Do groba!
Krist je jednom propovijedao o najvećoj tajni, a slušatelji su se tužili da govori nerazumljivo (Ivan 6, 61). Drugom je zgodom govorio o svome božanstvu; posljedica je bila da su ga slušatelji htjeli kamenovati (Ivan 8, 59). Apostoli su jednom propovijedali o uzvišenim djelima Božjim, a podrugljivci su dobacivali da su se ti propovjednici napili slatkoga mošta (Djela apostolska 2, 13).
Ta sudbina nerazumijevanja, osuđivanja i kamenovanja čeka i danas svakoga uvjerena, dosljedna katolika, a osobito svećenika, kad ovaj počne govoriti o nerazrješivosti braka. Kada bi naprotiv svećenik iznosio lukavo izmišljene bajke (Prva Petrova 1, 16) ili bi predočivao teorije koje bi godile ušima (Druga Timoteju 3, 4) ili savjetovao što godi strastima, bez sumnje bi mu ljudi oduševljeno odobravali što god reče i proglasili bi ga mudrim.
Staza je međutim zacrtana. Put je jedan, samo jedan. „Većma se treba pokoravati Bogu nego ljudima“ (Djela apostolska 5, 29). – Vama, pak, kao katolicima, želim istaknuti ono, što znate i što prihvaćate kao nebesku istinu, naime, da je kršćanski brak, kao i svaki brak u svjetlu razuma nerazrješiv.
Zašto?
Zato jer od djetinjstva odzvanja u našim ušima zabrana Kristova: „Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja“ (Matej 19, 6; Marko 10, 8). Bog je onaj koji stavlja pečat na kršćanski brak, zato ga čovjek ne smije otpečatiti. Naš narod ističe tu istinu vrlo kratko i sočno: „Što svećenik sastavi, samo motika – kojom se grob kopa – rastavi“. Ili: „Ženidba nije proljetni cvijet, nego je ona vjekoviti vijek.“
Ono što smo čuli i učili kao djeca, otkrivamo sada u promatranju braka, ma s bilo koje ga strane promatrali. Uzmimo, na primjer sadašnje vaše raspoloženje. – Vi sada sklapate životni ugovor. Kad kažemo „ugovor“, označujemo nešto obvezatno za obje strane. „Životni“, pak, označava granice u kojima taj ugovor vrijedi, naime, do kraja života. Jasno da je vaše raspoloženje različito od onoga kojim sklapate druge ugovore. Povrijedio bih dubinske osjećaje vašega srca, kad ne bih rekao da vi sklapate ovaj dragi ugovor uvjereni da ga sklapate do groba. Vi ste sada spremni zapečatiti tu svoju ljubav zadnjim dahom života. Nije to glas bolesne sentimentalnosti, nego duboke istine, kada narodna duša pjeva: „Od vjenčanja pa do groba, ja sam tvoj, a ti moja“. Prosuđujmo dakle brak prema tom raspoloženju i recimo da je obvezan do groba, jer ga takvim i smatrate i takva ga sklapate.
Okrenimo se malo oko sebe pa ćemo doći do istoga zaključka, naime, da vi sklapate nerazrješivu ženidbu. Ovdje ste pred živim Bogom, pred četama anđela koje kruže oko svetohraništa i koji napose paze na ovaj trenutak, kada milost Božja silazi na vas i na vaše riječi. Vi izgovarate riječi zakletve na bračnu ljubav do smrti. Čuje vas Bog, čuju vas anđeli, čuju ljudi. Svi će ti svjedočiti da ste se zakleli na ljubav do groba. Tko prekrši tu zakletvu, on je ne samo krivokletnik, nego na neki način i izdajica ljubavi svih onih koji se vesele zajedno s vama u ovom svetom trenutku.
Podignimo malo pogled prema nebu. Ovo vaše sklapanje ženidbe doziva nam u pamet vez Krista i Crkve koji je nerazrješiva. Krist vas gleda s odobravanjem. Vi ćete, naime, odsada odražavati na sebi, dokazivati pred ljudima, da ste kao fotografija trajnoga veza Krista s Crkvom. Krist je ljubio svoju Crkvu tako da je i sama smrt zapečatila tu ljubav. Izdajstvo zadane riječi, to jest izdajstvo nerazrješivosti braka označivalo bi izdajstvo prema Kristu, obeščašćenje svetoga sakramentnoga znaka, težak grijeh pred Bogom.
Vječna istina
Krist nas je naučio da je na početku ljudskoga roda vladala iskonska ispravnost braka: jedinstvo i nerazrješivost, to jest jedan muž i jedna žena u braku do groba. Ovu istinu potvrđuju običaji najprimitivnijih naroda. Andamanci, Malajci, Negrili i drugi ne znaju uopće što znači rastava. Sva sreća da do njih još nije došla europska kultura! Židovi Staroga Zavjeta tako cijene nerazrješivost braka da kamenuju ženu nađenu u preljubu. Stari bi Egipćani zbog istoga razloga, to jest zbog preljuba, muškarcu udijelili sto udaraca bičem, a ženu bi nagrdili time da bi joj odsjekli nos. Arapi bi krivca ubili. A stari Spartanci? Pitali su strogoga Likurga zašto nije izdao koji zakon i o nerazrješivosti braka. On odgovori: „Nije potrebno, jer kod nas nema rastave brakova“.
Vi, dakle, stapate svoj glas doživotne bračne ljubavi s glasom neizvještačene naravi, s glasom autentičnoga čovječanstva, s glasom povijesti, s voljom Božjom i s voljom Crkve. Ponosite se, jer ste graditelji zdrava čovječanstva, sretne budućnosti. Ne krijem pred vama istinu da, naime, upravo ova nerazrješivost braka koji put donese teške žrtve, ali ljubav i vjernost moraju sve te poteškoće olakšati. Sjetite se da Bog ne zapovijeda ono što je nemoguće, a da je čovjek dužan činiti sve što je moguće, da se složi s voljom naravi i s voljom Božjom.
Zaključak
Svi uviđamo da se u nerazrješivosti braka krije tajna sreće i pojedinaca i pojedinih obitelji i ljudskoga društva. „Brončano čelo sudbine razbija se poput vala o greben o čvrstu vjeru para koji se voli“ – rekao je jedan mislilac (Kerner). Nekoj je ženi muž bio osuđen na 17 godina tamnice. Ona je dobila dozvolu i provela to vrijeme u tamnici s mužem, a kao razlog u molbi navela je prsten, na kojem su bile napisane riječi: „Mors sola“ – samo neka nas smrt razdijeli.
Uvjeren sam da sklapate takvu ženidbu na kojoj stoji natpis: „Mors sola“ – samo smrt nas može razdijeliti. Neka netko to zove žrtvom, ali neka se sjeti da nema prave ljubavi bez žrtve. Neka je dakle podnosi. U ovom pak trenutku ne volim taj izraz „podnosi“, jer žrtva se u ljubavi ne podnosi, nego rado nosi. Nosite, dakle, slatki jaram vaše bračne ljubavi sve do groba. Bog vam u tome pomogao! Jaram vam bio sladak i lak!
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 35–37.
