanje, Rim, 1992., str. 772.

[2] F. Bernardi, Leopoldo Mandić, Santo della riconciliazione [Svetac pomirenja], Padova, 1990.,str. 10.

[3]  Vidi u istoj knjizi u Fotografskoj dokumentaciji između str. 192. i 193.

[4] Isto, (str. 99-100).